Robert Kolar: Zašto sam se vratio u HNK Ivana pl. Zajca…
Piše: Gordana Malašić Lazić On 22 Tra, 2015 At 12:09 PM | Categorized As Intervju, Kazalište, Kultura | With 0 Comments

Intervju:

Vratio sam se na poziv ravnatelja Opere Marina Blaževića. Osjećam se dobro,  a energija je pozitivna, rekao je Robert

Robert KolarBariton Robert Kolar je od 1997. do 2012. godine bio solist opere Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. No tada je otišao u slobodne umjetnike. Nakon tri godine, Robert se ulogom Giorgia Germonta u operi ‘La Traviata‘ vratio u ansambl riječke Opere. Robert je u braku s lijepom sopranisticom Kristinom Kolar. Operni par ima dvoje djece. U ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr Robert iskreno priča o razlozima povratka u stalni angažman HNK Ivana pl. Zajca, o vremenu kad je bio slobodni umjetnik, roditeljstvu i životu opernih umjetnika.

Scena: Vratili ste se u ansambl riječke Opere i to u statusu prvaka. Kakav je osjećaj?
Točno. Vratio sam se na poziv ravnatelja Opere Marina Blaževića da se opet pridružim ansamblu opere HNK Ivana pl. Zajca i to na mjesto prvaka opere. Germonta sam već pjevao u ovoj produkciji dok sam bio u ansamblu opere, tako da je bilo logično da samo nastavim gdje sam stao prije tri godine. Osjećam se dobro, energija je vrlo pozitivna i lijepo je raditi u takvim uvjetima. U obnovi opere ‘La Traviata‘ imamo i nove mlade pjevače te dirigenta što unosi osvježenje u predstojeće izvedbe.

Robert KolarScena: U jednom trenutku ste otišli u slobodne umjetnike, pa kako sad gledate na tu odluku?
Odluku da odem iz angažmana donio sam iz puno objektivnih razloga. Kad pogledam unazad, mogu reći da sam u ove tri godine dobio priliku da sazrijem i kao osoba i kao umjetnik.

Scena: Jeste li se uistinu osjećali slobodno?
Jesam. Osjećao sam se slobodnim, ali i sada se osjećam tako.

Scena: Opišite najbolje strane, ali i malo manje lijepe strane tog iskustva?
Velika prednost bavljenja opernim pjevanjem izvan angažmana je mobilnost, koju nemate kad ste u ansamblu. Upoznaješ nove dirigente, režisere, korepetitore, pjevače, nova kazališta, nove zemlje, drugačiji načini rada u nekim aspektima… Sa svakim novim gostovanjem jako se puno može naučiti od svakog pojedinog suradnika (kojih je u ove tri godine bilo puno) te o samome sebi i o tome kako te ljudi (kolege i publika) doživljavaju i u drugim sredinama. Takvo iskustvo mi je trebalo da se osvjedočim da sam na dobrom putu i da ocijenim gdje sam na osobnom i umjetničkom planu. Odnosno, do koje sam točke stigao u razvoju. Normalno da je slobodno bavljenje vezano uz nesigurnost (ekonomsku), a u angažmanu plaća ipak dolazi svaki mjesec. Ja se nisam obazirao na to. Jednostavno sam pjevao i napredovao, a što je za mene bilo najvažnije u tom trenutku.

Robert KolarScena: Zašto ste se vratili?
Kao što sam na početku rekao: HNK pl. Zajc mojim odlaskom ostao je bez jedinog baritona – solista. Za svaku baritonsku rolu morali su zvati gosta ili mene i plaćati honorar. Sadašnji ravnatelj Opere gospodin Marin Blažević pozvao me da se vratim u ansambl i nastavim gdje sam stao, da pjevam role koje sam pjevao i naravno u novim projektima opere, ali ipak s jednom razlikom. Sada sam zaposlen kao prvak opere. Ja zapravo nisam nikada otišao iz Rijeke. Ipak je to moj rodni grad i kazalište iz kojega sam potekao i gdje sam ostvario niz vrlo uspješnih uloga. Volim ovaj grad. Volim ovaj ansambl!

