Premijera: ‘Daleka zemlja’ u režiji Anice Tomić!
Piše: redakcija On 18 Svi, 2015 At 11:16 AM | Categorized As Događanja | With 0 Comments

Drama…

Daleka zemljaU subotu, 23. svibnja 2015. godine u 19,30 sati u HNK Zagreb, održat će se premijera drame Arthura Schnitzlera ‘Daleka zemlja‘ u režiji Anice Tomić. Dramaturginja je Jelena Kovačić, scenograf Igor Pauška, kostimografkinja Ana Savić Gecan, skladatelj Nenad Kovačić, koreografkinja Ana Kreitmeyer, a književni savjetnik Boris Perić.
Glume: Franjo Kuhar (Friedrich Hofreiter, tvorničar), Nina Violić (Genija, njegova žena), Alma Prica (Anna Meinhold-Aigner, glumica), Silvio Mumelaš (Otto, njezin sin, mornarički zastavnik), Dragan Despot (Doktor Von Aigner, bivši muž gđe. Meinhold), Katija Zubčić (Gospođa Wahl), Olga Pakalović (Augustina), Luca Anić (Erna), Milan Pleština (Natter, bankar), Lana Barić (Adele, njegova žena), Luka Dragić (Doktor Franz Mauer, liječnik), Damir Markovina (Demeter Stanzides, natporučnik), Nikša Kušelj (Paul Kreindl), Zijad Gračić (Albertus Rhon, spisatelj), Vanja Matujec (Marie, njegova žena). Daleka zemlja, tragikomedija Arthura Schnitzlera počinje i završava smrću. Samoubojstvo i ubojstvo dvije su krajnje točke između kojih se rastvara život u majstorski ispisanim dramskim minijaturama. Oko središnjeg bračnog odnosa gomilaju se mnogi likovi, prolaze u preciznim, gotovo filigranskim potezima, ostavljaju sitne tragove te stvaraju sliku društva koje uživa u vlastitim intrigama, koje nemilosrdno usisava tuđe živote kako bi ih ispljunulo kao novu vijest. Sve što bi htjelo ostati skriveno, ovdje je dobro poznato, drama se ne nalazi u pokušaju sakrivanja tajni, nego sasvim obrnuto u spretnom upravljanju svima znanim istinama. Ležerna konverzacija vodi nas po površinama nekih života, no u tišinama, pogledima i trenucima osamljenosti kao da nestaje sve ono komično iz Schnitzlerova podnaslova, a javlja se ono tragično. Na realnom povijesnom planu djela to je slutnja Prvoga svjetskog rata, koji će zauvijek promijeniti sliku Europe, ne samo teritorijalno, nego i duhovno. Na njezinoj će se karti uskoro početi ocrtavati različiti nacionalizmi, najavit će se neki novi ratovi, krčit će se put kapitalu koji će zamijeniti careve i početi novu vrstu kolonizacije, a pohvala autentičnosti i slobodi travestirat će polako u narcizam. Danas je ta Europa osiromašena, devastirana, korumpirana, svojim je lažima zatvorila sjajnu sliku koju je gradila stoljećima.
Iz Schnitzlerovih redaka danas nas gledaju dubinski nesretni ljudi koji se ne snalaze u građanskoj uljudnosti koja im jamči društveno kretanje, iscrpljeni od vlastitih potraga za užitkom, seksualnošću, srećom, ljubavlju, statusom, slobodom. Iako je djelo pisano 1911. godine, iza svih znakova epohe, zastavnika, dvoboja, poluaristokrata, salona, kućnih klavira i ladanjskih lijenih popodneva, sa Schnitzlerove nas scene gledaju neka neobično suvremena lica. Preciznost njegove analize ljudskog karaktera, uspostavljene likove pretvara u naše suvremenike, i čini se kao da smo te razgovore već čuli, kao da su nam ti ljudi i njihove maske poznati, kao da smo i sami jednom na isti način bili nesretni, izdani, prevareni, ljubomorni ili pak zaljubljeni. Mi zacijelo pokušavamo stvoriti red u sebi, koliko god se to dade, ali je taj red ipak samo nešto umjetno. Naše prirodno stanje jest kaos, zaključit će jedan od likova. Od tog kaosa možda nas može spasiti tek poneki rijedak trenutak iskrenosti.

Foto: Press

comment closed

>