Jelena Orešković: Adresa za sreću!
Piše: redakcija On 2 Ožu, 2016 At 10:51 AM | Categorized As Jelena Orešković, Kolumne, LifeStyle, Moda, Naslovnica, Vijesti | With 0 Comments

Kolumna…

Piše: Jelena Orešković

Jelena OreškovićOvo nije još jedna kolumna o Parizu, makar je trebala biti. Takav je dogovor s urednicom. “Piši o Parizu“, bio je njezin prijedlog prije nekoliko godina kad smo dogovarale suradnju.
Prihvatila sam, iako nisam imala nikakvog iskustva s pisanjem. O Parizu bar nije problem pisati, hrabrila sam se, čak ni nekom tko, poput mene, nije pisac. O gradu koji svojom arhitekturom vraća u neka prošla doba, u čijim su parkovima čuveni pjesnici nalazili nadahnuća, a kulturna, povijesna, gastronomska i modna ponuda bez daha ostavlja čak i najoštrije kritičare, riječi gotovo da se pišu same, nižući se lakoćom istovjetnoj onoj kojom njegovi žitelji njeguju svevremenost pariškog ugođaja, bezbroj puta opjevanog i oslikanog, s vremena na vrijeme tek aranžirajući ga u malo suvremenije forme.
Pa iako je Pariz inspiracija sam po sebi, teško da bi se mogao naći netko tko bi o njemu uspio baš sve reći. Pariz je iskustvo, a ono je subjektivno te, kao takvo, ostavlja beskrajno puno prostora za interpretaciju svakome tko ima prilike to iskustvo doživjeti.
Pisala sam tako i ja do sada o mnogočemu vezanom uz Pariz: o svojim dobrim i lošim pariškim iskustvima, pa i o pokojem neiskustvu, o kulturi i nekulturi, o njegovim ljepotama i strahotama, o toaletima, o restoranima, o Seini, o zvucima violine… No ovog puta neću pisati o Parizu.
Ponukana osjećajima koje u meni probudi svaki povratak u moj rodni grad Zagreb, u kojem ovih dana boravim, odlučila sam pisati o osjećajima – onima prema Zagrebu i onima prema Parizu.

