Jelena Orešković: Izazovi majčinstva u Parizu!
Piše: redakcija On 21 Sij, 2017 At 05:23 PM | Categorized As Jelena Orešković, Kolumne, Naslovnica, Vijesti | With 0 Comments

Kolumna…

Piše: Jelena Orešković

Jelena OreškovićVideo o majci koja uživa u slatkišu skrivajući se u kupaonici od svoje djece koji je Marina, moja bivša kolegica, stavila na Facebook, podsjetio me na naše zajedničke pauze na poslu koje smo provele komentirajući njezine majčinske anegdote. Najviše su me zabavljale upravo one o bjegovima u kupaonicu u kojoj je tražila trenutke mira od svoje djece. Sjećam se, slatko sam se smijala njezinim pričama, ni ne sluteći da njoj samoj tada i nije bilo smiješno.

Odmak od pelena, dvojbe i osjećaj krivnje
Tih su mi godina majčinski osjećaji intenzivno kucali na vrata, brinuti o nekom malenom biću bio je moj san. Hrabro sam najavljivala kako ću jednog dana imati petero djece. Bila je to, ispostavilo se, prilično optimistična prognoza za nekog tko je navršio tridesetu, kao da je majčinstvo tek puka reprodukcija i ništa više, jer za mene je ono, samim time što je prirodno imalo podrazumijevati i da je lako. U nevjerici sam promatrala kolegice koje su se s porodiljnog dopusta u urede vraćale s uzdasima olakšanja pitajući se zar je moguće da netko u poslu pronalazi predah od majčinstva. Tek nekoliko godina kasnije, kad sam i sama postala majka, mogla sam ih razumjeti. Tek onda sam mogla suosjećati s njihovom potrebom da se odmaknu od pelena i prolivenog mlijeka i da u isprintanim izvještajima o prodanim policama osiguranja opet pronađu sebe. Ili bar svoj mir. Ja sam svoj mir uglavnom pronalazila u kupaonici nerijetko se sjećajući Marine. Pitala sam se je li i ona u tim trenucima krivila sebe. Je li, poput mene, osjećala da je kao majka podbacila zato što joj nedostaje sna i snage da izdrži sve izazove majčinstva i da možda za tu ulogu nije stvorena. Tražeći utjehu u razgovorima s drugim majkama, proklinjući psihologe i njihovu tezu da je za dijete do treće godine najzdravije biti uz majku, shvatila sam da nisam u svojim dvojbama usamljena. Iskusnije majke  govorile su mi da ne brinem jer će brzo proći. Tako je i bilo. Moja se kćer od vrlo zahtjevne i razdražljive bebe koja nije voljela spavati ni noću ni danju postupno pretvarala u divnu djevojčicu kojoj nikada nije bila potrebna  igračka ili duda varalica kao emotivna kompenzacija pa ipak, ja se i dalje pitam ne bi li mom boravku s djetetom bio dobrodošao predah nakon kojeg bi joj, napunjenih baterija, ponudila više strpljenja i razumijevanja.

