Goran Grgić: Tko tu koga, ako ne svoj svoga
Piše: redakcija On 2 Stu, 2016 At 07:40 PM | Categorized As Film, Goran Grgić, Kazalište, Kolumne, Kultura | With 0 Comments

Kolumna za Scena.hr…

Piše: Goran Grgić

Car je goool, u gostima
Goran Grgić
Prije otprilike mjesec dana gledam kako policajci u punoj bojnoj opremi čuvaju navijače Hajduka, da ih ne bi netko napao ili da oni nešto ne učine usput do stadiona Maksimir. Paraliziran je promet u zapadnom dijelu Zagreba. Vozači trube. Neki pozdravljaju dečke iz Splita, veći broj vjerojatno ne, ali gotovo svi su ljuti zbog kaosa koji je nastao blokiranjem prometa. Za nekoliko sati gledam na televiziji tu izuzetno važnu utakmicu zbog koje bi se ti dečki trebali tući. Zanimljiva utakmica s ne baš previše uzbudljivih trenutaka. Meni je najzanimljiviji moment bio kad su desetak zadnjih minuta u cijelom napadu Bilih bili, kako kaže komentator, Purgeri. A navijače bijelih se istovremeno specijalnim policijskim snagama čuva da se ne bi sukobili s navijačima plavih kod kojih je u prvoj postavi, pretpostavljam, relativno isti broj fetivih Zagrepčana.
Dva, tri dana prije toga s uzbuđenjem sam htio odgledati utakmicu Dinama koji je ugostio talijanski Juventus. Kao pristojan domaćin naš klub im je omogućio da se ugodno osjećaju na maksimirskom terenu i da bez muke zabijaju golove. Nakon 0:3, dramaturški talentirani trener gostiju ubacuje jednog za drugim naše reprezentativce Mandžukića, pa Pjacu i cijeli stadion s uvažavanjem pozdravi naše nogometaše. Naš trener, kao odgovor na to uvodi Portugalca Machada. I ovi ‘Talijani’ su zabili još jedan gol. A ja bih trebao, kao, biti nesretan zato što su ovi, kao, moji izgubili. A ove dečke iz Dalmacije mora čuvati stotinjak interventnih policajaca, da ih netko ne bi tukao u Zagrebu, ili da oni ne bi nekog iscipelarili jer oni navijaju za bijele dresove u kojima igraju i Zagrepčani, a u plavim, kao, igraju naši.
Goran GrgićČekaj malo, tko tu koga. Zamislite da gostuje splitski HNK s predstavom, recimo Glembajevi u kojoj igraju i kolege iz Zagreba, a da publiku čuva policija jer glumci imaju kostime drugačije od zagrebačke verzije tog istog teksta. Ili zamislite još neku veću apsurdnost. Teško ju je zamisliti. Shvaćam strast, tradiciju, dišpet, ali da bi se zbog boje dresa trebali ubijati, to mi nije jasno. Ljetos je moj sin putovao od Opuzena do Šibenika, suludih šest – sedam sati i čekajući na autobusnom kolodvoru u Splitu krene u razgovor s jednim generacijski bliskim putnikom, a kad mu je rekao da je Zagrepčanin, uviđajni mladić odgovori: “Nema veze, ne boj se, neću ti ništa“. Neće mu ništa, a kao netko drugi bi? Zašto? Ništa, očekujem policijsku pratnju kad budem išao na utakmicu Dinamo – Osijek, da ne bih nasrnuo na mrske Zagrepčane. Svoju djecu.