“Nedostaje li mi Zagreb?”
Jelena OreškovićPri svakom sam dolasku u Zagreb nanovo suočena s pitanjem znanaca nedostaje li mi Zagreb i nelagodom koju to pitanje u meni izaziva jer moram izabrati između Zagreba, koji je bio moj dom dugih trideset i jednu godinu, i Pariza, koji u usporedbi sa životom provedenim u Zagrebu, još miriše na friško pečeni baguette. Nastojeći da izbjegnem izbor koji, iz moje perspektive, nije nimalo lak, ako je uopće i moguć, često pribjegavam parafrazi poznate izjave Gertrude Stein: “America is my country but Paris is my city” i znatiželjnima odgovorim da je Zagreb moj rodni grad, a Pariz moj novi dom negodujući kako se te dvije ljubavi ne mogu uspoređivati.
Ipak, i nakon  šest godina provedenih u Parizu, još uvijek se osjećam kao Zagrepčanka, unatoč tome što se puno prije mog odlaska u Pariz, u Zagrebu nisam osjećala kao na svom terenu.
Godinama prije preseljenja, u meni je tinjao osjećaj da ne pripadam atmosferi koja je zavladala Zagrebom u kojoj su se ljudski odnosi izvitoperili do te mjere da je licemjerje prihvatljivije od istine, jal postao vodeća emocija, a zli jezici obilježje mentaliteta, nitkovi nam nametnuti kao gospoda, malograđanština dosegla vrhunac, a novac postao jedini kriterij za ulaz u visoko društvo. Visoko, ispostavilo se, po stupnju korupcije , nipošto po zvanju i znanju, kulturi i tradiciji, a kamo li stilu.
Zbog svega toga, kad moram odgovoriti nedostaje li mi moj rodni grad, odgovaram da mi ne nedostaje, a istina je da nemam volje svima objašnjavati kako mi zbog svega navedenog od moga grada nedostaje jedno lijepo, ali svršeno zagrebačko doba. Možda bih bila još iskrenija kad bih rekla da me nostalgija vuče za emocijom koju u meni bude uspomene na moje prve korake na zagrebačkom asfaltu, vrtićke dane u ‘Vedrim danima’, bezbrižno i sigurno odrastanje na zagrebačkim ulicama, spašavanje pasa lutalica na ulicama Španskog, ekipu s tečaja engleskog u Varšavskoj, frendove iz gimnazije na Malešnici, zveket kovanica za pizzu iz studentske menze, kolege s ekonomije, moje prve revije, izlaske u Saloon, sendviče u Pingvinu, klizanje na Šalati, prve ljubavi i razočaranja, prijateljstva od kojih mnoga traju i dan danas… Sve to i još mnogo toga za mene znači Zagreb.
Zagreb je uspomena na ta vremena i lijepa emocija koju pri svakom povratku ponovo proživim.
On je trideset i jednu godinu bio ono što je Pariz posljednjih šest – moj dom, stigavši u koji sam morala nanovo učiti hodati jer pariške se ulice razlikuju od zagrebačkih: na njima vrijede neka druga pravila, govori se drugim jezikom, sreću se drugi ljudi, druge kulture i običaji. U njemu su izrasla moja nova prijateljstava i ljubav, zrelija i jača od bilo koje ranije.
Pariz mi je otvorio svoja vrata onda kad su mi ona bila potrebna, kad sam, osjećajući se kao stranac u svom rodnom gradu, odlučila sreću potražiti negdje drugdje.
Gledajući na ta vremena iz današnje perspektive, sigurna sam da ni moj susret sa suprugom nije bio tek puka slučajnost. On se, naime, dogodio upravo u trenutku kad je moja zagušenost atmosferom u Zagrebu dosegla vrhunac te je stoga bio predodređen da bude. Danas tvrdim da se malo toga u životu dešava slučajno jer život se odvija u onom smjeru u kojem ga mi usmjerimo otvarajući jedna, a zatvarajući druga vrata. Za razliku od mnogih, nikada me nije bilo strah otvoriti nova vrata, a još manje zatvoriti ona stara, istrošena u emociji i uprljana od loših odnosa.

