Ivo Gregurević dobio nagradu Fabijan Šovagović
Piše: Gordana Malašić Lazić On 20 Srp, 2015 At 02:10 PM | Categorized As Film, Kultura | With 0 Comments

62. Pulski filmski festival…

Glumac Ivo Gregurević dobio je nagradu Fabijan Šovagović.
Ivo Gregurević- Svaki veliki glumac velik je i poseban na svoj način. Pa ipak, celuloidnoj markanciji Fabijana Šovagovića, čijim se imenom mjere i nagrađuju glumačke zasluge na filmu, teško da će itko još dugo moći parirati uvjerljivije od Ive Gregurevića. U više od stotinu uloga koje je odigrao na filmu i televiziji tijekom protekla četiri desetljeća, glumac rođen 1952. u Donjoj Mahali kraj Orašja, imao je priliku glumiti baš svakakve (uglavnom domaće, lokalne, “naše”) tipove. Ivo GregurevićBez obzira na odijela ili uniforme (koje su iz filma u film, iz serije u seriju, mijenjale boju, kroj, znakovlje i epolete), na vrstu frizure, brkova i zulufa (koje su mu reckali stilisti), ili na mjesto u scenariju – središnje ili rubno/sporedno (koje su mu namijenili pisci i redatelji), Gregurević je, baš poput velikoga Šove, najvećim dijelom svoje pojave ostao neobično uvjerljiv čovjek “iz našega sokaka”. Pritom je jednako upečatljivo upravljao groteskno tragičnim, komičnim ili naprosto dramatskim situacijama, kao i aberacijama koje su u njegove karaktere ucijepljivali podneblje, povijesne i egzistencijalne prilike, kao i stvarnost kojoj pripada. Kako je to jednom prigodom formulirao Ivo Štivičić, njegova “kreativna sonda duboko se spustila u zemlju, izvlačeći iz nje i praveći na njoj likove duboke i potresne istinitosti”. Zbog te istinitosti ili vjerodostojnosti, Gregurević je privlačio redatelje svih generacija. Lansirao ga je 1977.  Bogdan Žižić, ulogom mladog gastarbajtera u filmu Ne naginji se van, a odmah potom čvrsto zgrabio Antun Vrdoljak za ulogu povratnika-mladoženje u Mećavi (1978), da bi u Kiklopu razotkrio njegov golemi komičarski dar i uspješno ga eksploatirao do filma/serije Duga mračna noć (2004). Kod Papića, Radića, Tadića ili Schmidta, s kojima najčešće surađuje, imao je prilike izmjenjivati ozbiljne i groteskne maske, “presvlačiti” kožu, ćud i moralni habitus, već prema priči iz stvarnosti kojom su redatelji bili nadahnuti, kao i u više Ogrestinih filmova, od televizijskog Dueta za jednu noć (1984) do omnibusa Tu (2003), te prvim igranim radovima Živorada Tomića i Snježane Tribuson i mladofilmaši, generacija redatelja koja se pojavljuje od ranih 1990-ih naovamo – od Brešana, Nole, Hitreca i Hribara do Matanića, Jurića i Devića, prepoznali su tu “našjensku” autentičnost Gregurevićeve pojave i golemi glumački potencijal, pa mu se srećom nije dogodilo da ostane zapamćen samo kao promućurni smetlar iz Dalmatinske Zagore u seriji Velo misto (1981) ili raspojasani panonski Robin Hood zvan Čaruga iz istoimenog filma Rajka Grlića (1991).  Kad je riječ o Gregurevićevu glumačkom licu (naizgled nesimetričnom, s prodornim očima i dinamičnom krivuljom usana), figuri (naizgled običnoj, svakodnevnoj) i bogatom umijeću, svejedno je u kojem će smjeru krenuti (ili zastraniti) lik koji tumači. Jer, njemu jednako dobro pristaju i sjetna naivnost gastarbajterstva, i razuzdanost bećarstva, i sarkastična (vrlo često i komična) bahatost koju omogućuju politička moć, oružje i novac, i mrgudnost i grubost koje su posljedica životnih prilika, kao i gorčina ili otupjelost običnog obiteljskog čovjeka koju donose umor i starost. Malo je tako moćnih Šovinih nasljednika…  – službeno je obrazloženje nagrade Društva hrvatskih filmskih redatelja.

Foto: Press

comment closed

>