Jelena Orešković: U potrazi za manirima
Piše: redakcija On 28 Svi, 2016 At 07:53 PM | Categorized As Jelena Orešković, Kolumne, Naslovnica, Vijesti | With 0 Comments

Kolumna za portal Scena.hr…

Piše: Jelena Orešković

Nekada sam govorila ‘razočarala sam se’. S godinama sam se prebacila na ‘očekivala sam’. Kao da ovo drugo ostavlja još neku nadu.

Jelena OreškovićPariz je bio grad mojih očekivanja. Očekivala sam od njega štošta, no više od svega, očekivala sam francuskog garçona , pariške dame i gospodu, titi Parisienea, pravog pariškog dječaka , kakvog je Victor Hugo opisao u liku Gavrochea. Očekivala sam Parižane o kakvima sam čitala i koji su me oduvijek fascinirali svojim umijećem življenja, modom, kulturom i lijepim manirima. Parižane čiji je ‘savoir vivre’ bio dio francuske etikete još od vladavine Louisa XIV kad su utvrđeni kodeksi lijepog ponašanja.
Nisam ih, međutim, našla tamo gdje sam ih tražila, gdje jedan došljak, poput mene, obično očekuje da će ih sresti. Nije ih bilo na ulicama, u bistroima, na prepunim ljetnim pariškim terasama.  Umjesto njih, bila je tamo neka nova verzija Parižana, daleko od one čija je kultura ponašanja nekoć bila ‘étiquette à la Française’ i ponos nacije. Nalazili su se ondje uglavnom Francuzi na papiru, kako ih volim zvati, budući da se Francuzima nazivaju samo zato što im tako stoji kraj polja nacionalnost, iako je među njima zapravo velik broj onih koji to nipošto nisu s aspekta nasljeđa čijeg je sastavni dio i francuska kultura ponašanja.

Multikulturalnost
Nije mi trebalo dugo da shvatim da od blagajnice u supermarketu ili konobara u turističkom bistrou ne mogu očekivati da nalikuje Parižaninu kojeg sam ja tražila, da od Francuza očekujem da bude tipičan Francuz, ako je velika šansa da je on rodom iz Rumunjske, Alžira, Tunisa ili bilo koje druge zemlje iz koje je ponio običaje i kulturu, često odbijajući se ovdje uklopiti prezirući ovdašnje ljude i običaje pa mu, stoga, jedino preostaje da bude ono što on zapravo  jest: tipičan Rumunj, Alžirac ili Tunižanin.
Jelena OreškovićKao netko tko je s guštom pratio predavanja iz sociologije turizma upijajući svaku riječ o uzajamnoj sprezi između turista i lokalnog stanovništva i negativnim posljedicama koje pretjerano turističko iskorištavanje neke zemlje može prouzročiti, ne mogu se oteti dojmu da se Francuskoj , kao turističkoj sili te, još važnije, nekadašnjoj osvajačkoj sili , o glavu obila prevelika zagušenost svim onim što nije autentično francusko.
Posljednjih šest godina s velikim zanimanjem promatram interakciju između nacija, kultura i religija, što u vidu interakcije između turista i domaćih ljudi, što one između autohtonih Francuza i doseljenika, i tvrdim da je razlog narušenom francuskom imidžu, osim neadekvatne politike, upravo tamo gdje bi trebala ležati ljepota, u multikulturalnosti. Multikulturalnost je u Pariz, s jedne strane, unijela  svoje boje, ljepote, religije i kulture, no s druge strane, upravo one, kad nisu integrirane u lokalnu kulturu, doprinose destrukciji autentičnog francuskog obilježja: njegove kulture i običaja. Suludo je, stoga, suditi o Francuzima ili, u ovom slučaju, o Parižanima, ako je izvjesno da se turist tijekom svog kratkog posjeta Parizu s pravim Parižaninom, onim o kojem ja ovdje pišem, neće ni sresti. Baš kao što nisam ni ja.
Ipak, spoznaja da je ova zemlja multikulturalna, da je multikulturalnost njeno važno obilježje te da svaka od kultura ima svoje obrasce ponašanja, potpuno različite od onih francuskih, još uvijek ne znači da francuske kulture ponašanja u Francuskoj  više nema.
Slutila sam da ona ipak negdje postoji, pa makar i zgurana u neki tipičan pariški kvart, tipičan pariški bistro i tipičan pariški dom pa sam se, vodeći onom da svaki pojedinac svoje manire nosi iz vlastitog doma, u potrazi za pariškim manirima zaputila upravo tamo, a taj moj prvi posjet pariškom domu bio je, blago rečeno, kulturni šok. Srećom pozitivan jer u njemu sam konačno pronašla ono za čime sam tragala – tipične Parižane i njihov čuveni ‘savoir vivre’ tj. manire u njihovom punom sjaju.

