Goran Grgić: Neočekivano se događa svakodnevno
Piše: redakcija On 14 svi., 2017 At 03:10 PM | Categorized As Goran Grgić, Kolumne, Naslovnica, Vijesti | With 0 Comments

Kolumna…

BILO JEDNOM, LEGENDA KAŽE: Srušila se kulisa, rakija umjesto soka, s pozornice na hitnu, zakazao pištolj, jabuka u gledatelja, Uskrsnuće, prava predstava, ali krivi čin ili pak kad najpoznatija tragedija postane komedija… Sve to i još malo više

Piše: Goran Grgić

Goran Grgić, HamletPrije nekoliko dana me uhvatio prijatelj u klinč, posjeo na stolac, pa rafalno krenuo ispitivati:  Govorite li vi baš sve točno onako kako je napisano? Sigurno kažete svojim riječima. Što kad pogriješite? Imate li šaptača? Što kad se dogodi nešto neočekivano? Kako naučite sav taj tekst? Priznaj. E pa, prijatelju, prvo, da vidimo što ćemo popiti, a onda krenimo od početka. Naručite si i vi nešto jer će ovo potrajati. Dakle. Priznajem. Neočekivano se događa svakodnevno. Između ostalog, i zbog toga je teatar neizmjerno uzbudljiv. Od svakodnevnih sitnica koje su neizbježne jer je uvijek nova publika, nove okolnosti, novi dan, nova koncentracija i novi elementi mogućih iznenađenja, pa do situacija koje stvarno ne možeš pretpostaviti. Tako sam neočekivano nekoliko puta bio u situaciji da sam morao prekinuti igru, zaustaviti predstavu jer je nekome u publici pozlilo. Nakon takvih situacija uvijek se nadam da ipak nismo mi, s pozornice, svojom ekspresijom čovjeku ugrozili zdravlje. Neočekivano su se ponekad otkazivale predstave zbog bolesti glumca, ali se sjećam da su se, davno jednom, otkazivale i zbog bolesti publike. Sjećam se i da mi se, naravno neočekivano, nekoliko puta scenografija provozala preko nogu i osim kratkog urlika, sve ostalo je bilo u granicama uobičajenog. Malo šepavo, ali nema prekida utakmice.

Srušila se kuća, s pozornice na hitnu, rakija umjesto soka, zakazao pištolj, pa umjesto da počini samoubojstvo, glumac se zadavi – ipak je trebao nekako umrijeti
Na jednom gostovanju, gdje je zbog zbijene scenografije na maloj pozornici netko zakačio nogom dio kulise, kaširana kuća se krenula rušiti na nas kao da je potres. No nisu uvijek drugi krivi za izvanredne situacije. Jednom prilikom sam, iznerviran lošom probom, lupio šakom o drvene stepenice, odigrao scenu i odvezao se na hitnu da mi stave gips na slomljenu ruku. Na premijeri sam, kao Hamlet, mačevao s gipsom na ruci. U bivšem kazalištu sam promašio stepenicu i temeljito se razbio. Kolege su ostali na trenutak, u šoku, ali kad sam se ipak pridigao, nastavili su dalje, a ja sam se danima oporavljao. U istom kazalištu, ali na drugoj predstavi, kolega je htio počastiti cijeli ansambl za svoj rođendan, pa je, dosjetljivo, u boce koje su uobičajeno napunjene nekim razblaženim sokovima, ulio pravo vino i rakiju, što je kod dvoje, troje liječenih kolega izazvalo pomutnju i neuobičajenu dekoncentraciju. Znam da  je teško uvjeriti publiku da na sceni nikad ne pijemo alkohol, ali to je zaista tako. Pištolj, recimo, na sceni redovito zakaže kad se tome ponajmanje nadaš, i tome sam bio prisutan mnogo puta. No nažalost, nisam bio prisutan kad se legendarni kolega, poslije dva tri pokušaja samoubojstva pištoljem, iz očaja zadavio. Znao je on sigurno da je to u životu nemoguće, ali je morao nekako umrijeti. Kod publike je prošlo. Muk. Pripisali su to valjda, inovativnoj redateljskoj koncepciji.

