Intervju…
Motiviraju me da se bacim u dublju analizu teksta, kao i svog lika i njegove funkcije unutar teksta, objasnila je glumica
Antonija Pintarić je talentirana glumica, izvrsno pleše te ima sjajnu boju glasa. S jednakim žarom glumi u drami, mjuziklu i sapunici. U razgovoru za portal Scena.hr doznali smo više o mladoj glumici.
Scena: Trenutno glumite u predstavi ‘Ana Karenjina’ HNK Osijek, kako ste radili na svojim likovima?
U predstavi ‘Ana Karenjina‘ u režiji Dore Ruždjak – Podolski, igram više likova koji se u predstavi kratko pojavljuju. Unatoč tomu, pristupila sam im studiozno i ozbiljno jer smatram da je svaka predstava timski rad u kojem je svaki kotačić važan mehanizma. Rad na predstavi bio mi je ugodno i korisno iskustvo. Kroz njega sam mnogo naučila i kao mlada glumica i kao osoba. Naročito mi je bilo ugodno raditi na ulozi guvernante sa svojim mladim glumačkim partnerom Nikolom Pavišićem, koji ima tek sedam godina, a već je pokazao zrelost tokom rada na predstavi. Bilo mi je ugodno raditi sa svim svojim kolegama iz HNK Osijek, ali posebno sam mnogo novih stvari naučila radeći upravo s najmlađim članom glumačke ekipe. Rad s djecom oduvijek mi je bio blizak i ugodan jer smatram da od njih svaki čovjek može mnogo naučiti, a naročito netko tko se želi baviti glumačkim poslom.
Scena: Kakav je dojam na vas ostavila Ana Karenjina?
Ana Karenjina je, neosporivo, antologijski lik prenesen iz romana na kazališne daske. Sjajno ga je odigrala glumica Sandra Lončarić – Tankosić u HNK Osijek, iznijevši svaku nijansu njene boli i previranja na scenu. Ana Karenjina, Emma Bovary, Madame de Tourvel likovi su koje sam tek nakon određenog sazrijevanja počela lakše razumijevati. Uvidjela sam neke njihove suptilne nijanse i njihovo puno bogatstvo. Počela sam ih razumjeti i opravdavati što bi, prema mom skromnom mišljenju, trebao činiti svaki glumac: pristupati liku s određenom dozom empatije i razumijevanja. Igranje takvih likova zahtijeva od glumca određenu glumačku, ali i životnu zrelost, kako bi se što uspješnije odigralo i prikazalo njihovo postupno propadanje radi nerazumijevanja sredine u kojoj se nalaze te bol koju osjećaju kad im se oduzima ono najvažnije u životu jer su podlegle nečemu što društvo smatra njihovim slabostima.
Scena: Kojom ste ulogom započeli svoju glumačku karijeru te kakav je dojam ta uloga ostavila na vas?
Tokom studija glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku sudjelovala sam u mnogim projektima, između ostalih u predstavi ‘Prosci’ u Gradskom kazalištu Joze Ivakića u Vinkovcima. Međutim, uloga koja me je istinski uvela u profesionalni svijet glume bila je uloga Polly Peachum u ‘Operi za tri groša’ u HNK Osijek, 2010. godine. Radi se o drami sa songovima, za koju je glazbu skladao Kurt Weill. Ono što me posebno veže za tu ulogu jest to što sam imala priliku upotrijebiti znanja naučena na akademiji gradeći cjeloviti lik s linijom razvoja kroz priču, ali i to što sam kroz tu ulogu po prvi put iskusila što znači igrati u žanru bliskom mjuziklu, što znači upotrebljavati svoj glasovni aparat koristeći ga za pjevanje kao sredstvo unutar uloge.
Scena: Postoji li još koja uloga u nekom dramskom tekstu u kojoj koristite pjevanje?
Sudjelovala sam u cabaret mjuziklu ‘Trenk cabaret‘ koji je nastao kao projekt Umjetničke Akademije u Osijeku, koristim pjevanje u predstavi ‘Prolaznici’ te u predstavi ‘Žene’. Međutim istaknula bih ulogu Danaje u alegorijskoj komediji ‘Zeusove ljubavnice’ Ane Tonković-Dolenčić, u režiji Ivana Lea – Leme. Danaja je u ovoj predstavi prikazana kao djevojčica koja je izgubila razum zbog nesretnih životnih okolnosti u kojima se igrom sudbine našla. Najdraže mi je igrati pomaknute likove zahvaćene ludilom. Oduvijek sam se lakše snalazila igrajući takve likove, odabirući glumačka sredstva kojima bih njihove radnje i priču iznijela preko četvrtog zida. To su likovi poput Wildeove Salome, likovi poput Natalije Stjepanovne, a jednog bih se dana, kad još glumački sazrijem, voljela okušati u ulozi Blanche Dubois u drami ‘Tramvaj zvan čežnja’ T. Williamsa.
Scena: Spomenuli ste ulogu Natalije Stjepanovne. Koja su vam se pitanja postavljala dok ste radili na toj predstavi?
