Ekskluzivno: Goran Grgić: Radno ljeto ili kronika jednog uskakanja
Piše: redakcija On 7 Kol, 2016 At 01:51 PM | Categorized As Goran Grgić, Kolumne, Naslovnica, Vijesti | With 0 Comments

Kolumna…

PREDSTAVA NE PLAĆAMO, NE PLAĆAMO: Glumac ekskluzivno u prvoj kolumni za portal Scena.hr otkriva zgode i nezgode s kazališne turneje po Jadranu

Piše: Goran Grgić

Goran GrgićKrenuli smo na turneju ranom zorom. Na vrijeme i s voljom. I pogodili smo dan najveće gužve od kad imamo ove zavidne autoceste. Kolona od četrdeset kilometara kod tunela Sveti Rok. Bura. Mi smo  kombijem i naravno, poslali su nas na staru cestu. Dvanaest sati smo se vukli od Zagreba do Splita, točnije do Krila Jesenice. Nije baš obećavajuće krenulo. Ukrcali smo na drveni brodić Istok i jutrom se krenuli ljuljati prema Hvaru. Početak našeg plovećeg kazališta je bio prilično mučan. Svima nam je bila muka. Bibu je njezin suprug Kunčević čvrsto pridržavao da ne odleti preko ograde, a on je istovremeno povraćao na drugu stranu. Jedino je moj Lovro, izvrsne volje, prizivao još veće valove.

“Pomalo šizofrenu ulogu sam naslijedio od Potočnjaka i ukrcao se na Ploveće kazalište”
Goran GrgićPoznato je da je najbolji način upoznavanja višednevni zajednički boravak na malom brodu. Ne treba zanemariti da tako i drugi bolje upoznaju tebe, ali paralelno stekneš iznenađujuće spoznaje i o samome sebi. Tako sam, npr. shvatio da učenje na vlastitim pogreškama kod mene ne funkcionira najbolje. Blebnuo sam glavom nebrojeno puta na raznim očekivanim, iznenađujućim, ali i uporno na istim mjestima, dok napokon nisam shvatio da je poniznost prema brodu najbolji lijek. Pogneš glavu i broj udarca se zamjetno smanji. Ali ne prestaje. Pokušavam ostati u dobrom stanju  jer navečer mi je vatreno krštenje. Godinama nisam uskakao u predstavu. Nema težeg. Bistro se sjećam tih svojih kazališnih avantura u nepoznato. Bilo ih ih svakojakih, ali uvijek jednako stresnih. Ne moram objašnjavati da je najteže odigrati nešto u predstavi koju nisi ni gledao, no ako si ju i gledao, nije puno lakše. Mladom glumcu je to neizbježno iskustvo. To je dio tesanja zanata. No ja se više ne ubrajam u tu skupinu i sjećam se da bih i kao mlad i nadobudan, nakon takvih iskustava, vrlo rezolutno izjavljivao – nikad više. I naravno da sam si ipak priuštio taj stres. Da stvar bude još kompliciranija, autor Dario Fo je smislio da jedan glumac u tom komadu igra četiri različita karaktera. I eto baš tu, pomalo šizofrenu, ulogu sam naslijedio od Potočnjaka i ukrcao se na Ploveće kazalište.

