fbpx

Ekskluzivno: Kolumna Jelene Orešković: (Pre)živjeti u zlatnom trokutu Pariza!

Jelena Oreskovic_1Prekrasna manekenka Jelena Orešković je ekskluzivna kolumnistica za naš portal Scena.hr. Jelena će pisati o svojim iskustvima života u Parizu.

Prvi put sam vidjela Pariz sa 17 godina. Tada sam došla ovdje raditi za jednu parišku modnu agenciju. I odmah sam se zaljubila u ljepotu ovog grada, u kulturu koja odiše iz svake građevine, mosta, muzeja. Ovaj grad je muzej koji živi…. Njegova ljepota je neosporna. No, na svojoj ‘koži’ saznala sam i onu drugu, mračnu stranu tog elitnog, bajkovitog i romantičnog grada.
U proljeće 2011. godine preselila sam svoj život iz Zagreba u Pariz. Prilično hrabar potez, s obzirom da sam u Zagrebu imala stalan posao, obitelj, prijatelje, život… No potez je tipičan za strijelca. Doduše, znala sam jednu stvar – da se zbog čovjeka kojeg sam zavoljela i u kojem sam pronašla partnera i prijatelja to isplati. U tom se pogledu nisam razočarala, čak što više, Das je zaista moja mirna luka i jedan vrlo ‘cool’ lik.
Mi živimo u najatraktivnijem dijelu Pariza, u samom ‘Triangle d’or ‘. Champs Elysees, l’arc de Triomph, Grand i Petit palais, Seine… Sve je to ovdje. I sve je predivno.
Često provodim dane u šetnji. Zahvalna što imam priliku ‘udisati’ ovu kulturu svaki dan. I uglavnom me ta ljepota ‘diže’, motivira i ispunjava.
U istom zanosu sam izašla van i tog dana – dana kad sam upoznala drugu stranu velegrada. Ne baš tako lijepu.
Ima tome više od godine dana, ne sjećam se točno. Znam da Panthea nije još prohodala, nije spavala, nije štošta… Bio je to jedan period nespavanja, nervoze od tog istog nespavanja pa umora od nastojanja da otkrijem zašto mi dijete plače, je li gladno, pospano… Sve u svemu, jedno konfuzno razdoblje. Svaka majka će razumjeti o čemu govorim. No unatoč umoru, zaputila sam se kupit joj odjeću.
Odlučila sam ‘bacit pogled’ u Zaru. Onu na poznatom Champs Elyseesu na dječjem odjelu.
Ne sjećam se više jesam li išta uzela, ali se sjećam lifta. Prokletog lifta. Nije stizao nikako. A Pantheu je hvatala nervoza ili glad ili umor, ni danas ne znam što od navedenog. Na trenutak sam posegnula za njenom bočicom s vodom da je umirim.
U tom istom trenutku, osjetila sam da me netko okrznuo s leđa. Automatski sam se okrenula, ‘nabrijana’ u želji da nešto ljutito kažem. Iza mene je stajala djevojka, po godinama bih rekla studentica, s hrpom robe u rukama. Djevojka je strpljivo čekala lift, pa osim značajnog pogleda, nisam joj uputila niti jednu riječ. Lift je konačno stigao. Prije mene je ušla žena 50-ih godina, zatim sam se uvukla ja s kolicima . Vrata lifta su se zatvorila. Djevojka s hrpom robe nije ušla, a meni je sve postalo jasno. Posegnula sam u torbu i shvatila sam da sam opljačkana. Opljačkala me, naravno, ta djevojka s hrpom robe i mojim novčanikom u toj istoj hrpi.
Počela sam kao luda stiskat nivo -1, ali žena koja je sa mnom ušla u lift je, ko’ za vraga, već stisnula prvi kat i povukla me gore. Vidjevši kako panično stišćem i istovremeno zivkam banke da otkažu kartice, žena me na tečnom engleskom brižno pitala – je li sve u redu. Možete mislit kako je sve u redu!
Bila je to moja prva lekcija preživljavanja u velegradu: TRENUTAK NEPAŽNJE NA CHAMPS ELYSEES VRLO JE SKUP TRENUTAK!
Kasnije mi je postalo jasno ono što je vama, koji čitate ovo odmorni, sabrane glave i bez djeteta koje plače, vjerojatno, jasno kao dan – ta brižna žena iz lifta je, zapravo, bila ‘u igri’ s onom koja me opljačkala. Pokradena sam školski, kao naivni ‘papak’ koji dođe iz sigurnosti svoje zemlje potpuno nespreman za velegrad u kojem se uvijek nađe netko tko je itekako spreman i vješt.
Ne želim dalje o koracima koje sam poduzela: od osiguranja u trgovini do policije u slavnom zlatnom trokutu. Čemu dužiti, ishod je uvijek bio isti – slijeganje ramenima! Policija nije reagirala ni kad sam rekla da mogu prepoznati osobu koja me opljačkala!
Kasnije, gledajući brojne reportaže na televiziji o ovoj problematici, shvatila sam da sam bespomoćna. Ne samo ja, nego svi mi koji ovdje živimo kao i svi vi koji dolazite posjetiti ovaj divan grad. Ovi lopovi itekako znaju koga će opljačkati i rade to jako spretno. Idealan plijen su majke s djecom, žene u visokim potpeticama, starije osobe, dakle svi koji nisu u stanju potrčati za njima. Plus svi ostali u nestašici navedenih.
U policiju se nemojte puno uzdati. Ona vam neće pomoći, ne što ne želi, već ne može. Ta mafija, a to jest mafija u pravom smislu riječi, operira na način da šalju maloljetne osobe u krađu, a njih policija nema pravo zadržati u pritvoru duže od 24 sata. Oni punoljetni se pojavljuju u formi brižnih teta koja će vas povući dva kata dalje od novaca, kartica, dokumenata!
Scenariji su različiti, ali je završetak uglavnom isti, to znači ne slavan po vas. Stoga vam želim puno opreza na Champs Elysees !
(Je vous souhaite bon courage sur les Champs Elysees !)