Oprosti Kristin : Kad jabuka padne daleko od pozornice – ravno u gledatelja
Goran GrgićMeni se dogodilo da sam jabukom pogodio čovjeka koji je sjedio u prvom redu. Naime, gostovali smo u Skoplju na pozornici njihovog dramskog kazališta, koja je znatno manja od naše scene. U jednom trenutku predstave ljutito bacam jabuku u bazen, koji je inače bio dovoljno velik da ga jednostavno ne mogu promašiti. No tu je bio značajno smanjen i u žaru igre tvrdom voćkom sam pogodio rub bazena i ona se bezobrazno odbila u čelo gospodina u prvom redu. Pristojni gospodin je ostao u šoku do kraja predstave. Slijedeća replika koju general Ezra izgovara supruzi je bila Oprosti Kristin. Izgovorio sam Oprosti, gledajući pogođenog gledatelja (njemu je i to bilo iznenađujuće), a onda sam se obratio kolegici s, Oprosti Kristin i nastavili smo dijalog. Dva tri puta sam skrenuo pogled na gledatelja. Pažljivo je pratio predstavu. Valjda koncentriran da mu opet nešto ne doleti u glavu.

Moje Uskrsnuće
Goran GrgićNa istoj izvedbi morao sam promijeniti poziciju umiranja i umjesto u bazen, iz kojeg na matičnoj pozornici imam tajni izlaz, pao sam blizu izlaza s pozornice, tako da brzo nestanem kad padne mrak. Nakon duge agonije umiranja, pao sam na predviđenu poziciju. No kako sam mrtav, imao sam sklopljene oči, i  dogovorio sam se s kolegicom da me dodirne kad se spusti mrak i time mi da znak da se mogu ustati. Naravno da se dogodilo da me je drugi kolega, iznenađen što ležim na čudnoj poziciji, dodirnuo da provjeri jel’ sam dobro, i ja sam, dobivši dogovoreni znak, u punom svijetlu oživio i izašao s pozornice. I to je prošlo kao inovativna režija.

Priđi bliže – kad šaptačica zbuni glumca
Da, imamo šaptačice u većim teatrima i izuzetno nam pomažu za vrijeme proba, ali nam za vrijeme predstava, u principu, ne mogu puno pomoći. Na jednoj davnoj predstavi kolegica je zastala i okrenula se šaptačici da joj kaže što treba reći i šaptačica joj dobacila repliku: Priđi bliže. Zbunjena glumica se približila i čekala tekst. Na što joj je, sada već glasnije šaptačica dobacila Priđi bliže. Izbezumljena višekratnim pozivanjem šaptačice da joj priđe bliže, glumica je, okrenuta leđima publici, šapnula: Pa prišla sam. Zbunjena šaptačica joj je odgovorila: To vam je tekst koji morate reći, Priđi bliže. Mi ostali, koji smo to promatrali, morali smo se dobrano koncentrirati da ne puknemo od smijeha.

Blokada na pozornici – koprcanje
Što kad se dogodi blokada? Ništa? Koprcamo se. Vadimo se. Pokušavamo čuti šaptačicu, izgovorimo nešto, ali ponekad i svašta provalimo. Eto, nedavno sam umjesto slastice Rahat lokum, samouvjereno izgovorio Rahat Lokrum. Podsvjesna čežnja za Dubrovnikom. Prije puno godina, kad sam, možda, prvi put zastao s tekstom, okrenuo sam se šaptačici za pomoć i ukazala mi se slika gospodične, koja se nalaktila na zatvoreni tekst i naviknuta na naše dobro poznavanje tekst, zadovoljno gledala predstavu. Kad je shvatila zašto je gledam, panično je krenula tražiti stranicu na kojoj smo stali. Morao sam odustati od pomoći jer bi to previše trajalo, izgovorio sam, u panici, točan tekst.

Legenda šampiona: “Trefia si komad, ma si falia čin”
KumKažu da si je jedan uvaženi kolega, u vrijeme kad su se televizijske drame izvodile uživo, ispisivao na scenografiju tekstove, i kako se kretao prostorom, spretno  bi čitao napisano. Jednom prigodom je revnosni scenograf, neposredno prije prijenosa uživo, pregledavao scenu i uočio da je neki neotesanac pisao po kulisama. Sram ga bilo. I tada je scenograf sve to pedantno prebojao. Mogu zamisliti kolegin šok, kad je shvatio da njegovih šalabahtera nema, a televizijski gledatelji sjede pred svojim malim crno-bijelim ekranima i gledaju svog omiljenog glumca.  Priča se da mu je u kazalištu inspicijent držao, sa strane, panoe s krupno ispisanim tekstovima. No duhoviti i zezanciji sklon, nedavno preminuli inspicijent, svaki drugi papir je okrenuo naopačke i gušio se od smijeha gledajući kako se ovaj naginje do poda da bi uspio pročitati preokrenuti tekst. No pričaju i da imamo i šampiona u borbi s tekstovima. Prepričava se da je šampion u vrijeme kad je gradio vikendicu igrao Kralja Leara i u jednom trenutku umjesto stiha “Vidara mi dajte, ranjen sam u mozak“, samouvjereno izgovorio “Zidara mi dajte, ranjen sam u glavu“. Kažu i da je na jednoj izvedbi te iste predstave, samouvjereno uletio na scenu i izvrsno govorio Learov monolog, dok mu nije koncentrirani kolega šapnuo na uho: Trefia si komad, ma si falia čin. Naime preskočio je cijeli čin i krenuo s monologom za kraj predstave. Da krv nije voda, dokazuje i ova situacija – njegov sin je na našem prvom ispitu iz scenskog govora, na samom početku ispita, izgovorio zadnju repliku iz našeg dijaloga. Da sam odgovorio na tu repliku, cijeli ispit bi mi se sveo na jednu jedinu krnju rečenicu, po kojoj me komisija, naravno, ne bi mogla ocijeniti. Uopće se ne sjećam kako smo se uspjeli vratiti na početak dijaloga. Vjerojatno početnički, šeprtljavo jer smo obojica dobili neku mršavu trojku iz tog ispita.

