Glavan: Čovjek-plemenit i okrutan, nikad isti u ratu i miru
Piše: Gordana Malašić Lazić On 25 stu., 2015 At 01:30 PM | Categorized As Kazalište, Kultura | With 0 Comments

Razgovor za portal Scena.hr…

Redatelj opere Umberta Giordana ‘Andrea Chénier’ kaže da je egzekucija u vrijeme Francuske revolucije imala elemente javnog spektakla. Nenad dodaje da krvništvo nije više na trgovima, već je ono prilagođeno YouTube kanalima te ima svoju razvijenu estetiku

Nenad GlavanAndrea Chénier je opera borbe karaktera njenih likova razapetih između svojih zadatosti i slobodne volje, racionalnog i pomaknutog, okolnosti i privida, ideala i zabluda, politike i ljubavi. Drama je to povišenih tonova i neobuzdanih strasti kobnog ljubavnog trokuta žirondinca, jakobinca i plemkinje u vremenu jednog od najslavnijih povijesnih događaja u svome licu i naličju – ispričao je redatelj opere Umberta Giordana, glazbene drame u četiri čina ‘Andrea Chénier’, Nenad Glavan. Operna Nenad Glavanpremijera bila je izvedena na pozornici HNK Ivana pl. Zajca 14. studenog pod ravnanjem maestra Villea Matvejeffa. A izvedba 16. studenog bila je posvećena žrtvama terorističkog napada u Parizu. Giordano je svjetsku slavu stekao upravo operom ‘Andrea Chénier’ skladanom 1896. i praizvedenom u Milanu iste godine, za koju je libreto prema povijesnim događajima spjevao Luigi Illica. U njemu opisuje razdoblje Francuske revolucije i sudbinu pjesnika Chéniera, osuđenog na smrt i koji je giljotiniran kao pristalica monarhista. Redatelja je, između ostalog, zanimao performans krvništva i ta industrija smrti. Odnosno, javne egzekucije koje se prate u stanju transa, kako u to doba, tako i u današnje.

Javna egzekucija, krvništvo i YouTube
– Francuska je revolucija giljotinirala tisuću ljudi mjesečno! Pljeskalo se i klicalo krvniku. Smaknuća su bila performansi tijekom kojih su mnogi padali u trans, egzekucija je imala elemente javnog spektakla – takve egzekucije u drugim oblicima volimo i danas, iako su rafiniranije i daju nam osjećaj sigurnosti, privid vlastite pravednosti jer vlastite žrtve i krvnike u osnovi biramo mi sami. Ali takav u biti jest čovjek – plemenit i okrutan, nikad isti u ratu i miru. On ima tisuću lica… – objasnio je Glavan. U globalističkom imaginariju, dodaje redatelj, krvništvo nije više na trgovima, već je ono prilagođeno YouTube kanalima te ima svoju vrlo razvijenu estetiku.
– Svoje kostime, grafiku i dizajn – ritualni i izvedbeni element je upravo zbog toga još više naglašen – ističe Glavan. Redatelj je kazao da se u operi bavio licem i naličjem revolucije, njenim pomalo shizofrenim karakterom, tadašnjim bogatim umjetničkim životom, subkulturama koje su se pojavile…

“Romantične vizije totalitarnih metoda idealan su recept upravo za tragediju”
Nenad Glavan– Zanimao me narativ o revoluciji u znaku, u riječi, u likovnosti i u ironiji posebice zbog silnog patosa koje takve povijesti neminovno nose u sebi.  Neodoljive povijesne ikone, intrigantne  fusnote, upozoravajući podsjetnici, manirističke pasaže i klišeji po trendseterskim interpretacijama i komemoracijama, koje suštinski služe više zaboravu nego sjećanju, više viziji nego istini. Upravo taj privid ima najveću cijenu, zavodljiv i nepopustljiv, vibrira između utopije i zablude, kao crni povez u duelu – istovremeno koban i spasonosan. Kao što znamo, Robespierrova idealna država pala je na teroru, a Platonova idealna država na robovlasništvu – romantične vizije totalitarnih metoda idealan su recept upravo za tragediju. Razdoblje Francuske revolucije utjelovljuje društvo pomaknute svijesti, ekstremizma, shizofrenu suprisutnost terora i slobodarstva što je posljedično utjecalo na zanimljive umjetničke pojave i aktivnosti na polju slikarstva, literature, mode i kazališta. Neki teoretičari čak pronalaze korijene aktualnog hispterskog pokreta baš u periodu Francuske revolucije. Tome treba pridodati i razmišljanja nekih povjesničara, koji tvrde da je još uvijek rano da bismo znali prave posljedice ove slavne revolucije – ispričao je redatelj te otkriva koja je najveća snaga ove opere.
Nenad Glavan– Impresivno pisane vokalne dionice, balansiranje između lirskih i dramskih fahova, zanosne instrumentalizacije, psihološki slojeviti likovi neobuzdanih strasti, njihova dramska dovitljivost da vuku tenzije do krajnosti izdržljivosti i sve je uokvireno zanimljivim povijesnim pejzažom Francuske revolucije s njenim giljotinama, sudovima, dance macabrima, parolama, žirondincima, jakobincima, plemstvom, kurvama, krvnicima i plaćenicima…, a u centru je nježna, iako kobna, romansa između pjesnika imigranta i mlade aristokratkinje čiji sretan kraj priječi podvojeni jakobinac – nekadašnji sluga dvora, a potom sluga revolucije – naglasio je. Glavan osim režije potpisuje i scenografiju. Kaže da je proučava razne redatelje i scenografe kao npr. Edward Gordona Craiga,  Adolpha Appiu i  Josepha Svodobu.

“U suštini istražujem istinu – lociram simbole, znakove, narative i geste gdje bi se istina ili više njih mogle skrivati”
– Međutim, moje su inspiracije toliko daleke da se putem izgube, one su tek početak studije. U osnovi me zanima semiotička scena, dakle međuodnosi raznih znakova i mogućih sadržaja, čak i forma bez sadržaja ima sadržaj barem onaj ironijski.  Važno mi je da je scena dramski živa, da ima svoj aktivan rast i sudjelovanje u samoj radnji ili njenom komentaru, a da može konotativo u kombinaciji  s režijom ili kostimima dati i potpuno ‘treća’ značenja. U suštini istražujem istinu – lociram simbole, znakove, narative i geste gdje bi se istina ili više njih mogle skrivati. Na gledatelju je da je nanjuši – rekao je redatelj koji nije posvećen slanju poruka niti poduka, već je skloniji ironiji, konotacijama, često i  skepsi, pa kaže:

‘Kazalište s porukom’ je vrlo opasno kazalište
– Poruke se šalju poštom,  čuju se u hramovima, izgovaraju ih vidovnjaci i propovjednici … – kazalište je mjesto rasprave  i ‘hamletovske’ sumnje, razvoja kritičke distance na svijet koji nas okružuje i na nas same, mjesto gdje se smijemo i plačemo u različitim obrascima i sistemima od onih u kojima aktualno živimo. Dakle, ne tražite da vam se šalju gotove poruke, ‘kazalište s porukom’ je, nećete vjerovati,  vrlo opasno kazalište. I Tosca je imala serviranu poruku da će pucnjevi biti lažni, međutim lažna je bila poruka, a pucnjevi su učinili svoje.

Foto: Press

comment closed