Najbolji naslovi na Supetar Super Film Festivalu
Piše: Gordana Malašić Lazić On 13 Srp, 2015 At 01:31 PM | Categorized As Kazalište, Kultura | With 0 Comments

Dokumentarci…

Izabrali smo, uz asistenciju Đele Hadžiselimovića, naslove koji se i više nego toplo preporučuju, kažu organizatori festivala

Supetar Super Film FestivalSve je spremno za sedmo izdanje Supetar Super Film Festivala, festivala dokumentarnog filma dugog i kratkog metra koji se ovo ljeto održava od 13. do 18. srpnja na otoku Braču, a sve će posjetitelje ‘počastiti’ najboljim filmskim poslasticama, i to u dva nova programa, animiranih doxova za najmlađe te glazbenih dokumentaraca.

- Na jednoj tradicionalnoj i dvije friške lokacije pod zvjezdanim supetarskim nebom koje udobno smjestiti mogu čak 700 filmofila i sve one koji će tek to postati, očekuje nas rekordan broj filmova. Prije nego što zaronite u more filmova i prepustite se raznolikoj ‘flori i fauni’ dokumentarnog žanra, izabrali smo, uz asistenciju Đele Hadžiselimovića, naslove koji se i više nego toplo preporučuju – kažu organizatori festivala.

Ana trg
Jelena Novaković, Hrvatska/2015., 25′
Tko su Ana i Zorka? Konkurencija ili skriveno-neskrivene prijateljice? Hoće li se počupati ili zajedno zasladiti u obližnjoj slastičarnici zarađenim kovanicama? Na trgu su već dugi niz godina, gotovo pola stoljeća, kao njegovo neraskidivo tkivo. Tek pet metara udaljene, stameni su simbol jednog mikrokozmosa. Iako se bave prodajom, socijalna ugroženost nije njihova motivacija, ne rade to samo zbog novčanica. Ana, Zorka i Trg nerazdvojni su trio u ovom duhovitom, socijalnom eseju o pripadanju i prijateljstvu. U tek mjesec dana festivalskog života, film Ana trg skupio je nekoliko značajnih nagrada, između ostalog posebnu nagradu žirija na međunarodnom festivalu Cinema City u Novom Sadu, kao i nagradu za najbolji kratki dox u Splitu na 8. FMFS-u.

Citizenfour
Laura Poitras, SAD, 2014., 114′
Kad nam u goste stiže film ovjenčan zlatnim kipićem, filmski se puls odmah ubrza. Kad ga tome još potpisuje Laura Poitras, a njegova je oskarovska pobjeda još vruća, pravi ljubitelji dox-žanra padaju u trans. Citizenfour je celuloidni dox snimljen kao špijunski triler, koji razotkriva skandal o nezakonitom prisluškivanju građana by NSA. ‘Zlatna krtica’ koja je to iskopala, Edward Snowden, hiperinteligentan naočit mladić u ranim 30-ima, čisti ‘nerd’, majstor od informatike sa stažem u obavještajnim službama, strovalio se ispod galopirajuće lupe interesa javnosti radi dobrobiti istog. Tijekom šest mjeseci, koliko ga kamera prati, film je i potresno svjedočanstvo njegove osobne privatne drame i borbe za opstanak pred tornadom neumitne američke osvete.

Svako lice ima ime
Magnus Gertten, Švedska, 2015., 76
28. travnja 1945. počinje novi život. Tisuće ljudskih lica, nakon logoraškog pakla preživjelih u vihoru rata, uhvaćeni kamerom fotoreportera pri iskrcaju u švedskoj luci Malmo. U ritmu bljeskanja fotoaparata, redaju se lica bez imena i prvi udisaj slobode postaje vječni dokument tog povijesnog trenutka. Sada, 70 godina kasnije, razbacana po cijelom svijetu, ista lica koja imaju ime pregledavaju arhivske fotografije evocirajući uspomene i neizbrisive osjećaje tog posebnog dana.
Film Svako lice ima ime upravo doživljava burnu ljetnu festivalsku turneju, tijekom koje se ‘sidri’ u mnogim zemljama svijeta; Americi, Njemačkoj, Poljskoj, Engleskoj, Izraelu, Makedoniji, a na Supetar Super Film Festivalu ima svoju hrvatsku premijeru.

