Intervju:
Osamdesetih godina prošlog stoljeća sjećam se kao da su bile jučer. To su, gledajući glumačku karijeru, bile moje optimalne godine, kazao je glumac. Otokar Levaj je na glumačkoj sceni 47 godina. U ekskluzivnom razgovoru za portal Scena.hr glumac je ispričao na koje uloge je posebno ponosan, prisjetio se uloga u legendarnim serijama ‘Smogovci‘ i ‘Ne daj se Floki‘ te otkrio svoje dileme i spoznaje kao glumca.
Scena: Koja sjećanja je uloga u seriji ‘Crno-bijeli svijet’ probudila u vama? Kako danas gledate na osamdesete godine?
Osamdesetih godina prošlog stoljeća sjećam se kao da su bile jučer. To su, gledajući glumačku karijeru, bile moje optimalne godine. Samo sam tada uglavnom glumio očeve obitelji (Smogovci, Floki…), pa sam za ulogu dede Rudija morao inspiraciju potražiti u prethodnoj generaciji. To mi je bio lagan zadatak jer sam zahvaljujući pokojnom tastu akademskom slikaru Joki Kneževiću imao čast poznavati i družiti se s istaknutim književnicima poput J. Kaštelana, Marina i Jure Franičevića pa Ivana Raosa, Katušića i drugih. Deda Rudi je trebao po meni biti izraz kolektivnog cinizma i razočaranja u sistem. Koliko sam uspio, gledateljstvo će ocijeniti.
Scena: Koliko vas je obilježila uloga u seriji ‘Smogovci’? Kakva sjećanja imate sa snimanja?
U desetljeću od 1975. do pred rat sam radio izuzetno mnogo i u kazalištu (ZKM i Komedija) i na televiziji, a snimio sam i nekoliko zanimljivih filmova poput ‘Medeni mjesec’, ‘Kuća’, ‘Posljednji podvig diverzanta’, ‘Oblaka’, ‘Čovjek koji je volio sprovode’… Sve uloge sam uvijek nastojao igrati polazeći od osobnog iskustva i nikada nisam uloge radio ‘izvana’. Kako bi koji posao bio dovršen, zaboravio bih ga, ali bi u podsvijesti sigurno nešto ostalo. Nova uloga, novi početak i tako redom.
Scena: Tu je i serija ‘Ne daj se Floki’...
Sa snimanja Flokija sjećam se anegdote kad je nestalo struje u cijeloj Hrvatskoj. Desilo se to pred kraj radnog dana, a kolegica Jasna Crnobrnja je u jednom od stanova iznajmljenih za snimanje spremala tulum povodom svog rođendana. Pokojni kolege Gumbek i Torjanac i moja malenkost smo uvjereni da se snimanje neće nastaviti, počeli polako slaviti rođendan. U zao čas struja je došla i ‘diktator’ Nusshol je naredio nastavak. Treba snimiti scenu u kojoj Tori i ja nosimo svinju susjedu Gumbeku. Kako je svinja sasvim neprofesionalno bila nemirna, dali su joj za smirenje malo gemišta. Tori i ja smo podlogu već imali, pa sam ja iza klape uzviknuo: Tri pijane svinje – prvi put.
Scena: Kad ste se zaljubili u glumu?
Pa, rekao bih da to nije bila ljubav na prvi pogled, nego više dugogodišnje koketiranje, poneki osmjeh, pa i mig, a prve smo dodire (Gluma i ja) ostvarili tek nakon mature i odsluženog vojnog roka. Kao dijete gutao sam knjige svih žanrova. Imao sam, kako se govorilo, živu maštu, a i tadašnje dječje igre su bile nalik avanturističkim scenarijima. Istovremeno sam bio i stidljivo dijete, pa se gluma nekako nametnula kao način afirmacije. Upisao sam Akademiju i imao čast učiti od najboljih – Spaić, Marinković, Hajdarhodžić, Marroti, Krca, Paro, Violić i mnogi drugi. Kolege na klasi su bile buduće zvijezde hrvatskog glumišta, a neki kao Rade Šerbedžija i svjetske zvijezde.