“Otvorila sam vrata Parizu”
Jelena OreškovićOtvorivši vrata svom budućem suprugu, otvorila sam vrata Parizu kao i on meni. Otvorila sam vrata novoj životnoj avanturi, istovremeno zatvorivši vrata sigurnosti života koju sam imala u rodnom gradu: lijepom poslu u jednoj osiguravajućoj kući, toplini zagrebačkog doma, blizini rodbine i prijatelja ostavivši vrata tek dovoljno odškrinutima da se u Zagreb mogu uvijek vratiti da ih posjetim.
Prema nekima, odluka da iz izvjesnog otputujem u neizvjesno bila je izuzetno hrabra, no za mene ona čak nije ni bila odluka. Bio je to poriv da idem nekim drugim putem. Koliko je to bilo hrabro, ne znam ni danas jer svoj život ne mogu objektivno sagledavati, koliko god se trudila.
Ono što se u meni emotivno dešavalo najbolje opisuju misli koje su me obuzele onog dana kad je trebalo odrediti koji je poriv snažniji: onaj da ostanem ili onaj da odem. Vozila sam na posao nakon neprospavane noći i zamišljala kako u nekoj poznijoj dobi, onemoćala od starosti i umorna da činim išta drugo, previrem po sjećanjima  i gledam sa smiješkom na svoj život koji je, u mojoj viziji, sličio kolažu satkanom od uspomena. Tada mi sinu da to koliko će moj kolaž biti šarolik, a sjećanja slatka, ovisi o isključivo o meni i o tome kakve uspomene u njega utkam.
Stavljajući se u perspektivu nekoga tko sa sjetom gleda na svoje životne trenutke, osjetila sam da u mom kolažu mora biti on, moj tada tek budući suprug, i naša kćer, koju sam već nosila pod srcem, da u njemu mora biti Zagreb, ali i Pariz, a možda i neki drugi grad, jer kolaž je djelo koje traje koliko i život te se u skladu s njime oblikuje.
Jelena OreškovićTo što sam tada osjetila bilo je jače od nelagode koju je u meni stvarao put u neizvjesnost, koju podrazumijeva život u novoj sredini, a čiji jezik niti ljude nisam poznavala, i shvatila sam da je vrijeme da otvorim vrata Parizu u koji sam otišla vođena isključivo emocijom, ničim drugim, opipljivijim ili trajnijim jer, ruku na srce, kad bismo se i mogli zakleti u svoju emociju, u tuđu ne možemo nikada.
Ne kažu uzalud da je neizvjesnost za čovjeka stresna, pa stoga i teška. No pravu težinu te neizvjesnosti možemo spoznati tek nakon sto ona prođe, kad adrenalin vise nije pokretač, uzbuđenje ne nadjačava razum, a znatiželja ne sakriva pravu sliku njene težine.
Zato sam i ja kroz svoj pariški početak prolazila ni ne pitajući se je li mi teško ili nije, vodeći se isključivo instinktom da se u novu sredinu uklopim. Da, zahvaljujući veličini i šarolikosti Pariza, u njemu naučim voljeti i poštivati različitosti, spoznam što znači tolerancija i multikulturalnost, upoznam prednosti  i mane istog, zbližim se s ljudima raznih religija i nacija, slavim katoličke Božiće jednako kao i pravoslavne, kineske i iranske nove godine…

“Sretna sam…”
Širina i mogućnost izbora, prilika da volim što želim, a ne što mi je nametnuto, ono je što Pariz nesebično pruža i zato sam danas u Parizu sretna.
Jelena OreskovićOvo ‘sretna sam’ nešto je što inače izbjegavam naglašavati jer iskustvo mi govori da su rijetki oni koje moja sreća zanima, a još rjeđi oni koji će joj se iskreno radovati.
No nisu oni ti zbog kojih o sreći rijetko pričam, a još rjeđe pišem. To su oni drugi. Oni koji uopće ne vole čuti da je netko sretan. Oni koji podnijeti mogu samo manje sretne od samih sebe pa će, kad čuju da je netko negdje pod ovim nebom sretan, čeprkati i rovariti ne bi li našli nešto nesretno u njegovoj sreći. Takvima sam i sama, u mlađim danima,  dopuštala da mi sreću krnje i srozavaju je na nivo vlastitog ništavila otvarajući im vrata svoje intime, naivno vjerujući da su sretni zbog mene kao što sam ja uvijek bivala sretna zbog njih. Bila sam uistinu mlada. Vječno sam takve vukla sa sobom, nalazeći razloge da ih opravdam, da ljubavlju tražim ljubav. No ne ide to tako. Ne u praksi. U pjesmi eventualno.
Danas ih više nema oko mene. A nema ni sredine koja me činila nesretnom. Bio je toj moj izbor na putu prema sreći jer, da bi čovjek mogao biti potpuno sretan, mora se osloboditi svega što ga obavija velom negativnih emocija.
Jednom oslobođen, čovjek je zadovoljan, a kao takav je dovoljno snažan da se ne boji otvoriti dušu i priznati da je prošao kroz nezadovoljstva, neizvjesnosti i strahove da bi bio tu gdje je danas. S takvim čovjekom putuje i sreća, kao njegov neodvojiv dio, pa on sretan može biti i u Zagrebu kao i u Parizu. Sretan je, zapravo, bilo gdje. Poput mene – Zagrepčanke u Parizu.

Piše: Jelena Orešković
Foto: Jelena Orešković priv. album

comment closed

>