“Dar koji gost nosi u pariški dom  ne smije biti skup“
Prije svega, moji hrvatski maniri nalagali su mi da je i ovdje, kao i u nas, nepristojno doći praznih ruku, no odabir poklona  bio je sklizak teret. Naime, Francuzi se rijetko ponašaju kao pijani milijarderi koji darovima žele pokazati kako begovi nisu cicije. “Dar koji gost nosi u pariški dom ne smije biti skup“, savjetovao je jedan članak na kojeg sam naišla u svojoj Google potrazi za idejom jer: “skupim darom obvezujete domaćina da vam, prilikom dolaska u vaš dom, uzvrati istom mjerom, što je prilično nepristojno. Zato su butelja  vina, dobra knjiga ili kutija čokolade sasvim prikladni darovi, a ako baš želite pokazati svoje vrhunske manire, onda ćete domaćici poslati buket cvijeća dan ranije ili na dan posjete, ranije tijekom dana, uz kratku poruku zahvale“.
“Važno je imati na umu da su Francuzi izuzetno točni“, isticao je isti izvor, uz sljedeću napomenu: “Ipak, ako ste pozvani u njihov dom, pristojno je zakasniti petnaestak minuta. U ovom slučaju stići prerano može značiti da ćete domaćine zateći nespremne te ih tako dovesti u neugodnu situaciju“.

Poljubac u obraz je dužnost svakog pravog Francuza
Jednom kad sam, dakle, petnaestak minuta kasnije od predviđenog, stigla na vrata njihovog doma, dočekao me, ni manje ni više, nego poljubac. Najintrigantniji francuski manir zbog kojeg sam se u početku često znala naći u situaciji da ne znam što mi je činiti, a Francuzi se, ko’ za vraga, uistinu puno ljube. Ne radi se, neke će možda razočarati, o sočnom francuskom poljupcu, već o nečem što bi se u našem žargonu nazvalo pusom. Francuzi si daju puse pri svakom susretu, a nekad, na moje neizmjerno čuđenje, već i pri samom upoznavanju.
Jelena OreškovićZapravo, i nema nekog striktnog pravila za francuske puse, čak ni onog o tome koliko puta biste trebali nekoga cmoknuti. Desi se ponekad da  pusa završi u zraku ako se sretnu Parižanin, koji se ljubi dva puta, s Marseljcem, koji to čini tri puta. Ljubi se svatko sa svakim: žene sa ženama i s muškarcima, mlađi sa starijima, a čak i muškarci međusobno, no baš nikada se pusa ne daje nadređenom u hijerarhijskoj ljestvici, osim ako je on osobno ne inicira.
I dok bi, vjerujem, naši frajeri prizor u kojem si dva odrasla muškarca daju puse nazvali pederskim, ovdje je  poljubac u obraz dužnost svakog pravog Francuza te datira iz doba Francuske revolucije kad je on značio jednakost svih građanki i građana. Dakle, kad vas netko u Francuskoj poljubi u obraz, znate da vam on time daje za pravo da ste mu jednaki i prihvatite to kao kompliment i dobrodošlicu. Nakon što su me pošteno izljubili, francuski domaćini pozvali su me da se pridružim ostatku gostiju u salonu gdje me, a sad već zvučim kao naivna francuska sobarica, nekolicina stranaca ponovo izljubila. No takav je manir.
Kažem stranaca jer Francuzi na večere u svoje domove nerijetko pozivaju ljude koji se međusobno ne poznaju budući da je smisao ovakvih druženja spajanje ljudi sličnih poslovnih ili privatnih afiniteta, obrazovnih nivoa i stilova života uopće.

