Vitomira Lončar: Kaos generira kaos
Piše: Gordana Malašić Lazić On 16 Svi, 2015 At 04:42 PM | Categorized As Intervju, Naslovnica, Vijesti | With 0 Comments

Ekskluzivni intervju…

Vitomira LončarJoš uvijek vjerujem da je kazalište važno i bitno, ali ne vjerujem u to da ovakvo kazalište, kakvo imamo danas u Hrvatskoj, može ispuniti svoju svrhu. Naše kazalište zatočeno je u osobnim interesima i sve dok se ne naprave promjene, bit će samo – muzej, ne živa umjetnost, govori Vitomira Lončar za portal Scena.hr. S ravnateljicom ‘Male scene‘ razgovarali smo o problemima u kazalištu.

Scena: Prošlog tjedna na tribini Ogranka mladih govorilo se o problemima mladih glumaca i redatelja u kazalištu. Otvorili su teme poput zapošljavanja glumaca i redatelja, kazali su kako je kazalištu potrebna velika promjena… Kako vi gledate na tu problematiku?

Vitomira LončarPrije svega želim čestitati mladima što su se napokon počeli organizirati. Predugo je trajao prazan prostor smjene generacije u kojem su mladi bili neaktivni, a ako bi se i aktivirali, nisu ‘imali daha’ za trajnije aktivnosti. Pitanje zapošljavanja glumaca i redatelja ne može se izdvojiti iz cjelokupnog konteksta problema hrvatskog kazališta. To je samo jedan dio kaosa u kojem živimo. Visokoškolske ustanove otvarale su se bez strategije i bez temeljite analize potreba i odjednom su se na tržištu pojavili kvalificirani mladi ljudi koji nemaju nikakve šanse ući u sustav. Ovo se osobito odnosi na glumce. Mala smo zemlja, a trenutačno imamo čak pet škola iz kojih svake godine izlazi preko 50 mladih koji se nemaju gdje ni pokazati. U našem sustavu audicije, najkvalitetniji način odabira potrebnih glumaca, nepoznata su pojava. U hrvatskom kazalištu nije prioritet izvrsnost, pak sukladno tome nema ni audicija. U ‘Maloj sceni’ često radimo audicije i osim kandidata iz Hrvatske, dolaze nam i oni iz susjednih zemalja (Srbija, BiH) gdje također ima mnogo akademija. “Gužva pred golom“ je sve veća, a političke volje da se krene u reforme nema. Još valja napomenuti struku o kojoj na ovoj tribini nije bilo govora, a to su kostimografi. Otkako je na Tekstilno – tehnološkom fakultetu otvoren diplomski studij kostimografije, svake godine na tržište izlazi  20 kostimografa. Gdje će se i oni zaposliti? Hrvatsko kazalište osobito je nemarno prema svojim redateljima. Masovno uvozimo redatelje iz drugih zemalja, a naši mladi ljudi rijetko dobivaju priliku. Kaos generira kaos.

Scena: Što je prema vašem mišljenju i iskustvu najveći problem današnjeg glumišta i kazališta?

Problem je cjelokupni sustav. Sve je međusobno povezano. Organizacijskim modelima potrebna je nužna reforma, zakonodavstvo je neučinkovito, planiranje je u hrvatskom kazalištu od danas do sutra, znanja u području menadžmenta u kulturi ima premalo, sustav zapošljavanja potpuno je promašen i ne omogućava napredovanje i fluktuaciju. Promjenom Zakona o kazalištima iz 2007. godine već nakon 20 godina zaposleni  umjetnik ulazi u tzv. ‘zaštićeno područje’ u kojem se više ne mora  dokazivati i tako može ostati do mirovine, ponekad i 25 godina, što petrificira cjelokupni sustav. Ukratko, nismo se bili spremni suočiti s posljedicama ne činjenja kad je trebalo, a sada će nas ta odgoda koštati bolnih odluka. Prošlo je vrijeme kad smo mogli napraviti bezbolnu tranziciju. Zemlja od četiri milijuna stanovnika ima pet nacionalnih kazališta, odnos javnih i privatnih kazališta je 30 javnih prema 130 privatnih, a ove potonje država tretira kao da ne postoje.
Sustav samostalnih umjetnika je, zbog nedostatka volje za promjenama, postao socijalna, a ne umjetnička kategorija, a to također nitko ne želi priznati. U zaključnom poglavlju svog doktorata napisala sam skicu mogućih promjena, pokušala sam na različite načine pokrenuti promjene, ali bez političke volje, to je nemoguće.

Scena:Kako doživljavate kazalište danas, a kako ste ga doživljavali u početku karijere?
Vitomora LončarOve godine obilježavam 40 godina rada, a od toga sam više od 25 privatnik. Kao i prvoga dana početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, i kao i prije 25 godina, kazalište je bilo i ostalo središtem mog profesionalnog interesa. Dakako da je moj odnos prema kazalištu sada, kad se spremam za mirovinu, drugačiji od vremena kada sam tek otkrivala ljepote i teškoće privatnog poduzetništva u kulturi. Još uvijek vjerujem da je kazalište važno i bitno, ali ne vjerujem u to da ovakvo kazalište, kakvo imamo danas u Hrvatskoj, može ispuniti svoju svrhu. Naše kazalište zatočeno je u osobnim interesima i sve dok se ne naprave promjene, bit će samo – muzej, ne živa umjetnost.

Scena: Što se promijenilo?
Nije se promijenilo ništa. U tome i jest problem. Jedina promjena koja se dogodila bila je legalizacija privatnog poduzetništva u kulturi 1996. godine (do tada smo praktički djelovali u ilegali), ali to je sve. Otpor bilo kakvoj promjeni rezultirao je današnjim – lošim kazalištem.

Scena: Što je važno za naglasiti?
Važno je naglasiti da se sustav može mijenjati iz dva smjera: odozgo prema dolje i odozdo prema gore. Za prvu opciju potrebna je politička volja, taj je način učinkovit i moguće su brze promjene. Smjer odozdo prema gore je dugotrajan, zahtjeva mnogo energije, znanja i vremena, ali također i kritičnu masu. U Hrvatskoj političke volje za promjenom (za sada) nema, dakle, smjer odozgo prema dolje u dogledno vrijeme nije moguć. Ovaj drugi, odozdo prema gore, za sada je također neučinkovit jer nema kritične mase. Želim vjerovati da će ovi mladi ljudi koju su i pokrenuli Ogranak, a uz neke nove inicijative koje su se pojavile (Hrvatsko društvo nezavisnih profesionalaca) u budućnosti nešto napraviti. Jedino u što uistinu vjerujem jest da edukacija, učenje, dugoročno može promijeniti svijet. U Hrvatskoj, za sada, ne vidim volje za učenjem. I zato sve više ovu našu kazališnu stvarnost gledam izvana. Pišem svoj blog, ukazujem na pervertiranost sustava i to je sve. Svoj sam aktivizam preselila u područje pisanja u nadi da će jednoga dana sve ono što sam napisala biti od koristi nekome tko će imati poluge promjene.

Foto: Scena.hr

comment closed

>