Scena: Kao slobodni umjetnik puno ste nastupali. Koji nastup je na vas ostavio dubok dojam?
Najdublji dojam ostavio je na mene nastup u Ljubljani, kad sam nastupao u ulozi Nabucca. Budući da mi u to vrijeme u riječkoj operi nije omogućeno napredovanje, odlučio sam otići, pa mi je to bio prvi nastup nakon odlaska iz riječkog ansambla. U roku od mjesec dana bio sam pozvan na audiciju u Ljubljanu za ulogu Nabucca u istoimenoj operi. Na audiciji je bilo puno pjevača, a o podjeli je odlučivalo pet dirigenata. Bio sam jako sretan kad su me nakon nekoliko dana nazvali i rekli da me žele u svojoj podjeli te su time pokazali da cijene moj rad i iskustvo. Ansambl ljubljanske Opere me odlično prihvatio i Nabucco je izveden preko dvadeset puta.

Scena: Je li na vašu odluku o povratku utjecalo i roditeljstvo?
Roditelj sam već 10 godina. Sa suprugom Kristinom imam dvije djevojčice od 8 i 10 godina. Što smo više radili, događalo se da oboje izbivamo iz našeg doma, tako da će sada biti puno jednostavnije i nama i djeci. Mogu reći da je i to jedan od razloga povratka.

Kristina KolarScena: I vaša supruga puno nastupa i putuje, pa kako balansirate posao i roditeljstvo?
Zbog prirode našeg posla, Kristina i ja smo često na putu. Ponekad se dogodi da u jedan dan jedan dolazi s puta, a drugi kreće i često iz tog razloga djeci nedostajemo, pa su naše djevojčice najsretnije kad smo oboje kod kuće. Pogotovo prije premijera. Tada je kod nas u kući opsadno stanje! Pokušavamo da to djeca ne osjete, ali one su već navikle na naše obaveze, pa samo pitaju kad ćemo doći doma da budemo zajedno. Kad smo u poslu pokušavamo zadovoljiti i dječje prohtjeve za igru, ili šetnju, ali i pazimo da napišu zadaće i da budu redovite u obje škole – osnovna i osnovna glazbena škola koju obje pohađaju (klavir i violina). Uglavnom nije nam dosadno. Uvijek kažemo tko nije probao ne zna kako je to. Imamo puno kolega na poslu u Rijeci i u drugim kazalištima koji imaju slične obaveze tako da nas oni razumiju.

Scena: Što je najteže ‘poloviti’ u takvom ritmu života?
Sve je stvar organizacije u našem domu. Posao opernog solista je vrlo kompleksan i zahtjevan. Najteže je baš to balansiranje između obaveza na poslu i obiteljskog života. Kad je sve organizirano unaprijed (čuvanje djece, korepeticije, termini proba i predstava…), onda je puno lakše podnijeti sve obaveze i puno je manje stresa. Najviše nam pomažu moji roditelji koji stanuju kat iznad nas i koji su u mirovini. Tako da dnevne obaveze (probe) možemo odrađivati znajući da su cure pod kontrolom dok smo na poslu. Kad treba uskače Kristinina sestra ili mama (punica). Trudimo se da se što manje oslanjamo na pomoć roditelja i obitelji jer ne želimo da djeca odrastaju bez nas.

Robert KolarScena: Kakav je život opernih umjetnika?
Život opernih umjetnika je prvenstveno dinamičan i zanimljiv. Sama činjenica da u našem poslu nikad ne prestaje učenje (role i tehnika) dovoljna je da te posao ne ostavlja ‘na miru’ i da si stalno u stanju upijanja novih uloga stvaranja repertoara) te njihove produkcija tijekom sezone. Tijelo i duh su stalno u šestoj brzini – nema opuštanja. Čovjek se mora baviti sobom, odnosno duhovnošću da bi sve zadaće koje mora obaviti bile u jednom balansu. Unatoč stalnim angažiranjima u privatnom i poslovnom svijetu trenutke mira nalazimo u našem vrtu i okućnici. Oboje smo jako vezani za prirodu, a i naša djeca. Volimo saditi povrće i cvijeće u našem vrtu. To nas opušta i tu punimo baterije za nove radne zadatke. Često idemo u prirodu (Krk i Istra) gdje samom promjenom okruženja čovjek puni baterije za dalje. I na kraju,  bitno je imati mir u sebi i biti zadovoljan onim što imaš i onda nema problema!

comment closed

>