Scena: Iza vas je puno uloga, ali koje uloge su vam ostavile duboki trag?
Glumom se dakle profesionalno bavim od 1968. godine. U tih sam 47 godina ostvario bezbroj uloga posredstvom svih medija, no ipak najviše u kazalištu. Nijedne se uloge ne stidim, ali sa svega nekoliko se uistinu ponosim i samo nekoliko projekata doživljavam kao istinsku umjetničku vrijednost. Tu prije svega mislim na ‘Dobro došli u plavi pakao‘ B. Radakovića u Jazavcu (danas Kerempuh) u režiji mog prijatelja i školskog kolege od prvog razreda osnovne Petra Večeka i moju suradnju s Gradskim kazalištem Mali princ Omiš na tekstu I. Raosa – ‘Kako je New York dočekao Krista‘.
Scena: Što znači biti glumac?
Biti glumac znači imati privilegiju pobjeći iz stvarnog života. Gotovo 50 godina bježim od svoje sudbine igrajući se tuđih, nažalost često zanemarujući bliske osobe. To je druga strana glumačkog bitka. Naravno da o tome nisam imao pojma kad sam počinjao, a sada to mogu samo s više ili manje žaljenja konstatirati.
Scena: Koja je vaša najveća dilema kao glumca?
Moja najveća dilema je – jesam li ja uopće glumac? Krajem osamdesetih sam znao dolaziti doma iza predstave i lamentirati kako: Ja nisam, neću i ne mogu biti glumac! Zbog toga sam bježao u spikerske i redateljske vode, a radu na sinkronizaciji crtanih filmova dao sam desetljeće intenzivnog rada koji je, sada sam toga svjestan, potrošio dobar dio potencijala. Teška bolest supruge Rute Knežević kostimografkinje odvojila me na dvije godine od posla, a zadnje desetljeće radim umjereno i više nemam nikakvih dilema.
Scena: Ima li problema u glumištu?
Glumište ima ogroman problem hiperprodukcije kadrova s jedne i potpunu nezainteresiranost društva za kulturu s druge strane! U društvu općenito, zgrožen sam sveopćom politizacijom svega i svačega. Umjesto obećane Arkadije gdje će Gundulićevi pastiri čuvati ovce i plesati s vilama, dobili smo Orwelove vukove koji ocjenjuju jesmo li dovoljno podobne ovce da živimo u njihovu toru!
Scena: Radili ste predstavu ‘Kako je New York dočekao Krista’. Koja je spoznaja važna u predstavi? I na tragu toga, proživljava li kultura razapinjanje…
‘Kako je New York dočekao Krista’ je moj životni projekt i prava je šteta da tu predstavu zbog relativno skromne produkcije ne može vidjeti veći broj ljudi. No i ovako je izazvala veliku pozornost i mnoštvo pozitivnih, negativnih, pa i ogorčenih reakcija. Sama kvaliteta izvedbe, odnosno umjetnički dojam uopće nisu bili sporni, ali poruka predstave dakle poruka Isusa Krista dočekana je od dijela njegovih zemaljskih činovnika na nož! Bilo je protestnih napuštanja izvedbe, pa skidanja plakata, čak i propovijedi na kojima je predstava spominjana u negativnom kontekstu. A o čemu se zapravo radi? O tome da se naš spasitelj ne da upregnuti u ovozemaljske političko-crkvene-poduzetničko-estradne i slične igrice, nego dosljedan svome učenju staje na stranu obespravljenih te se odbija ponovno žrtvovati na križu! Točka, kraj!
Scena: Da niste glumac, što biste bili?
I opet bih pokušao biti glumac, možda bolji nego sada, ali životu nema popravni ispit.
Scena: Tko vam je dao najbolji savjet na početku karijere?
Najbolji savjet mi je dao pokojni Kruno Valentić koji me je spremao za Akademiju rekavši mi da tekst koji sam pripremio trebam glumiti kao da mi se spava (bio sam naravno prenervozan). I moj instruktor vožnje koji me savjetovao da na ispitu gledam u retrovizor. