Jelena Novaković: Ana je neodvojivi dio duše grada
Piše: Gordana Malašić Lazić On 17 Srp, 2015 At 09:41 AM | Categorized As Film, Intervju, Kultura | With 0 Comments

Film Ana trg…

Jelena NovakovićVoljela bih da ljudi obrate pažnju na ljude pored kojih prolaze svaki dan i da shvate da samo svi isti, da imamo iste probleme, funkcioniramo na isti način i vrijedimo samo onoliko koliko vjerujemo u to, da nas posao ne definira kao osobe. Što god netko radi, ne vrijedi manje, a ni više od bilo koga drugog, rekla je Jelena Novaković u intervjuu za portal Scena.hr. Njezin dokumentarni film ‘Ana trg’ osvojio je nagradu na 8. izdanju Međunarodnog filmskog festivala Cinema City  u Novom Sadu. Film je i u programu ovogodišnjeg Supetar Super Film Festivala na Braču.

Scena: Što za vas znače ovakvi filmski festivali?
Dok sam radila na filmu nisam razmišljala o tome što će se dogoditi s filmom  kad ga jednom završim. Ako računam pretprodukciju i posljednje kadrove u montaži, bilo je to dugo vrijeme – skoro četiri godine, tako da se jako veselim kad film bude selektiran i netko vjeruje da je dovoljno dobar da bude prikazan na festivalu. Prvu potvrdu da će film biti prikazan pred festivalskom publikom dobila sam od Festivala Mediteranskog Film Split.Tamo je ujedno bila i premijera Aninog trga. Bila sam prisutna i bilo mi je to veliko, vrijedno i lijepo iskustvo. Zajedno s publikom, koju je činilo više od 800 gledatelja, pogledala sam film na velikom platnu prvi put, a pet dana kasnije dobila sam poziv iz Splita i obavijest da sam dobila nagradu publike. Nema potrebe isticati koliko sam bila sretna i iznenađena. Festivali čine da filmski stvaratelji budu vidljiviji. Zahvaljujući njima, ideja koju sam imala, iza koje sam stajala i koju sam  sprovela u djelo, došla je do publike, za što inače ne bih imala priliku.

Scena: Osvojili ste i posebnu nagradu na festivalu Cinema City. Kako se osjećate?
Na sekciju Up to 10 000 bucks u okviru Cinema City festivala prijavljeno je čak 200 filmova, a od toga je izabrano njih 26. Samo dva filma od odabranih su dokumentarci, a jedan od njih je Ana trg. Meni je to bilo posebno drago, jer sam prošle godine, kad je film Ana trg bio u fazi postprodukcije, sudjelovala na talent kampusu organiziranom u okviru Cinema City festivala.Osim što je film nagrađen, projekcija u Novom Sadu je bila odlično prihvaćena, što me uvjerilo da sam odabrala pravi pristup temi i da sam s pravom odbacila druge ideje koje su me proganjale tijekom različitih faza nastanka filma.  Vjerujem da je film uspio i zato što je Ana nevjerojatna i divna osoba, ali tek zahvaljujući nagradama počela sam vjerovati da sam dobro prikazala nju i njezinu svakodnevicu.

Jelena NovakovićScena: Ana trg je zanimljiva priča o ženi koja godinama dolazi na gradski trg prodavati kalendare i krunice. Što vas je fasciniralo u njoj?
Anu znam posljednjih dvadesetak godina. Zapravo, dugo vremena znala sam je samo onako kao što je znaju mnogi Zagrepčani koji prolaze njenim trgom – kao osobu koju primijetim u prolazu. U jednom trenutku našla sam se u situaciji u kojoj sam shvatila da Ana preda mnom postaje sve prisutnija i sve više sam počela obraćati pažnju na nju. Ona me je od tada zaintrigirala i, s vremenom, javila se ideja za filmom. Zbog nje sam upisala Restartovu Školu dokumentarnog filma. Željela sam dokumentirati nekoga tko je s godinama postao neodvojivi dio duše grada, a opet za mnoge ostaje nevidljiv. Željela sam i provjeriti hoće li više ljudi obratiti pažnju na Anu ako je prikažem na filmu. Od tada, ona je postala moja opsesija. Način na koji Ana konstantno opstaje na trgu i u životu – zimi, ljeti, po kiši i po snijegu.

Scena: Gospođa Ana živi u neobičnoj simbiozi sa Zorkom. Što njih dvije spaja, a što razdvaja?
To je poslovan i prijateljski odnos, ali više prijateljski. Ta vrsta odnosa ocrtava i samoću ljudi i brigu jednih o drugima. Ana i Zorka se jako razlikuju zato što dolaze iz različitih socijalnih priča i svaka je na trgu s drugim razlogom. Unatoč tome, iako su im motivi različiti, one su postale jako bliske. Bile su neodvojive kao noć i dan, iako toga možda nisu bile svjesne. Ali, baš zato što su se razlikovale, one su se i nadopunjavale i dobivale ono što im nedostaje. To je neka vrsta neobične ljudske simbioze i snažnog prijateljstva.

Scena: Koja je najsnažnija emocija u filmu?
Nisam sigurna. Ja sam te emocije  proživjela na dva načina: jednom uživo i jednom kao osoba iza kamere i više ih ne mogu racionalno sagledati, niti odvojiti. Voljela bih da ljudi obrate pažnju na ljude pored kojih prolaze svaki dan i da shvate da samo svi isti, da imamo iste probleme, funkcioniramo na isti način i vrijedimo samo onoliko koliko vjerujemo u to, da nas posao ne definira kao osobe i ne učvršćuje nam status u društvu. Što god netko radi, ne vrijedi manje, a ni više od bilo koga drugog. Nadam se da je takva vrsta empatije koju možemo osjećati prema ljudima najsnažnija u filmu i da sam je uspela uobličiti. Ali, samo gledatelj može donijeti završnu riječ i prepoznati najsnažniju emociju u filmu.

Scena: Možemo li svi mi možda biti jednom prodavači kalendara na nekom gradskom trgu?
Svi mi, na neki način, to već jesmo. Vjerujem da se kroz Aninu priču prepoznaju odnosi koje imamo s osobama s kojima radimo, s kojima živimo, s kojima smo prijatelji… Vjerujem i da u njoj možemo prepoznati dio sebe. Dokaz za tako nešto prepoznala sam u tome što sam ja u Aninom malom carstvu veličine jednog štanda bila prihvaćena velikodušno. Ana mi je poklonila povjerenje, svoju priču i svoj život i dozvolila mi da postanem dio svega toga. Svi koji su vidjeli film rekli su: ‘To je to, to je Ana. To je ono što se događa na trgu.’ Ništa od toga ne bi bilo moguće da mi Ana to nije dozvolila.

Scena: Što sljedeće pripremate?
Imam nekoliko ideja, ali neću snimiti ništa dok ne osjetim motivaciju koju sam osjetila na Aninom trgu. Bez obzira na to o čemu će biti riječ, želim da me to promijeni, da se razvijam i učim, kao što sam kroz ovaj film naučila toliko toga o životu, ljudima, snimanju filmova i, što je najvažnije,o samoj sebi. Sjećajući se početaka, od ideje, bez ikakve predodžbe o tome što me čeka, i osvrnuvši se unazad, sada kad je film gotov, shvaćam koliko je filma Ana trg važno iskustvo. U neku ruku, prava avantura. Što smo sve prošle nas dvije zajedno… Postale smo prijatelji, promijenila mi je život. Poslije toga, ne mogu filmove shvaćati olako. Čekat ću onaj pravi.

Foto: Jelena Novaković, priv. album

comment closed

>