Goran Grgić: Djedovi na Brijunima!
Piše: redakcija On 21 Kol, 2016 At 07:05 PM | Categorized As Goran Grgić, Kazalište, Kolumne, Kultura | With 0 Comments

Kolumna…

Glumac Goran Grgić u novoj kolumni za čitatelje portala Scena.hr otkriva zanimljive detalje s proba predstave Pečat

Goran GrgićNegdje na prvoj ili drugoj godini Akademije s kolegom sam gledao naš prvi glumački nastup pred kamerama za studentsku vježbu. Nevjerojatno mi je što se uopće ne sjećam o čemu se radilo u filmiću. Sjećam se jedino momenta kad mi je ‘klasić’ u mraku projekcijske dvorane, usred filma šapnuo na uho: “Izvrstan sam”.  Blijedo sam ga pogledao. Bemti, koji ego. Pa i ja igram. Vjerojatno isto tako početnički kao i on. Kad bih ga danas podsjetio na to, vjerojatno bi mi rekao da ga nisam dobro čuo. Ili tako nešto. No siguran sam, izgovorio je to. Sjetio sam se toga ovih dana, kad sam se počeo pripremati za obnovu predstave ‘Pečat‘, zbog koje sam trenutno na Goran GrgićBrijunima, jer sam izgovorio istu konstataciju vidjevši snimku naše predstave. Da, priznajem da sam to sam sebi izgovorio i istovremeno pomislio: “Bemti, ‘ko će to ponovit?” Izvrstan tekst mladog Borne Vujčića, koji je pisan njegovim originalnim i zahtjevnim stilom, pretalentirani Katarina Strahinić i Silvije Mumelaš kao partneri u igri i također studentica Lea Anastazija Fleger koja je izrežirala predstavu iznenađujući zrelo. I sad se treba svega prisjetiti i opet se zaigrati. Zapravo, to je uobičajeni osjećaj kod obnova predstava nakon godinu dana neigranja.

Probe – čitanje teksta, dvije – tri runde, euforija, ogovaranje režisera, panika, premijera, kritike i razlaz
Na novoj predstavi se radi četrdesetak dana i u to ulazi svašta; čitanje teksta, isprobavanja raznih varijacija, još čitanja teksta, lamentiranja, pa onda vraćanja izbačenih rečenica, opet lamentiranja, frustracija zbog loše probe, euforije zbog dobrog riješene scene, dvije – tri runde da proslavimo, jer nam dobro ide, ogovaranje režisera jer je to mogao i bolje smisliti, primjedbe režisera da smo već stvarno trebali naučiti svoj tekst, panika pred premijeru, bezrazložna ushićenost Goran Grgićnakon premijere, glupe kritike, dobre kritike, napokon normalne izvedbe i razlaz do idućeg ljeta. No treba se svega toga prisjetiti u nekoliko dana obnove. Svaki put bih pomislio – nema šanse. Ali tijelo pamti. U trenutku kad se skupi ekipa, kad dođemo u prostor u kojem smo igrali, i kad otvorimo izlizani tekst, javi se taj lik iz neke podsvijesti kao da nikad nije ni izašao iz nas. Naravno da to ne ide bez pripreme, naravno da je s godinama sve to teže i zahtjevnije i naravno da je stres, ali čudesno je koliko toga ostane zapisano u nekim zakutcima sjećanja i uvijek se iznenadim kako se to odnekuda brzo vrati. Naravno, Dolenčić bi rekao – “u sklopu svojih skromnih mogućnosti“. Ponekad nađem u džepu i novce koje sam zaboravio u kostimu prije godinu dana i to čovjeka naravno razveseli, bez obzira što istovremeno spoznaš da kostim od onda nije opran.

Košulja, brzi internet, prohujale godine, djedovi i Vlak u snijegu
Ozren GrabaricU prošloj kolumni sam se tužio i istovremeno hvalio, kako se sam brinem o kostimu na histrionskoj turneji, zato me iskreno razveselilo, na samom dolasku na Brijune, kad sam zatekao Grabarića kako pegla košulju u hodniku hotela prije izvedbe svoje monodrame. No neću puno o njemu jer me u zadnje vrijeme živcira. Što god igra, odličan je. Dakle, na istom tom hodniku hotela su i dvije fotelje koje su najbliže ruteru za internet. Dobra pozicija za surfanje portalima i promatranje događanja u hotelu. I na toj hot- spot poziciji sretoh Slavka Štimca. Producirao je novi film, koji ćemo uskoro vidjeti i u Zagrebu. Krenuli smo i u lamentaciju o vremenu i godinama koje su prohujale. S razlogom, jer se moj dvanaestogodišnji Lovro, nekoliko trenutaka prije toga htio uvaliti na jednu od te dvije fotelje za brzi internet, al’ se stidljivo vratio u sobu s rečenicom: “Ne mogu na fotelju jer tamo sjedi neki deda“. Deeeda? Ljuban iz Vlaka u snijegu! Slavko ima samo pet godina više od mene! No dobro, zaključili smo, na kraju jamranja, da još uvijek nismo dede, ali bismo, naravno, biološki to mogli biti.

Goran Grgić, Slavko Štimac

Zijah Sokolović je, recimo, deda. Saznao sam to kad se na terasi ponosno pojavila njegova simpatična unučica u haljinici za balerine. Nekoliko minuta prije toga deda je odigrao po tisućupetstodevedesetosmi put svoju monodramu ‘Glumac… je glumac… je glumac’. Odigrao je Goran Grgić, Zijah Sokolovićpredstavu isto tako razigrano, sugestivno i ambiciozno kao i prije više od trideset godina, kad sam ga kao srednjoškolac fascinirano gledao u dvorištu osječke galerije Waldinger. Nakon te izvedbe smo se vozili u njegovom Renaultu 4 i pričao mi je tada kako gradi u Sarajevu svoj stan u potkrovlju. Meni je bilo krivo što nisam imao fotić, da se mogu pohvaliti tko me je odvezao doma. Sad sam imao fotić, pa smo, eto veseli na priloženoj fotki.
Pojavila se na kultnoj terasi i jednomjesečna Lika Marija uz oduševljenje svih prisutnih, a na ponos djeda Ljuštine.
Ralph Fiennes je otišao s Brijuna upravo kad sam ja došao. Ne znam kako da to shvatim.

Piše: Goran Grgić
Foto: Goran Grgić priv. album

A prvu kolumnu našeg kolumniste možete pročitati na linku Goran Grgić: Radno ljeto ili kronika jednog uskakanja

comment closed

>