U tekstovima A. P. Čehova, pojavljuju se mnoga pitanja, kao i strahovi. Mene strahovi motiviraju da se bacim u podrobniju analizu cjelokupnog teksta, kao i svog lika i njegove funkcije unutar tog teksta. Čehov je prije svega vrlo precizan i točan. Glumac samo treba vrlo pažljivo čitati njegove tekstove i uočiti određene ‘upute’ prema kojima će graditi svoj lik unutar predstave. Igrala sam ulogu Olge Pavlovne i ratoborne Natalije Stjepanovne, kojoj je njen svađalački karakter prepreka da postigne svoj cilj, a to je UDAJA. Iskustvo rada na toj predstavi bilo mi je korisno jer me je obogatilo u načinu mišljenja i rada na ulozi. Predstavu su režirali Dalibor Jurišić i kolega Ognjen Petković, a posebno me je iskustveno obogatila suradnja sa Žarkom Potočnjakom, prekrasnim glumcem i prekrasnom osobom od kojeg sam mnogo naučila o ovom pozivu na daskama što život znače.
Scena: Osim ovih uloga, zasjali ste s ulogom Rusty u mjuziklu Footloose…
Mjuzikl je apsolutno moja omiljena forma. Pjevam od malih nogu i uživam radeći na tehnici pjevanja te noseći se sa svim preprekama na tom putu. Zato nema bolje nagrade nego kad ti se pruži prilika da uz glumu upotrijebiš upravo pjesmu kao sredstvo za prenošenje određene priče gledateljima. Moram priznati da volim pjevanje unutar glumačke igre, koje dođe kao kulminacija unutar neke scene, nego zaseban pjevački, koncertni nastup gdje se glumačkim sredstvima ne popneš do točke kad počinje pjesma, nego pjesma djeluje kao zasebna forma. Međutim oduvijek sam smatrala da je jedino konstantno u životu promjena, pa se možda s vremenom i ovaj moj stav promijeni.
Scena: Imate sjajan glas, od koga ste naslijedili glazbeni i pjevački talent?
Majka i baka su pjevale još kad sam bila dijete pa mi je njihova pjesma ostala urezana u pamćenje. Međutim, glavni krivac za moju ogromnu ljubav prema pjevanju je moja sestra Danijela Pintarić, koja ne samo da me je od malih nogu navikla na redovito slušanje glazbe i mjuzikla, uz to i pjevanje, već me je učila tehnici pjevanja od djetinjstva. Odrastala sam u obitelji gdje je pjevanje i sviranje bilo dio svakodnevice. To je lijepa uspomena iz djetinjstva i okolnost koja je na mene imala bitan utjecaj.
Scena: Što je posebno u mjuziklima?
Mjuzikl je forma koja unutar sebe sadrži pjesmu i ples. I već s time je drukčiji medij za prenošenje priče nego li je to dramska predstava. Iako i mjuzikl posjeduje neke odlike dramske predstave. Ono što je posebno jesu pripreme koje glumac prolazi na probi predstave koja spada u takav žanr, ali i energija koju pokreće u publici ukoliko se kvalitetno sagradi i pripremi.
Scena: Gdje se ljubav prema glazbi, plesu i glumi razdvaja, a gdje spaja?
Čak i kad se pripremam za predstavu dramskog karaktera smatram da nikad ne zanemarujem ljubav prema navedenim vještinama. Glumac je kompletna ličnost koja treba težiti tome da bude kompetentan u različitim vještinama. Što se plesa tiče, oduvijek sam smatrala da u tom području nisam dovoljno spretna, no ljubav prema mjuziklima i sceni činila je to da ni ples nikad nisam mogla prestati voljeti. Divila sam se oduvijek ljudima koji su pokazivali vještinu u poeziji pokreta, te sam, ako bi to od mene određena uloga zahtijevala, uvijek davala sve od sebe kako bih svoje plesne vještine dovela do zadovoljavajuće razine. Ljubav prema plesu, glazbi i glumi oduvijek je prisutna, samo što neki scenski žanrovi zahtijevaju da se te tri vještine koriste jednako, a neki ne. Kad se od mene zahtijevalo da usavršim svoje pjevačke i plesne vještine, uvijek sam se trudila da se usavršim toliko da to mogu izvesti i time zaslužiti određenu ulogu.
Scena: Koliko se uloga u mjuziklu razlikuje od glume u sapunici, pa zatim od uloge u kazališnoj predstavi?
Rad na svakom žanru i projektu glumca stavlja pred određeni izazov i svaki projekt nosi svoje zakonitosti koje treba ispoštovati i pristupiti mu s određenom ozbiljnošću i disciplinom. Rad na sapunici nije za podcijeniti, kao ni rad na dramskoj predstavi. Međutim mjuzikl zahtijeva više koncentracije na vrijeme i na preciznost, te na kondiciju zbog sredstava koji se u njemu koriste. A svatko tko sudjeluje u takvom žanru treba posjedovati određenu vještinu pjevanja i imati sluha. U svom dosadašnjem iskustvu doživjela sam da u mjuziklima ples odrađuju plesači, dok pjevači imaju lakše plesne točke zbog toga što, uz pokret, moraju i pjevati, no unatoč tomu glumac treba mnogo raditi s korepetitorom i koreografom tokom scenskim probi za predstavu koja spada u žanr mjuzikla, ali i s redateljem. U mjuziklu se, koliko pjevanju i plesu, treba jednako posvetiti glumi.
