Dubravka Ostojić: Prelazak na tržišne principe bit će smrt umjetnosti
Piše: redakcija On 10 Svi, 2016 At 11:49 AM | Categorized As Intervju, Naslovnica, Vijesti | With 0 Comments

Intervju za Scenu…

Dubravka OstojićOsim na institucije, smanjenje sredstava za kulturu utječe i na opstanak nezavisnih kazališnih scena, koje također imaju sve manju slobodu istraživanja i eksperimentiranja, jer jedino je važno da uspiju prodati predstavu. Prelazak na tržišne principe u kazalištu, a tako i u ostalim umjetnostima, bit će smrt umjetnosti. Nadam se da se to neće dogoditi. Zdravlje i budućnost svakog društva ovisi o tome ima li, i kakvu kulturnu politiku. A još važniji je segment obrazovanja i znanosti, naglasila je glumica u intervjuu za portal Scena.hr. Dubravka Ostojić posljednje dvije i pol godine igra u predstavi ‘Žene u crvenom‘, a glavni likovi su se našli pred deložacijom, situacijom pred kojom se danas mnogi nalaze. Dubravka u predstavi igra Noru, koja je već prevalila četrdesetu i još uvijek se povlači od kreveta do taburea, ‘šlepa’ se uz majku s kojom živi, i tek ima povremene lucidne trenutke inicijative. Predstava Ludens teatra 20. svibnja gostuje na Krku. U razgovoru za portal Scena.hr glumica govori o predstavi ‘Žene u crvenom’, o krizi u državi i kako ona utječe na njezin radi, kao i na kulturu u cijelosti. Osvrnula se na svoj kultni lik Sanje Grospić iz serije ‘Naša mala klinika‘, ali i progovorila o svojim najvećim strahovima te nam ispričala kako joj je jedan odlazak na probu kazališne družine ‘Domaći’ promijenio planove da postane balerina.

Scena: Igrate u predstavi ‘Žene u crvenom’ u kojoj se žene nalaze u financijskoj krizi.
Za početak – nekoliko riječi o predstavi – radi se o komediji Davora Špišića koju već dvije i pol godine igramo u produkciji Ludens teatra, u režiji Franke Perković; naša glavna žena u crvenom je Vera Zima, a uz nju igramo još Jelena Hadži-Manev, Lada Bonacci i ja. Špišić je u komedijskom žanru predstavio situaciju, nažalost danas sve prisutniju oko nas, a to je deložacija. Vera i ja igramo majku i kćer koje su se našle u ‘crvenom’, i ne mogu više otplaćivati kredit te ih predstavnica banke (koju igra Jelena) dolazi obavijestiti o deložaciji. A potom se u priču uključi i netom otpuštena policajka (Lada), i to je već dovoljno za (pomalo i crnohumornu) komediju s pjevanjem, pucanjem, talačkom krizom, itd. U Špišićevoj, pa tako i našoj interpretaciji mogućeg sižea, to je zabavna igra koja ima i neku vrstu sretnog kraja, ili barem tri točkice. A isti taj sadržaj mogao bi se odvijati i drugačije intonirano – kao socijalno – psihološka, dokumentarna drama s tragičnim završetkom, no toga je ionako previše u stvarnom životu.

Scena: Jeste li ikad bili u financijskoj situaciji kao likovi u predstavi?
Na sreću, nisam, ali itekako, kao i svi, osjećam krizu (ako se ta istrošena, ali neumorna riječ smije i opet upotrijebiti). Ali bilo bi nepristojno i nezahvalno žaliti se u zemlji gdje je moguće mjesecima ne dobiti plaću za svoj rad i u kojoj je broj zaposlenih gotovo jednak broju umirovljenika, a nezaposlenost raste razmjerno s javnim dugom.

Scena: Na koji način utječe financijska situacija na glumu?
Utječe na razne načine, odražava se na repertoarima, npr., mora se s naslovima ići ‘na sigurno’, često i na najniže podilaženje ukusu većine, na populizam, puna blagajna postaje najvažnije mjerilo, a ona je za umjetnost uvijek bila loše i varavo mjerilo. Osim na institucije, smanjenje sredstava za kulturu utječe i na opstanak nezavisnih kazališnih scena, koje također imaju sve manju slobodu istraživanja i eksperimentiranja, jer jedino je važno da uspiju prodati predstavu. Prelazak na tržišne principe u kazalištu, a tako i u ostalim umjetnostima, bit će smrt umjetnosti. Nadam se da se to neće dogoditi. Zdravlje i budućnost svakog društva ovisi o tome ima li, i kakvu kulturnu politiku. A još važniji je segment obrazovanja i znanosti. Tu su posljedice dugoročne, ali naši političari se ograničavaju samo na danas i samo na svoju moć i ispoljavanje te moći. A rezultat je, pogotovo u posljednjih mjeseci, nikakva stručnost, već u mnogim primjerima negativna selekcija. Koja samo može voditi natrag u nepismenost i primitivizam, a kamo to vodi…već možemo naslutiti.

Scena: Koji trenutak predstave je za vas bio najosjećajniji?
Trenutak kad za vrijeme Verinog buntovničkog monologa nas tri mumljamo Internacionalu.

Scena: Je li ‘Žena u crvenom’ prikaz ženske snage?
Dubravka OstojićNajveću snagu u predstavi nosi Verin lik, Tamara, ona uzima stvari u svoje ruke i suprotstavlja se sistemu i nepravdi. Moja Nora, koja je već prevalila četrdesetu, a još uvijek bespomoćno živi s mamom, i povlači se od kauča do taburea, samo se šlepa uz mamu, iako i ona ima lucidne trenutke inicijative.