Hajduk jedan, nula…
Pričaju se razne legendarne anegdote koje je danas teško provjeriti. Tako govore da se igrala važna nogometna utakmica u vrijeme predstave i mnogi na pozornici su bili nesretni što je ne mogu gledati. Uviđajna kolegica, da bi obavijestila kolege na sceni o rezultatu utakmice, ubacila je u dijalog izmišljenu repliku: “Ti si… hajduk jedan, nula.” i na taj način svima na sceni obznanila trenutni rezultat utakmice i vodstvo Hajduka od 1:0.

Kad sve krene krivo: Nije šušnuo ni miš, nego je Ne mušnu ni šiš
Jedna od legendarnih izvedbi Hamleta, odigrala se davnih godina na jednoj od naših pozornica. Prepričavali su nam stariji kolege taj vrhunski događaj. Siguran sam da su mnogo toga dodali, ali uvijek mi je bilo zanimljivo čuti tu anegdotu.Naime, jedan glumac u angažmanu, tražio je da igra u alternaciji s kolegom koji je već bio izabran za danskog kraljevića. Odobreno mu je, ali nije imao dovoljno svojih proba. Većinom je gledao kolegu, koji je bio u prvoj postavi predstave. Premijera je uspješno odigrana. Svi su do sitnih sati slavili veliki uspjeh predstave, a već sutra je došao trenutak da to isto odigra na prvoj reprizi i kolega koji je poželio, također, biti Hamlet. Krenula je reprizna predstava i stražari, koji su vidjeli duh Hamletova oca, započinju dijalog. Prvi stražar pita: “Jel’ vam straža prošla u miru?“, a drugi odgovara: “Ne šušnu ni miš“. No na toj izvedbi, nakon vjerojatno temeljite proslave premijere,  kolega je samouvjereno izgovorio “Ne mušnu ni šiš“. Možda se to ne čini kao veliki gaf, no to je bilo dovoljno za pucanje koncentracije svih ostalih kolega na pozornici. Nakon toga je sve krenulo krivo. Sudionici te izvedbe prepričavali su niz urnebesnih detalja koji su se tada odvijali, no nemoguće ih je sve opisati.

Očevici tvrde: Hamlet: Izvedba pretvorila najpoznatiju tragediju, u najbolju komediju
Goran Grgić, HamletPričali su da je tada Hamlet mačem uistinu ubo Polonija blizu oka jer je kolega kroz rupicu pripremljenu za prodiranje mača, promatrao što se događa na sceni. Nakon te ozbiljne ozljede, ranjeni Polonije pada na pod. Mrtav je. Ali je stariji kolega osjetio da mu nešto curi oko oka. Diskretno je, misleći da to nitko ne vidi, pomicao ruku centimetar, po centimetar prema glavi, da povjeri je li to zaista krv. Dodirnuo je tekućinu, na brzinu pogledao okrvavljenu ruku i zabrinut za ranu, nastavio biti mrtav. Ubojica nakon toga umota Polonija u tepih, izvuče ga sa scene i nastavi obračun s majkom.  No alternativni Hamlet nije imao dovoljno snage da to izvede, pa je uviđajni mrtvi Polonije, uvjeren da to nitko ne primijeti, pomagao slabašnom kolegi odgurujući se nogama o pod. Naravno da su svi primjetili i godinama s veseljem prepričavali. Nakon niza neuobičajenih događaja, kažu da se na kraju predstave Hamlet i Laert gotovo nisu uspjeli međusobno usmrtiti jer se zbog manjeg broja koreografskih proba, jednostavno nikako nisu mogli pogoditi mačem. Anegdota oko te izvedbe je vjerojatno kroz vrijeme dobila svoju nakićeniju verziju, i puna je nevjerojatnih detalja, ali očevici tvrde da je ta izvedba pretvorila najpoznatiju tragediju, u dobru komediju.

