Vitomira Lončar: Nikad me nije zanimala cijena slobode
Piše: Gordana Malašić Lazić On 21 Lis, 2015 At 06:23 PM | Categorized As Intervju, Naslovnica, Vijesti | With 0 Comments

Ekskluzivno…

Četrdeset godina karijere proletjelo je u trenutku. Možda je moglo biti jednostavnije, da sam drugačija osoba. Ali nisam. Bila sam i ostala svoja, bez obzira na okolinu koja baš i ne prihvaća ovakve kakva sam ja. Imala sam svoj put i na njemu sam ostala. Bez kompromisa, bez popuštanja. Nikada me nije zanimala cijena koja se morala platiti za slobodu, otkrila je Vitomira Lončar

Vitomira Lončar

Vitomira LončarGlumica, osnivačica i direktorica kazališta ‘Mala scena’, producentica, doktorica znanosti, ekspert za strateško planiranje i interkulturni i multikulturni dijalog u kulturi i kolumnistica predstavom ‘Leticija i Ljublist’ vratila se na kazališne daske, a predstavom slavi i 40 godina umjetničkog rada. Vitomira Lončar je u svojoj bogatoj karijeri producirala 80 predstava i odigrala preko 60 uloga u kazalištu, na filmu i televiziji. Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja u zemlji i inozemstvu. Dobila je tri nagrade Hrvatskog glumišta. Prvu glavnu ulogu u profesionalnoj produkciji Smiljka u predstavi Mačak Džingis-kan i Miki Trasi u režiji Zvjezdane Ladika odigrala je 1975. godine u ZKM-u. Nositeljica je i Ordena Danice s likom Marka Marulića od 1995. godine. U ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr Vitomira se prisjeća prve predstave, govori o prijelomnim trenucima u karijeri, televizijskim vremenima Bucke te o svojoj obitelji i braku. Prije 26 godina Vitomira je sa suprugom redateljem Ivicom Šimićem osnovala kazalište te s puno ljubavi priča o ‘Maloj sceni’ koja je za Vitomiru životno djelo.

Vitomira LončarScena: Predstavom ‘Leticija i Ljublist’ vratili ste se na kazališne daske. Kako se osjećate?
Osjećam se odlično! Premijera je prošla, publika obožava predstavu, ekipa je sjajna, Jasna Bilušić i ja uživamo u svakoj izvedbi, imam snage, energije, što mi više treba?

Scena: Jeste li imali tremu?
Dakako da sam imala tremu! Ali pozitivnu! Volim publiku, a vidjelo se i osjetilo od prvog trenutka kad sam stala na scenu, da publika i danas voli i moj način glume. Nema mjesta emocijama kad sam na sceni. Mozak radi 100 na sat, treba izgovoriti sav taj silni tekst, treba stalno držati pod kontrolom moju Leticiju koja je lice – izvan kontrole! A s druge strane, ne treba zaboraviti da sam u ovoj predstavi i producentica, tako da je jedan dio mene uvijek (nesvjesno) i izvan prostora pozornice!

Scena: Predstavom slavite i 40 godina karijere. Jeste li ostvarili sve što ste željeli?
Za sada – da. No život me naučio da nema kraja. Tko zna u kojoj sam sada fazi svog života, i osobnog i profesionalnoga! Baka od moje prijateljice je nedavno proslavila 104. rođendan. Pitali su baku do kad misli, a ona je odgovorila: “Ne treba Bogu davati ograničenja!” Tako i ja mislim, tko zna kakve me sve lijepe stvari još čekaju u životu. Radujem im se unaprijed!

Scena: Kako danas gledate na tih 40 godina na sceni, iza scene, uz scenu?
Proletjelo je u trenutku. I jedno i drugo. I na sceni i iza scene. Kad sve zbroji i oduzme, možda je moglo biti jednostavnije, da sam drugačija osoba. Ali nisam. Bila sam i ostala svoja, bez obzira na okolinu koja baš i ne prihvaća ovakve kakva sam ja. Imala sam svoj put i na njemu sam ostala i danas. Bez kompromisa, bez popuštanja. Nikada me nije zanimala cijena koja se morala platiti za slobodu. A ne zanima me ni danas.