Porođaj i majčinstvo u Parizu
Sigurna sam da bih puno bolje ‘posložila’ stvari da sam rodila u Zagrebu. Lakše je organizirati život na poznatom terenu, no ja sam Pantheu odlučila roditi u Parizu ne bi li ona od prvog dana bila uz oca koji je ovdje zaposlen, pa sam u poodmaklom stupnju trudnoće uzela porodiljni dopust u tvrtki u kojoj sam radila te, oprostivši se od Marine i ostalih kolegica, spakirala svoj zagrebački ormar u nekoliko kofera uzbuđena što se približavao trenutak kad će započeti moja nova i najveća životna avantura – majčinstvo u Parizu.
Jelena OreškovićZa preseljenje kažu da je na ljestvici stresova treći stres po intenzitetu nakon smrti u obitelji i razvoda, pa onda preseljenje u stranu državu, po logici stvari, iziskuje i jednu dodatnu dozu stresa. Kad se s time spoji emotivni košmar prvog majčinskog iskustva, čovjek samo može reći hvala prirodi koja ga za takve situacije opskrbi velikom dozom adrenalina. On mu dođe  kao obrambeni mehanizam od stresa koje promjene sa sobom nužno nose. Preplavljen uzbuđenjem, čovjek smogne snagu za štošta pa i da se i našali u nezavidnim situacijama u koje ga život u stranoj zemlji nerijetko stavi. Tako sam se i ja znala našaliti da su mi bolnički dani nakon poroda poslužili kao intenzivni tečaj francuskog, a istina je zapravo da mi tih dana  nije bilo do šale. Porođaj je prošao, kako se to popularno kaže, školski, no dani koji su mu slijedili, osim blaženog trenutka kad su mi kćer prvi put prislonili na prsa, nisu nešto čega se sa sjetom sjećam. Moja kći je, naime, neprestano plakala. Premda je normalno da dojenčad plače, njezino plakanje bilo je toliko intenzivno i trajno da je baš ništa nije smirivalo čak ni moji pokušaji da je umirim dojenjem. Prestajalo tek onda kad bi ona, iscrpljena od plakanja, kratko usnula, a onda je opet sve kretalo iznova.
Danima sam tražila pomoć osoblja: brojnih sestara, babica, pedijatra, no dobila sam je tek četvrti dan kad se tu napokon našla jedna sestra koja ga je govorila taman dovoljno engleskog jezika da mi objasni da je moja kći vjerojatno samo gladna. Bila je u pravu. Moji pokušaji dojenja ispostavili su se uzaludni jer mlijeka nakon poroda još nisam imala te je nakon prve nadohrane Panthea konačno zaspala, a s njom i ja.
Ispade tako moguće da ti dijete u jednoj od bolji francuskih klinika četiri dana bude gladno i da ti se najljepše iskustvo u životu pretvori u dane brige i ogorčenosti, a sve zato što si stranac koji se našao pred papirom na kojem se od tebe, na jeziku koji vrlo slabo poznaješ, traži da odabereš način hranjenja djeteta. Kad, želeći dijete dojiti, zaokružiš tu opciju, osudiš se na postporođajni pakao, a nitko te do ljubazne sestre koja će naići tek za koji dan neće upozoriti da nemaš mlijeka jer, vjerovali ili ne, od francuskog pedijatra čut ćeš da dijete nakon rođenja nije  gladno. Nastojanja da na skromnom francuskom objasniš da brineš za zdravlje svog djeteta, naići će tek na slijeganje ramenima i poglede uvježbanog razumijevanja uz poneko kratko ‘Les colics’ (kolike). U nastojanju da iz bolnice ne odeš s gorčinom, zaključit ćeš da je sreća da iz svakog, pa i onog lošeg, iskustva možeš izvući neki koristan poučak.
Ja sam tako iz  bolničkog iskustva naučila kolika je snaga jezične barijere u (ne)uklapanju u novu sredinu pa sam si odmah po izlasku iz bolnice učenje francuskog jezika stavila pod broj jedan na listi prioriteta te mi je narednih nekoliko godina prošlo u učenju, uhodavanju u majčinsku ulogu i navikavanju na život u Parizu koji se u mnogočemu, pa tako i u majčinstvu, razlikuje od života u mojoj domovini.
Jelena OreškovićTeško bih se mogla sjetiti baš svih razlika i specifičnosti s kojima sam se kao stranac u Parizu do sada susrela, no nekoliko njih obilježilo je moje pariške početke i to baš one majčinske. U Francuskoj je, recimo, djecu potrebno prijaviti za vrtić ili malu školu već u šestom mjesecu trudnoće što sam, ne znajući, propustila na vrijeme učiniti te smo se prilično namučili prije nego smo kćeri našli smještaj u jednoj privatnoj katoličkoj maloj školi. Tamo me dočekao novi problem s kakvim se, opet, uglavnom susreću stranci u nekoj zemlji. Kako se u našem domu govore četiri jezika, tako je Panthea imala priličnih teškoća u komunikaciji s drugom djecom. Premda smo s njom prošli sve testove, od psiholoških do auditivnih, i premda su svi upućivali na to da ne postoji nikakav psihološki ili fiziološki problem da ona svlada sva četiri jezika, kao majku me znalo žalostiti kad bih je gledala u parku kako se trudi uspostaviti kontakt s drugom djecom da bi na kraju zbog nerazumijevanja često ispadala iz igre. Srećom, vrata dječjeg svijeta otvaraju se igrom i radošću, a toga je u moje kćeri napretek, pa se u parku, kao i u školi, Panthea ipak uspjela okružiti velikim brojem prijatelja, a spontano je napredovala i u jeziku.
Kad do pouka dođeš na teži način, teško takva iskustva zaboraviš, no da ne ispadne kako u sjećanjima nalazim samo ona loša, istaknut ću i jednu veliku prednost odgajanja djeteta u Parizu. On , kao i većina velikih gradova, nudi velik izbor škola, aktivnosti i sadržaja za djecu. Toliko je parkova, kazališta za djecu, izložbi prilagođenih njihovoj dobi, klizanja, rekreativnih sadržaja i sličnog da bi trebalo jednu kolumnu samo tome posvetiti. Pariz je, premda uopće takav imidž ne gaji, sve do nedavno bio pravi raj za obitelji s djecom koji sam nerijetko preporučivala posjetiteljima iz Hrvatske. Jasno je zašto to više ne činim. Puno se toga ružnoga ovdje dogodilo u posljednjih godinu dana da i sama izbjegavam mjesta koja privlače velik broj ljudi i koja bi zbog toga nekoj glavi zatrovanoj bolesnim ideologijama mogla poslužiti kao teroristička meta. Pa ipak, naviknuta na određenu dozu straha, ali i opreza koji iz njega proizlazi, motivirana onom kako život ide dalje, svojoj kćeri ne uskraćujem ništa od navedenog. Uostalom, nije rješenje ni zatvoriti se u kuću, pogotovo ne pored toliko slobodnog vremena kojeg francuski školarci imaju. Nisam sigurna da sam čula za zemlju koja školskih praznika ima više od Francuske: na svakih pet tjedana škole djeca imaju po tri tjedna praznika. Dugo sam se pitala, u želji da se i sama počnem baviti nečim drugim pored majčinstva, kako zaposleni roditelji uspijevaju uskladiti toliku količinu praznika s poslom, a odgovori na koje sam nailazila svodili su se najčešće na dva rješenja: dadilja ili baka. Postoji doduše i nešto što se zove centre aéré, što nije ništa drugo nego puko čuvanje djece u školskim prostorijama bez ikakvog sadržaja pa to, iz tog razloga, nisam vidjela kao opciju za svoju kćer. Ono što mi se činilo puno zanimljivije su tzv. staževi iz raznih aktivnosti: povrtlarstva, klizanja, jahanja, tenisa, juda itd., iako prilično skupi te s cijenom od 250 do čak 600 eura za svega četiri do pet dana gotovo nepriuštivi budžetu prosječne pariške obitelji, tim više što traju prekratko da bi se njima ispunilo praznično vrijeme. Francuzi se stoga najviše odlučuju na opciju baki i djedova, a obitelji s malo boljim primanjima uglavnom imaju dadilje. Meni se, u svemu ovome, suludim činilo tražiti za kćer neku drugu opciju pored mene, kad već nisam zaposlena, barem ne na način na koji to definira zakon.