Uskočio u predstavu, oteo nož i sve zbunio
U jednoj drugoj predstavi, na kojoj sam bio prisutan, kolegi je u dvoboju pukao mač, koji je odletio prema publici i zabio se među noge tadašnjeg visoko pozicioniranog šefa partije. On je ostao začuđen, ali miran jer je shvatio da je dobro prošao, ali su svi drugi ostali zaleđeni. Osobito zbunjeni su bili čuvari partijskog moćnika. Usput, to je bila svečana, važna  izvedba te predstave na gostovanju u drugom gradu, ali taj dan se jedan od glumaca razbolio. Mene su pokupili s neke druge probe i objasnili mi u autobusu kakva mi je uloga i što trebam raditi i izgovoriti. Kao mlad glumac nisam mogao ni pretpostaviti koliko je nezgodno uskočiti bez probe u predstavu koju nisi niti gledao. U jednoj sceni sam trebao uhvatiti ruku kolegice kad krene na junaka nožem. Činilo mi se jednostavno, no nitko mi nije rekao da scena traje gotovo petnaest minuta, a ja, naravno, ne znam u kojem će trenutku ona krenuti na njega. Bio sam izbezumljen. Koncentriran na njezinu ruku ‘ko pas koji iz nje treba dobiti kolačić. To mi je bilo najdužih petnaest minuta na sceni. I kad je glumica digla ruku, skočio sam kao kobra, oduzeo joj nož i otišao sa scene. Šokirani su gledali za mnom. Ne zbog moje prejake reakcije, nego zbog iznenađenja da ja uopće  igram u toj predstavi. Nismo se, naime, prije nastupa ni vidjeli.

“Gde su vrata i koga mrzim“
Dvije legendarne izjave pripisuju se jednom srpskom glumcu. Priča se da je prije predstava uvijek upitao inspicijenta: Reci mi samo, gde su vrata i koga mrzim? I tako bi znao koju predstavu igra tu večer. Kažu za njega i da je pripremajući Leara izgovarao repliku: Gdje su vrata uma moga, i nakon par proba pitao režisera: Daj mi, bre,  reci, gde će da budu ta vrata?

Banalno
Goran GrgićBilo je i zanimljivih zabluda, i to educirane publike. Na jednoj, festivalskoj izvedbi Cyrana, glumcu se tijekom predstave odljepljivao veliki siranovski nos i u jednom ga je momentu glumac, otkinuo, bacio i nastavio igrati. Nakon predstave bio je organiziran, kako je to uobičajeno na festivalima, okrugli stol na kojem su mudre glave razgovarale o viđenom. Uz izuzetne pohvale cijeloj predstavi, fokusirali su se na genijalno redateljsko rješenje da Cyrano u jednom trenutku simbolički odbaci svoj kompleks velikog nosa. Rasprava bi se vjerojatno nastavila na široko tim pravcem da im nije glumac obznanio prozaičan razlog bacanja scenskog nosa: Ljudi moji, slab mastiks. Bacio sam nos jer mi se odljepljivao. Mogu zamisliti šokirane teatrologe nakon takvog banalnog objašnjenja.

“Naučiti tekst je, dragi prijatelju zaista teško“
Količina adrenalina, koncentracije i silne želje da se odigra predstava što bolje, ponekad dovede do nevjerojatnih proklizavanja. Nama na pozornici se učine katastrofalnim, a ponajčešće iz publike ne budu ni zamijećena. Iz tih stresnih situacija izrode se anegdote koje nas, naknadno, uveseljavaju. Vješti pripovjedači ih, naravno iz godine u godinu obogaćuju svojim laganim pretjerivanjem. Uvijek me veseli nanovo ih čuti. Pa i onda kad sam glavni junak priče ja. Zabavljamo se prepričavajući ih, ali tako se s nostalgijom prisjetimo i maestralnih kolega koji, nažalost, nisu više s nama na pozornici. I da odgovorim prijatelju na posljednje pitanje, kako naučimo sav taj tekst. Dragi prijatelju, teško.

Piše: Goran Grgić
Foto: Goran Grgić priv. album, Robert Gojević

comment closed