Scena: Koja je uloga na vas ostavila najsnažniji dojam? I zašto?
Moram reći da se ponekad osjećam poput majke, tretirajući svaku svoju ulogu kao svoje dijete. Svaku ulogu na kojoj sam radila sam voljela jer sam radeći na svojim ulogama naučila mnogo. Međutim, među najdražim ulogama istaknula bih ulogu Cecily Cardew, iz komedije Oscara Wildea ‘Važno je zvati se Ernest’. To je predstava koju sam, kao diplomski ispit, radila sa svojim mentorom prof. Robertom Raponjom. Cecily je mlada, inteligentna djevojka koja posjeduje nježnu gracioznost i oštroumnost, ali ujedno čuva onaj dječji dio svoje osobnosti koji ju čini tako neposrednom i iskrenom u odnosu s drugim ljudima. Ona sve što čini čini potaknuta svojim osjećajima i nagonima, bez imalo proračunatosti. Kad voli voli iskreno, zauzima se za svoje najmilije i uporna je u ostvarenju svojih želja, te ne odustaje od svojih snova koje gradi usprkos krutoj viktorijanskoj stvarnosti. Ono što je Cecily izvukla iz mene bilo je nešto meni blisko i poznato te neizmjerno drago. Zato upravo taj lik na mene ostavlja najsnažniji utisak u mojoj dosadašnjoj skromnoj glumačkoj karijeri.
Scena: Jeste li se ikad uplašili na sceni?
Uvijek. Onaj tko kaže da nije osjetio strah dok ga promatra stotinu i više stranaca, taj laže jer sama situacija čovjekovog bivanja na sceni i činjenica da je promatran nije prirodna situacija na koju je pojedinac naviknut. Pojedinac se može dovesti do toga da se na takvu situaciju navikne, ali scena od svakoga zahtijeva određeni kod ponašanja koji nije privatan. Trema je moj konstantan partner prije izlaska na scenu i s vremenom je postala moja prijateljica. I dalje se učim ukrotiti strah i tremu i pretvoriti ih u svoje suradnike, a ne čimbenike koji me paraliziraju na sceni. Strah je ono što me motivira i pokreće na sceni. Onog dana kad neću osjetiti tremu prije nego izađem na scenu, zabrinut ću se.
Scena: Koja vam je najveća noćna mora kao glumici?
Najgora noćna mora mene kao glumice jest da bi mogao doći dan kad bih mogla makar pomisliti da je moj proces razvoja kao glumice završen i da više ništa ne mogu usavršiti, da sam posve zadovoljna samom sobom. Tada ću znati da više nemam što tražiti na sceni, a što mi je nezamislivo. Glumac uvijek treba raditi na sebi i usavršavati se, a kako bi to postigao treba uvijek raditi na novim projektima.
Scena: Tko je na vas ostavio najveći trag u glumi?
Ovo pitanje zahtijeva podužu listu, no potrudit ću se navesti one najupečatljivije ličnosti koje su ostavile trag na mene kao glumicu. Najprije ću spomenuti ljude s kojima sam imala čast imati izravan kontakt tokom svog školovanja. Prije svega bih spomenula svog dragog prijatelja i velikog glumca Predraga Vušovića, koji je mnogim savjetima i toplim riječima pomogao u vremenima kad je bilo najteže. Uvijek ću ga se s ljubavlju sjećati. Zatim profesori: Zijah Sokolović i prof. Boro Stjepanović, prof. Branka Cvitković i prof. Vlasta Ramljak, ljudi koje neizmjerno cijenim zbog svega što sam od njih naučila. Zatim ću ponovno spomenuti svog kolegu Žarka Potočnjaka, izvanrednog glumca s kojim mi je bilo čast surađivati i učiti od njega. Od velikana svjetske glumačke scene najjači utisak na mene su ostavili Charles Chaplin, Marlon Brando, James Dean, Gregory Peck, Heath Ledger, Hugh Laurie, Christopher Walken i Gary Oldman, te glumice Marilyn Monroe, Rita Hayworth, Vivien Leigh, Carole Lombard, Susan Sarandon i Michelle Pfeiffer. Od domaćih glumaca uzori su mi: Relja Bašić, Pero Kvrgić i Mia Oremović.
Scena: Išli ste i na audiciju za seriju Stella, je li vam žao što niste dobili ulogu?
Nimalo. Na audicije idem kako bih stekla iskustvo i upoznala nove ljude. Rezultat prepuštam višim silama. Ako je suđeno da dobijem ulogu dobit ću je, ako ne i dalje sam na dobitku jer sam iskusila nešto novo. Uvijek dajem sve od sebe kako bih zadovoljila kriterije za određenu ulogu, ali ako ne uspijem, idem dalje.
Foto: Scena.hr