“Majke će uvijek pronaći snagu za još jedan dan da djetinjstvo učine što ljepšim”
Jelena OreškovićIstina je, zapravo, da sam proteklih pet godina zaposlenija nego ikad prije, svakako puno više nego onda kad mi je radni dan trajao osam sati. Otkad sam majka moj radni dan traje puno duže, nema odmora vikendom, godišnjih odmora, plaće ni radnog staža, pa ipak u njemu uživam više nego u ičemu ranije, a ispunjena ljubavlju osjećam se itekako nagrađenom.
Padnu mi ponekad na pamet dani kada sam o majčinstvu samo maštala, a kad zapravo nisam mogla ni slutiti koliko je sreće, ali i brige i strpljenja u njemu sadržano. Upravo to je zajedničko svim majkama svijeta koliko god da se majčinstvo u načinu odgoja razlikuje među zemljama i kulturama. Ono nije određeno adresom stanovanja, već isključivo ljubavlju. Beskrajna ljubav ono je što svaku majku čini dobrom majkom sve dok ona nastoji da u okviru svojih životnih okolnosti svom djetetu pruži što sretnije odrastanje.
Čak i u onim trenucima u kojima umorne od neprospavanih noći, zatvorene u kupaonicu traže trenutke mira, no vrata ipak otvaraju već na prvi zvuk nespretnih koraka svoje djece i njihovog molećivog ‘mama’, majke će uvijek pronaći snagu za još jedan dan u kojem su im upravo one najpotrebnije svjesne da njihova djeca imaju pravo samo na jedno djetinjstvo i da je na njima da im to djetinjstvo učine što ljepšim.

Piše: Jelena Orešković
Foto: Jelena Orešković priv. album

Pročitajte i ostale kolumne Jelene Orešković na portalu Scena.hr:

comment closed

>