Scena: “Nema ekonomske računice” je poznata izreka iz Naše male klinike. Kako su vas ljudi doživjeli kao Sanju Grospić?
Posljednju sezonu ‘Klinike’ snimali smo 2007., dakle, već su nam se i sve stanice promijenile. Ali to je ta kob televizijska, ona dugo pamti. Naša najvjernija publika uvijek su bila djeca, serija se i dalje reprizira, i uvijek ima nove djece koja je prate.

Scena: U jednom intervjuu ste rekli da ste se za glumu odlučili šest mjeseci prije prijemnog ispita. Koji je događaj bio presudan da odaberete glumu kao svoj poziv?
Slučajan susret s Vilijem Matulom, koji se bio uputio na probu kazališne družine ‘Domaći’, ja sam bila znatiželjna, a režiser Boris Kovačević me propustio na probu, pod uvjetom da im se pridružim na sceni. I jesam. Govoriti na sceni bilo mi je kao tadašnjoj učenici baletne škole veliko i uzbudljivo otkriće. I tako sam nakon nekoliko mjeseci, umjesto na audiciju za baletni ansambl, otišla na prijemni na Akademiju.

Scena: Koji je vaš najveći strah?
Ne znam koji je najveći, možda onaj da neću doći na predstavu, ili oni opći glumački – da ću zaboraviti tekst, ostati bez glasa, dobiti gripu, a nema strašnijeg glumcu od otkazivanja predstave – ona mora ići!

Scena: Kako sebe doživljavate na filmu, seriji, a kako u predstavi?
Uvijek isto. Ako znam što i zašto radim, ako se razumijem sa suradnicima, ako dobro komuniciramo, svejedno je u kojem smo mediju. Jedino, prednost je što u kazalištu postoji mogućnost rasta, ispravke – u sljedećoj izvedbi. A na filmu i televiziji, greške su zauvijek.

Scena: Koji je lik bio toliko kompleksan da je ostavio trag?
Bitne tragove i utjecaje ostavili su ne likovi, nego ljudi s kojima sam imala sreću raditi i od njih učiti, osobito Jiri Menzel i Janusz Kica, zatim pokojni Marin Carić, s kojim sam puno radila u mom matičnom kazalištu ‘Komedija’, pa moji profesori na Akademiji, kojih također više nema – Drago Krča, Vanja Drach, Tomislav Radić, Zlatko Crnković, Vlatko Dulić…, pa brojne kolege i kolegice, od svakog nešto naučiš, a od onih najboljih najviše.

Scena: Koja je uloga bila izazov?
Da se ne vraćam puno u prošlost, veliki izazov je bio rad na predstavi ‘Posljednji dani mira’ Ivana Vidića u režiji Dore Ruždjak Podolski. I od premijere koja je bila u &td-u krajem listopada prošle godine, pa sve do posljednjih izvedbi, svaka je bila ponovni izazov. Najviše zbog Ivanovog teksta, i zato što smo prvi put otkad smo zajedno, a to je već 12 godina, zajedno radili. Pa još i zbog toga što sam prvi put igrala na tako intimnoj sceni, gdje je publika udaljena, tj. približena skoro na dah, a i prvi put sam igrala udvoje, tj. u dvije, zajedno s divnom, mladom, a tako već zrelom partnericom, Natašom Kopeč. Puno je toga tu bilo po prvi put.

Scena: Kako doživljavate nagrade i priznanja?
Svaka od dobivenih me razveselila, poneka i iznenadila, one su, između ostalog i sklop slučajnosti, podudarnosti s ukusom onih koji u određenom trenutku prosuđuju. No ne treba na njima zapinjati ni kad ih dobiješ, ni kad te preskoče. Lijepo je dobiti aplauz, ali ne živi se od njega.

Scena: Koji je vaš najveći životni uspjeh?
“Nije moguće povući riječi i kretnje,
Ni izbrojiti zvijezde…“, kako kaže Szymborska u pjesmi Život s nogu, ili… Kad bi se bar jedna srijeda unaprijed uvježbala,
Ili bar jedan četvrtak još jednom ponovio.“

Scena: Glumite u predstavi ‘Posljednji dani mira’ prema tekstu svog supruga. Jeste li se bojali njegovih komentara?
Nisam. Bojala sam se samo hoćemo li biti dovoljno uvjerljive u interpretaciji tog izuzetno zahtjevnog, poetičnog i filozofskog teksta. Zahtjevnog ne samo za nas, nego i za publiku, pogotovo u ovo vrijeme od banalnosti, kojemu imperativ postaje – “samo zabava!!“

Scena: Rekli ste u jednom intervjuu da je ulogu Gazdarice u predstavi vaš muž napisao za vas. Ima li Gazdarica vaše karakterne osobine i koje? Kako biste je vi opisali?
To je bio neki nespretni nesporazum, naravno da smo Ivan i ja već dugo razmišljali o tome da radimo nešto zajedno, ali on zaista ne spada u one pisce koji pišu komade za svoju ženu. Ovdje se poklopilo da sam i ja moguća podjela za njegovu dramu, koju je napisao kao obećani manji (po broju likova) komad za kazališnu organizaciju ‘Ruper’, na prijedlog Dore Ruždjak,  i ona je kao redateljica imala konačnu riječ u podjeli.

Scena: Kosa je vaš zaštitni znak. Jeste li zbog uloge ikad morali ekstremno promijeniti imidž i frizuru?
Puno puta. I opet ću. Ne volim maškare, ali volim kazališne preobražaje, unutarnje i vanjske. Iako su vanjski puno manje važni.

Piše: Ana Dukić
Foto: Press Ludens teatar

comment closed

>