Večera – izbor prikladne teme i nikada ne pričati glasno
Kad je došlo vrijeme večere, domaćin je odredio moje mjesto za stolom vodeći pažnju da muškarac sjedi između dvije žene.  Supruga su mi odveli daleko, na drugi kraj stola , a ja sam ostala okružena s nekoliko neznanaca. ‘Ta što da pobogu satima pričam s apsolutnim neznancima’, bila je moja prva reakcija, no ubrzo je bilo usvojeno i to gradivo. Zanimati se za ono čime se vaš sugovornik bavi često  dovede do vrlo  zanimljive komunikacije. To i jest ideja ovakvih druženja – upoznavanje i stvaranje socijalnih kontakata. Neke je teme ipak poželjno izbjeći . Politika i iznošenje radikalnih stavova nisu na listi poželjnih tema kako se netko od gostiju ne bi našao uvrijeđenim. Isto tako, pričate li previše o sebi, prišiti će vam titulu hvalisavca ili egocentrika.
Jelena OreškovićKao da za jednog došljaka nije već dovoljno komplicirano svladati  nauku zvanu ‘izbor prikladne teme’, onda ga, kad je konačno apsolvira, dočeka sljedeća, možda i najvažnija lekcija: nikada ne govoriti glasno. Izazov na razini onih iz ‘Survivora’ za jednu grlatu Hrvaticu poput mene. Nije mi bilo druge do li resetirati tvorničke postavke i zaboraviti  onu našu kako je glasan čovjek srčan . Ovdje je on tek nepristojan. Zato i šapćite ako treba, no ne brukajte se deranjem.
Što se tiče same večere, ona ispada tek dekor druženju. Iako su Francuzi poznati kao veliki hedonisti i gurmani, oni u svom hedonizmu imaju mjeru pa tako na stolu francuske domaćice nećete vidjeti dvije, tri vrste predjela , niti biste se trebali veseliti glavnom jelu biti ‘na repete’. U Francuza, nakon kakvih grickalica s početka večeri, očekujte vrlo umjerenu porciju večere, često već servirane na vašem tanjuru.
Znalo mi se dogoditi da čekam glavno jelo ni ne sluteći da je porcija ‘sur mesure’ koju sam upravo pojela bila sve sto ću te večeri od hrane vidjeti osim sireva posluženih uz baguette (kruh ‘francuz’ kako ga u nas zovu) koji slijede glavnom jelu, a koji su me spašavali od gladi.
No kao što rekoh, večera i nije smisao ovakvih druženja kojima čak ni kraj nije onakav kakvim biste ga očekivali i na kakav ste navikli. Pozdrav za laku noć još ne znači odlazak kućama On zapravo podrazumijeva novu temu za rastanak pa, kad uočite da se društvo počelo primicati izlazu, onda znate da vas čeka još barem pola sata prije nego što do tog izlaska i dođe. Odete li nakon prvog pozdrava, vjerovali ili ne, opet riskirate da ispadnete nepristojni. Čak ni s odlaskom iz pariškog doma, nije svršeno s manirima jer oni se očituju i dan poslije kad se porukom valja zahvaliti domaćinu, a kako su maniri sastavni dio života jednog kulturnog Parižanina, opisano je tek dio iz gradiva zvanog bonton. Gradiva preopsežnog za jednu kolumnu jer se pravila lijepog ponašanja manifestiraju na svakom segmentu života onih koji njima savršeno vladaju poput  Parižana koje sam tražila i koje sam zatekla kako, etiketirani od suvremenog društva, koje manire poznaje sa stranica Cosmopolitana,  kao ‘fin de rase’ (završetak jedne rase) ,od tog istog društva bježe u svoj zatvoren svijet odupirući mu se onako kako najbolje znaju – kulturno se od njega distancirajući.

Lijepi maniri
Jelena OreškovićBiti etiketiran kao završetak rase čija je odlika kultura lijepog ophođenja, svakom normalnom čovjeku služi na čast pogotovo u doba koje ne popularizira kulturu ponašanja niti njoj tezi. U doba u kojem se podsmjehu izvrgava lijep manir. Doba u kojem se djecu lijepom ophođenju gotovo i ne uči, ni u domovima, ni u školama, niti se ono viđa  na ulicama, u stupidnim reality showovima i još stupidnijim sapunicama, a najmanje nas njime opterećuju mediji, osim eventualno u vidu linka na tekst o tome kako se prikladno odjenuti za sastanak utisnutog na dno stranice nekog bezveznog lifestyle portala.
A kakva su vremena, takvi su i ljudi pa ovim današnjim ljudima ni ne preostaje ništa drugo do li da podsmjehom sakriju vlastitu nelagodu od pojave koja im je strana, a ime joj je lijep manir.

Piše: Jelena Orešković
Foto: Jelena Orešković priv. album

comment closed

>