Djeca tranzicije
Matija Vukšić, Hrvatska, 2014., 81′
Odabrao Đelo Hadžiselimović. Četiri priče i četiri sna o sretnom djetinjstvu u društvu koje to otežava. O djeci i njihovom odrastanju u doba tranzicije. Dok se jedni gledaju u ogledalo i maštaju da postanu celebrityji, drugi pokušavaju izvući živu glavu od vršnjaka nasilnika, no čini se da svi za sobom vuku iste posljedice. Nakon što je privukao pozornost svojim prvijencem Benjamin te dox-portretom boksača Željka Mavrovića u filmu Irokez, redatelj s izraženim nervom za biografske portrete, Matija Vukšić, pitajući se kako možemo zdravo i zrelo odrastati ako društvo u kojem živimo još nije sazrilo, donosi film o našem okruženju koje stvaramo za zajedničku budućnost. Uz film koji je stubokom potresao domaću javnost piše – obvezno pogledati.

Mamutica
Teresa Czepiec, Poljska, 2014., 20′
Hrvatsku premijeru na 7. SSFF-u doživjet će i dox Super-Unit/Superjednostka poljske autorice Terese Czepiec, prikazan na festivalu DOK Leipzig, jednom od najuglednijih europskih festivala dokumentarnog filma. Film o jednoj od najvećih stambenih zgrada u Poljskoj, putovanje je kroz duge hodnike, podzemne garaže, zajedničke prostorije ali i zadivljujuća zbirka portreta njenih stanara. Harmonična, evocirajuća, nevjerojatna priča. Režija koja miksom realnog i fikcije stvara fascinantnu suvremenu fresku. Dox ovjenčan brojnim nagradama, kao i posebnim priznanjem „special mention award“ u Italiji i Španjolskoj, a ove je godine prikazan i u službenoj konkurenciji na prestižnom festivalu u Cannesu.

Bijela kuća
Ranko Pauković, Hrvatska, 2015., 72′
Ljubav je Bol, a Bol je na Braču. Jedno je sigurno, otok Brač skriva neprocjenjivo blago bijelog, jedinstvenog kamena od kojeg je izgrađena i Bijela kuća u SAD-u, a utkan je i u sve pore života ovog južnodalmatinskog otoka. Na SSFF-u već smo gledali Brački dnevnik, kao i dox-uratke polaznika radionice koji su kamerom bilježili ljepote otoka, no ovo je prvi put da će filmsko platno ‘zabijeliti’ dugometražni dokumentarni film posvećen otoku Braču. Intimni portreti petero ljudi koji žive od bračkog kamena i fenomen kamenoloma kojima prijeti uništavanje, kao i osvjetljavanje slučaja stečaja Jadrankamena, te neumitnih posljedica na bivše zaposlenike i njihove obitelji.

Tonetov život ili Bog, lavur, iće ili piće
Mario Grabovac, Hrvatska, 2014., 30′
Mnogi ga vole, mnogima je samo jednom pjesmom stubokom promijenio život, a mnogi na njegovo ime samo nehajno odmahuju rukom. Ipak, Tonči Huljić ime je koje godinama na našoj sceni žari i pali, ‘ima nos za glazbu i biznis’ pa je tako prepoznao i Maksima Mrvicu te ga svojim angažmanom pretvorio u svjetsku zvijezdu. Produktivno je, jedna od najkontroverznijih i najviše osporavanih ličnosti hrvatske zabavne glazbe, čini se, kao vino – što stariji, to bolji, pa je nedavno sa svojim bendom Madre Badessa napokon snimio album po svom guštu koji je primamljivim mediteranskim notama, isprepletenim plesom instrumenata i dozom humora, zarazio svekoliki puk. Očekuje vas 30 minuta dokumentarnog portreta ispisanog elementima mjuzikla. Tonči, Tonči, da te nema, trebalo bi te izmisliti…

Sasvim osobno
Nedžad Begović, BiH, 2005., 82′
Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, a svaka nesretna, nesretna je na svoj način, započinje Tolstoj svoj gigantski klasik Anu Karenjinu, a scenarist i redatelj Nedžad Begović, pravi moderni renesansni čovjek i autor, svoj prvi dugometražni prvijenac o svojoj obitelji, tako humoristično i bosanski jednostavno – ‘Rodilo se, valja ga ljuljat…
U autobiografskoj priči, dokumentarno-igranog koktela, Nedžad je odmotao obiteljsko klupko unazad pedeset godina, a posljednje su niti dotakle i sadašnjost.
‘Prvi filmski mačić’ ovog svestranog, produktivnog i uspješnog redatelja, film ‘Sasvim lično’ premijerno je prikazan na svjetski važnom Festivalu u Tribeci, a 2006. godine bio je BiH kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma.

Foto: Press

comment closed

>