Skupljaj rublje, dolaze glumci…
Na slično putovanje brodom ukrcao sam se prije tridesetak godina, nakon završetka druge godine Akademije. Okupili su Histrioni, u prijevodu Vitez, nas nekoliko studenata, dali nam zadatak da uprizorimo Plautovog Hvalisavog vojnika  i uputili nas na turneju brodom po Jadranu. Puno smo toga naučili na tom putovanju o svom budućem zvanju, ali i o sebi. Nekima s klase srušile su se Goran Grgićmnoge iluzije. Glamuroznije su zamišljali sebe u ovom poslu. Trebalo je sklopiti scenu, brinuti se o svom kostimu, igrati pored ceste, nadvikivati se s obližnjim kafićem, pokupiti scenografiju, vratiti je na brod i još mnogo toga što ide uz putujuće kazalište. Pretpostavljam da je slično bilo i puno stoljeća prije nas. Sad mi tek jasna onodobna uzrečica – Skupljaj rublje, dolaze glumci. Svakodnevno tuširam svoj kostim i mokrog ga vješam na brod da izgleda popeglano, perem si čarape (umjesto da ih ukradem s nekog štrika), pazim na rekvizitu i igram predstave na najčudnijim, ali i najljepšim pozornicama. Rokeri bi rekli – natrag u garažu, a glumcima hamletovska provjera – što je  Hekuba nama i plačemo li još uvijek iskreno zbog nje.
Da ne pretjerujem, mnoga od tih mjesta posjećuju i druge družine i na mnogim ljetnim pozornicama je privilegij dobiti priliku da nešto odigraš, a u težim, improviziranim situacijama, zaboraviš na sve otegotne okolnosti kad vidiš publiku koja svim srcem želi vidjeti predstavu. A tek kad bacimo pogled na djecu koja sjedeći na podu oko pozornice upijaju radnju komada, a ponekad se tako zaigraju da uđu u naš zamišljeni dio scene… Njihove iskrene reakcije bude u glumcu inspiraciju i u takvim momentima daješ sve od sebe, da zapamte  dolazak predstave u njihovo dvorište.

Milna, Komiža, Vis, Bol, Omiš, Zlarin…
Tako je bilo i u Milni na Hvaru, gdje sam zahvaljujući, upravo dječjim reakcijama na moje uloge u predstavi zaboravio da mi je to zapravo premijera. I eto me, nakon rekordno duge vožnje od Zagreba, burnog mora, osjećaja ljuljanja i na tvrdom, odigrah s Tarom, Bibom, Pucom i Perom Goran Grgićpredstavu ‘Ne plaćamo, ne plaćamo‘. Mještani Milne su bili vidno zadovoljni. A i zaslužili su. Naime, nismo mogli pristati na njihovom malom moliću, pa su mještani pomogli čamcima prebaciti našu scenografiju na mol, koji nam je ujedno bio i pozornica. Naravno nakon predstave s našim Arčijem i Markom, vratili su sve to na naš brod.
Jutrom smo krenuli prema Visu i čim se naš petnaestmetarski brodić krenuo probijati kroz valove, nacrtali smo se na palubi, gledali u daljinu, jeli suhi kruh – sve što smo čuli da treba primijenili smo da nam se ne ponovi kolektivna mučiona.
Krenulo je svakodnevno igranje u drugom mjestu. Ekipa je ovu predstavu odigrala više od pedeset puta i samouvjereno klize kroz predstavu, a ja se probijam od scene do scene. Nakon svake predstave mi čestitaju i usput dodaju još desetak detalja koji se mogu izbrusit. Zato ja uporno objašnjavam kolegama koje srećemo po turneji, da ne moraju baš sad gledati predstavu; nek je vide u Zagrebu; ima vremena; neka uživaju na odmoru itd. No svakim danom sam postajao sigurniji i naravno opušteniji.  Nakon Milne, Komiže, Visa, Bola, Stomorske i Pučišća, mirno smo odradili slobodan dan uz finale klapa u Omišu i jutrom se uputili prema Zlarinu.

“Nadam se da neću opet čekati trideset godina da se ponovno ukrcam na Ploveće kazalište”
Goran GrgićOndje, u vrtu iza hotela, među pomidorama, na gustjerni koja nam služi kao pozornica, a ispod bora koji nas je svojom smolom sve ulijepio, odgledali su predstavu, među ostalima, Leon Lučev i Gorana Marin. Krenuo sam se nakon predstave izvlačiti da ja nisam od početka u ovoj predstavi, da sam ja uskočio i bla, bla, bla, a Leon me prekine s iskrenim čuđenje “Bemti, kako bi tek bilo dobro da si od početka u njoj“. Tada sam shvatio da je vrijeme da prestanem sa samokritičnošću i da uživam u igranju. Uslijedili su Sali na Dugom otoku, Kali na Ugljanu, Žirje, Kaprije, Biograd i na koncu Zadar. Predstava je zaista u svakom mjestu izvrsno prošla i nadam se da neću opet čekati trideset godina da se ponovno ukrcam na Ploveće kazalište.

Piše: Goran Grgić
Foto: Goran Grgić priv. album

comment closed

>