Scena: Sjećate li se prvih koraka na kazališnim daskama, mirisa, uzbuđenja, možda straha?
Ja sam kao dijete, a i kao mlada osoba, bila bez ikakvih strahova. Zato sam uglavnom imala razbijenu glavu. I doslovno i u prenesenom značenju! S 15 godina sam se na skijanju ogromnom brzinom zaletjela u kuću i razbila ruke, glavu, zube, skije, ali strah nisam osjećala. To nije dobro. Kao što nije dobro biti i previše prestrašen. Moji prvi koraci na sceni bili su napravljeni u vlastitoj produkciji, sama sam producirala, režirala i glumila predstavu ‘Jalta, Jalta’ prema mjuziklu Alfija Kabilja i Milana Grgića, a koji i danas igra u Komediji. Bila sam zaljubljena u tu predstavu koju sam gledala više od 50 puta. Od prvog sam dana imala potrebu biti SVE u kazalištu. Ne samo na pozornici. Imati sve pod kontrolom. Inače u svojoj glavi ‘držim’ previše stvari iz prošlosti, tu bi trebalo malo napraviti ‘veliko spremanje’, ali eto, čini se da se najviše sjećam baš mladosti. Formativnih godina. Sjećam se uzbuđenja, veselja, druženja, tuluma…

Scena: Što vas i dalje pokreće?
Volim posao koji radim, volim raditi, uzbudljivo mi je svaki dan ići naprijed… Moj suprug bi rekao da sam hiperaktivna i da s godinama ta moja energija nije splasnula, zapravo kao da je još jača. Ovaj posao nudi stalnu promjenu, ni jedan dan nije sličan onome od jučer… Valjda je baš promjena moj motor!

Vitomira LončarScena: Osvojili ste zaista puno nagrada, no koja vam je posebna?
Znam da će zvučati neskromno, ali najdraža mi je nagrada koju uglavnom nitko ne spominje, a to je Maslačak znanja za cjeloživotno učenje. Dobila sam ovu državnu nagradu 2013. godine, a nagradu dodjeljuje Agencije za obrazovanje odraslih. Zašto mi je ta najdraža? Jer sam nagrađena za novi život u kojem sam otkrila učenje.

Scena: Koji su bili prijelomni trenuci u vašoj karijeri?
Teško je izdvojiti najvažnije. Susret s Teatrom u gostima 1981., odmah nakon diplome, svakako je bio bitan za razvoj mog životnog stava o kazalištu. U umjetničkom smislu ključan je bio susret s Nevom Rošić kod koje sam u klasu došla s 20 godina. I danas mi je Neva uzor. Početkom prosinca 1989. godine  Šimić i ja smo dali otkaz u Zagrebačkom kazalištu mladih i počeli ‘službeni’ život Male scene, a taj nas je korak odredio za cijeli život. Dakako, u najemotivnije trenutke karijere ulazi i dan kad sam shvatila da zbog bolesti gluma više ne može biti moje glavno zanimanje.

Scena: Koje su razlike 80-ih godina biti glumac i danas 2015. godine?
Mislim da su u samo 35 godina nastale velike razlike. Nekada smo imali jednu školu, danas ih je pet, nekada je zapošljavanje u javnom sektoru bilo pravilo, danas je izuzetak, nekada nije bilo privatnih kazališta, danas su u većini, nekada nije bilo sapunica, danas su dio naše svakodnevice. Mislim da je mladim ljudima danas teško jer moraju trčati s posla na posao, budućnost je neizvjesna, a audicija i dalje nema. Nema kriterija, nema pravila, kaos nas je sve skupa obuzeo, a to nikada ne može pogodovati – izvrsnosti. A izvrsnost je temeljni uvjet umjetničkoga stvaranja. Iskreno, sretna sam što više nisam mlada.

Scena: Tko je na vas najviše utjecao u prvim glumačkim danima?
Definitivno Neva Rošić, a u organizacijskom smislu Relja Bašić. Ljubav za kazalište usadila mi je Zvjezdana Ladika.

Scena: Kako gledate na vrijeme Malavizije i Bucke?
Hahahha! Bucka me zovu od moje druge godine života. Iskreno, u početku je bilo zabavno, za vrijeme rata iznimno važno, pa i uzbudljivo, a zadnja godina bila mi je noćna mora. Gotovo osam godina rada na televiziji donijelo mi je veliku popularnost i zahvalna sam na tome, ali televizija definitivno nije moj medij.

Scena: Koliko vam je važna ‘Mala scena’ i koliko je snage trebalo da postane ovo što je danas?
Mala scena je moje/naše životno djelo i jako mi je važna. U nju smo Ivica i ja uložili svu svoju energiju, ljubav, znanje, pa i novac. Niti bi ‘Mala scena’ bila to što jest bez nas, a ne bismo ni mi bili ovo što jesmo bez ‘Male scene’.

Vitomora LončarScena: Najveći ponos u životu i karijeri…
Moja obitelj. Suprug i ja smo se upoznali davne 1974. godine i već onda sam znala da ću s njim provesti život. Prošlo je bilo od tog doba 20 godina do dolaska na svijet naše Buge Marije. U današnje vrijeme je najveće postignuće – očuvati obitelj. Bez moje obitelji, ne bih bila ni upola tako uspješna i sve što sam postigla ne bi imalo takav smisao. Prošli smo zajedno i uspone i padove, lijepe i teške trenutke, ali u svemu smo ostali zajedno. I to je jednostavno – to.

Foto: Prisk, Vitomira Lončar priv. album

comment closed

>