Evgenij Onjegin…
Volim pjevati i raditi na sebi i to mi je ono što mi je bitno, kaže mlada operna pjevačica
Anamarija Knego je utjelovila ulogu Tatjane u operi Evgenij Onjegin. Anamarija kaže kako ju je uloga razoružala i ohrabrila. U razgovoru za portal Scena.hr solistica riječke Opere ispričala je kako se pripremala za svoju prvu veliku ulogu, zašto ju je oduševila uloga Tatjane te kad se zaljubila u operu.
Scena: U operi Evgenij Onjegin utjelovili ste Tatjanu, je li to čast?
Dobiti priliku da prije svega naučim ulogu Tatjane, a zatim da je izvedem na sceni, za mene je velika čast i odgovornost. A gospodinu Marinu Blaževiću mogu zahvaliti na ukazanom povjerenju što mi je dao priliku.
Scena: Što vas je oduševilo u ulozi Tatjane?
Kad sam počela ‘ulaziti’ u lik Tatjane, oduševila me njezina iskrenost, zatim srčanost i na kraju hrabrost. Jer oduprijeti se istinskoj ljubavi odnosno snažnim emocijama koje je svih godina gajila prema Onjeginu može samo jedna snažna i samosvjesna žena. I to me je osvojilo… Znate, svatko u životu ima jednu, istinsku, prvu ljubav koja nas na neki način obilježi i koja nas nečemu i nauči. I to se ne zaboravlja! A Tatjanina hrabrost i smjelost da u ono vrijeme tako javno izrazi svoje najdublje osjećaje je i više nego hrabro! Vidi se da je i u svojoj mladosti bila zrela i znala je što hoće i nije to skrivala. A oduvijek je maštala da će joj u život doći ljubav koju je nalazila u svojim knjigama.
Scena: U inozemstvu vas jako hvale, predviđaju vam svjetsku slavu.
Prije svega nešto sam shvatila dok sam radila i provela sate i sate sa svojim, ja ga ne zovem profesorom nego trenerom Darkom Majstorovićem jer on ne uči samo pjevanje, on stvara glazbu i od glasa radi instrument, a njegovo znanje i ogromno strpljenje nemaju granice. Svaki njegov sat je novo iskustvo i uvijek mi otvori novi prostor za rad! Bez njega ne bi bilo niti mene! Mi smo tim! I on me je naučio jednu jako dobru stvar… Samo rad te čini sretnom i potpunom. Nema drugog puta. Radi i otvorit će ti se. Nastojim ga slijediti na tom putu i ne razmišljam o budućnosti. Volim pjevati i volim raditi na sebi i to mi je ono što mi je bitno.
Scena: Što je za vas opera? Kad ste se zaljubili u operu?
Opera je za mene ‘ispušni ventil’…mogu biti ono što nikad u stvarnom životu neću biti! A i iznimna mi je čast izvoditi tako lijepa djela i pokušati prenijeti ono što je skladatelj napisao i na čemu je dugi niz godina radio, ne bi li mi danas uživali u tome. Hvala im!
Prva opera koju sam gledala bila je Carmen i sjećam se kako me je oduševila muzika i ti prekrasni kostimi koje su pjevači nosili. Iako nisam ništa posebno razumjela jer sam bila malena. Kako sam upisala u muzičkoj školi flautu, to mi je bio prvi kontakt s klasičnom glazbom. Međutim, uvijek sam imala neki čudni osjećaj da mi nešto nedostaje dok bih svirala. Željela sam više pokreta, kao da nisam mogla do kraja izraziti emocije koje nosim u sebi preko instrumenta dok sviram. I tako sam polako počela odlaziti na satove pjevanja. I tu se dogodila ljubav!
Scena: Kako ste se pripremali za ovu ulogu?
Kako kaže moj ‘trener’ – prilike se pružaju spremnima. Tako sam i ja nastojala biti što više spremna ako mi se ukaže prilika da otpjevam Tatjanu, to i učinim. Nema posebne pripreme za određenu ulogu, osim što ju morate iščitati i staviti u memoriju. Sve ostalo se temelji na svakodnevnom višesatnom radu na tehnici jer još toliko toga imam za naučiti, a mislim da to učenje neće nikada završiti jer kod gospodina Majstorovića uvijek ima novosti.
Scena: Je li bila neka zgodna anegdota s priprema?
Pripreme su protekle relativno mirno. Osim u mojoj glavi gdje se odigravala prava drama. Prva velika uloga, nema povratka, to je to, a što ako nešto zaboravim, a što ako padnem, a što ako ….i tako do unedogled.
Scena: Što vas posebno veseli kad ste na sceni?
Dok sam na sceni uživam u kreiranju lika, odnosu s partnerom na sceni. A najbolje mi je od svega što niti jedna predstava nije ista, sve ovisi o danu i raspoloženju svih koji sudjelujemo u projektu – od orkestra do dirigenta i nas na sceni.
Scena: Koji je vaš najveći strah na sceni? A što najveće uzbuđenje?
Najveći strah na sceni… nema ga! Samo velika odgovornost prema ovom poslu.
A najveće uzbuđenje mi je kad vidim da mi je profesor zadovoljan! Jer to znači da sam dala maksimum od sebe!
Scena: Koje gostovanje vam je ostalo u sjećanju?
Nikad, ali nikad neću zaboraviti gostovanje u Krakowu u Poljskoj. Imala sam iznimnu čast pjevati s gospodinom Mariuszom Kwiecieńom u operi ‘Evgenij Onjegin‘. To je nešto što se ne zaboravlja! Upoznati takvog pjevača i biti s njim na sceni je nešto neopisivo, snažno, emotivno. Prije svega, od samog dolaska u Krakow bila sam lijepo prihvaćena sa svih strana. Solisti su bili divni kolege, jako ljubazni i prijateljski, što mi je neizmjerno puno značilo jer sam bila sama u stranoj zemlji sa stranim ljudima…šok za mene! Dirigent je bio divan, toliko fin, uljudan i pedantan u poslu da mi je bilo zadovoljstvo pjevati pred njim. A gospodin Mariusz, nemam riječi. Uistinu jedan veliki čovjek, jednostavan, iznimno jak na sceni glumački i pjevački i divan kolega! Lijepo je raditi u takvom okruženju. Odgovornost je ogromna, ali je tim i zadovoljstvo veće!
Foto: Press
