Glavan: Čovjek-plemenit i okrutan, nikad isti u ratu i miru
Piše: Gordana Malašić Lazić On 25 Stu, 2015 At 01:30 PM | Categorized As Kazalište, Kultura | With 0 Comments

Razgovor za portal Scena.hr…

Redatelj opere Umberta Giordana ‘Andrea Chénier’ kaže da je egzekucija u vrijeme Francuske revolucije imala elemente javnog spektakla. Nenad dodaje da krvništvo nije više na trgovima, već je ono prilagođeno YouTube kanalima te ima svoju razvijenu estetiku

Nenad Glavan- Andrea Chénier je opera borbe karaktera njenih likova razapetih između svojih zadatosti i slobodne volje, racionalnog i pomaknutog, okolnosti i privida, ideala i zabluda, politike i ljubavi. Drama je to povišenih tonova i neobuzdanih strasti kobnog ljubavnog trokuta žirondinca, jakobinca i plemkinje u vremenu jednog od najslavnijih povijesnih događaja u svome licu i naličju – ispričao je redatelj opere Umberta Giordana, glazbene drame u četiri čina ‘Andrea Chénier’, Nenad Glavan. Operna Nenad Glavanpremijera bila je izvedena na pozornici HNK Ivana pl. Zajca 14. studenog pod ravnanjem maestra Villea Matvejeffa. A izvedba 16. studenog bila je posvećena žrtvama terorističkog napada u Parizu. Giordano je svjetsku slavu stekao upravo operom ‘Andrea Chénier’ skladanom 1896. i praizvedenom u Milanu iste godine, za koju je libreto prema povijesnim događajima spjevao Luigi Illica. U njemu opisuje razdoblje Francuske revolucije i sudbinu pjesnika Chéniera, osuđenog na smrt i koji je giljotiniran kao pristalica monarhista. Redatelja je, između ostalog, zanimao performans krvništva i ta industrija smrti. Odnosno, javne egzekucije koje se prate u stanju transa, kako u to doba, tako i u današnje.

Javna egzekucija, krvništvo i YouTube
- Francuska je revolucija giljotinirala tisuću ljudi mjesečno! Pljeskalo se i klicalo krvniku. Smaknuća su bila performansi tijekom kojih su mnogi padali u trans, egzekucija je imala elemente javnog spektakla – takve egzekucije u drugim oblicima volimo i danas, iako su rafiniranije i daju nam osjećaj sigurnosti, privid vlastite pravednosti jer vlastite žrtve i krvnike u osnovi biramo mi sami. Ali takav u biti jest čovjek – plemenit i okrutan, nikad isti u ratu i miru. On ima tisuću lica… – objasnio je Glavan. U globalističkom imaginariju, dodaje redatelj, krvništvo nije više na trgovima, već je ono prilagođeno YouTube kanalima te ima svoju vrlo razvijenu estetiku.
- Svoje kostime, grafiku i dizajn – ritualni i izvedbeni element je upravo zbog toga još više naglašen – ističe Glavan. Redatelj je kazao da se u operi bavio licem i naličjem revolucije, njenim pomalo shizofrenim karakterom, tadašnjim bogatim umjetničkim životom, subkulturama koje su se pojavile…

“Romantične vizije totalitarnih metoda idealan su recept upravo za tragediju”
Nenad Glavan- Zanimao me narativ o revoluciji u znaku, u riječi, u likovnosti i u ironiji posebice zbog silnog patosa koje takve povijesti neminovno nose u sebi.  Neodoljive povijesne ikone, intrigantne  fusnote, upozoravajući podsjetnici, manirističke pasaže i klišeji po trendseterskim interpretacijama i komemoracijama, koje suštinski služe više zaboravu nego sjećanju, više viziji nego istini. Upravo taj privid ima najveću cijenu, zavodljiv i nepopustljiv, vibrira između utopije i zablude, kao crni povez u duelu – istovremeno koban i spasonosan. Kao što znamo, Robespierrova idealna država pala je na teroru, a Platonova idealna država na robovlasništvu – romantične vizije totalitarnih metoda idealan su recept upravo za tragediju. Razdoblje Francuske revolucije utjelovljuje društvo pomaknute svijesti, ekstremizma, shizofrenu suprisutnost terora i slobodarstva što je posljedično utjecalo na zanimljive umjetničke pojave i aktivnosti na polju slikarstva, literature, mode i kazališta. Neki teoretičari čak pronalaze korijene aktualnog hispterskog pokreta baš u periodu Francuske revolucije. Tome treba pridodati i razmišljanja nekih povjesničara, koji tvrde da je još uvijek rano da bismo znali prave posljedice ove slavne revolucije – ispričao je redatelj te otkriva koja je najveća snaga ove opere.
Nenad Glavan- Impresivno pisane vokalne dionice, balansiranje između lirskih i dramskih fahova, zanosne instrumentalizacije, psihološki slojeviti likovi neobuzdanih strasti, njihova dramska dovitljivost da vuku tenzije do krajnosti izdržljivosti i sve je uokvireno zanimljivim povijesnim pejzažom Francuske revolucije s njenim giljotinama, sudovima, dance macabrima, parolama, žirondincima, jakobincima, plemstvom, kurvama, krvnicima i plaćenicima…, a u centru je nježna, iako kobna, romansa između pjesnika imigranta i mlade aristokratkinje čiji sretan kraj priječi podvojeni jakobinac – nekadašnji sluga dvora, a potom sluga revolucije – naglasio je. Glavan osim režije potpisuje i scenografiju. Kaže da je proučava razne redatelje i scenografe kao npr. Edward Gordona Craiga,  Adolpha Appiu i  Josepha Svodobu.

“U suštini istražujem istinu – lociram simbole, znakove, narative i geste gdje bi se istina ili više njih mogle skrivati”
- Međutim, moje su inspiracije toliko daleke da se putem izgube, one su tek početak studije. U osnovi me zanima semiotička scena, dakle međuodnosi raznih znakova i mogućih sadržaja, čak i forma bez sadržaja ima sadržaj barem onaj ironijski.  Važno mi je da je scena dramski živa, da ima svoj aktivan rast i sudjelovanje u samoj radnji ili njenom komentaru, a da može konotativo u kombinaciji  s režijom ili kostimima dati i potpuno ‘treća’ značenja. U suštini istražujem istinu – lociram simbole, znakove, narative i geste gdje bi se istina ili više njih mogle skrivati. Na gledatelju je da je nanjuši – rekao je redatelj koji nije posvećen slanju poruka niti poduka, već je skloniji ironiji, konotacijama, često i  skepsi, pa kaže:

‘Kazalište s porukom’ je vrlo opasno kazalište
- Poruke se šalju poštom,  čuju se u hramovima, izgovaraju ih vidovnjaci i propovjednici … – kazalište je mjesto rasprave  i ‘hamletovske’ sumnje, razvoja kritičke distance na svijet koji nas okružuje i na nas same, mjesto gdje se smijemo i plačemo u različitim obrascima i sistemima od onih u kojima aktualno živimo. Dakle, ne tražite da vam se šalju gotove poruke, ‘kazalište s porukom’ je, nećete vjerovati,  vrlo opasno kazalište. I Tosca je imala serviranu poruku da će pucnjevi biti lažni, međutim lažna je bila poruka, a pucnjevi su učinili svoje.

Foto: Press

comment closed

>