Tko se mača laća – dobro se dobrim vraća
Nedavno sam bio na modnoj reviji, na koju me je pozvala kolegica Sanja Drakulić. Odlična atmosfera u tunelu Grič. No na ulazu u tunel, ugodno iznenađene mojim dolaskom na modni događaj, novinarke naših dviju televizijskih kuća, sa smiješkom i simpatijom, ali i laganom ironijom, pitaju obje slično: Što ja kao znalac modnih kretanja mislim o modnim trendovima? Goran GrgićSimpatično. Izmucao sam nešto kao odgovor. No čemu nelagoda, vidjeh valjda u životu žena koje su se dobro obukle. S druge strane, nitko se ne začudi kad vidi nekog modnog stilista da je došao na kazališnu premijeru. Naprotiv, s uvažavanjem ga pitaju što misli o predstavi. I on s ozbiljnošću odgovara. Nije mu potrebno poznavanje Stanislavskog, Strasberga, Čehova i ostalih naših kazališnih gurua. Tako ni meni, vjerujem, nije presudno znati puno o modi da bih uživao u reviji i vidio da su kreacije  Đurđice Vorkapić originalne, hrabre, izazovne itd. i, naravno, da su manekenke lijepe. Kao da modni kreatori razmišljaju na našim predstavama o ‘pretvaranju klasicističkog koda igre i cijele izvedbe u spoj modernističkog i postmodernističkog izraza, koji ukida stereotipe zadatosti’. Aha. Baš. Ne razmišljam o tome ni ja, niti bih to znao tako definirati, al’ ipak shvaćam što je kazališna kritičarka htjela reći odgledavši našega Tartuffa. I to mi je jedina prednost. I da, u ovom slučaju ja sam manekenka.

Frida je još uvijek naša kraljica
U Crikvenici je jednog jutra, odjurila naša Frida u nepoznato. Prvog dana se moja kći nadala da će je pronaći i nije nas htjela uznemiravati. Sljedeći dan sam dojurio da se pridružim potrazi. Mahnito Goran Grgićsmo lutali Crikvom i dozivali svog psa. Da, dragi mještani Selca, Crikve, Dramlja i Jadranova, taj što svako malo viče po vašim ulicama i doziva Fridu, to sam ja. Do danas je nismo našli. Više puta smo se vraćali, ne bismo li je pronašli, ali i da obnovimo letke koje smo polijepili na sva okolna mjesta. Puno krivih dojava i zaista nevjerojatan broj, do tada nepoznatih nam ljudi koji su htjeli pomoći – Sonja nas je vodila u sve sakrivene kutke okolice Crikvenice, Jasna je pomogla lijepiti plakate po Novom, cure iz udruge Suza davale su korisne savjete, administratori grupa na Facebooku dijelili naše objave… Svaki put kad bi nas netko nazvao, alarmirali smo sve koje smo znali iz tog kraja da nam provjere je li to naša Frida. Jedno poslijepodne nas je nazvao turist iz Poljske da ju je vidio u šumi iznad Jadranova. Akcija. Zovemo Adrianu po tko zna koji put, da odjuri na to mjesto. Mi, uz kompjuter, zovemo nasumice vlasnike apartmana u blizini te lokacije. Isti tren zamolimo prijateljicu Alku, koja govori poljski da razgovara s čovjekom jer ga mi ne razumijemo. Mlađi sin se nanovo uzaludno veseli da je pronađena. Ja  moram ubrzo na predstavu, ali odgađam do zadnjeg trena. Alka javlja da ju je Poljak fotografirao, ali to ima u svom fotiću i ne zna mobitelom poslati fotografiju. Sjetimo se da je prijateljeva mama u Jadranovu, ona zamoli susjedovog malog da sjedne na bicikl i pronađe Poljaka, uslika s njegovog displeja psa i da nam pošalje sliku. Adriana pretražuje šumu, a kasni na dogovorenu večeru. Ja zovem Dinu koji me je prije nekoliko dana u Crikvenici odveo do Romskog naselja, a kojeg sam tom prigodom upoznao. Spreman je odjuriti kad god treba, gdje god treba. Ide i ovaj put. Prijatelj Mijo, koji je dva dana prije ostavio restoran pun gostiju, da bi trčao za nekim psom koji mu se učinio sličnim, kreće prema autu. Nakon petnaestak minuta stiže slika. Nije Frida. Sve zaustavljamo. Ispričavamo se. Opet. Natrag u svoj nespokoj. Frida je još uvijek izgubljena, ali smo pronašli ljude koji su spremni učiniti sve da se ona pronađe. Hvala im.

Frida, Goran Grgić

Foto: Goran Grgić priv. album, Scena.hr

Pročitajte i ostale kolumne Gorana Grgića na portalu Scena.hr:

Ekskluzivno: Goran Grgić: Radno ljeto ili kronika jednog uskakanja

Goran Grgić: Djedovi na Brijunima!

comment closed

>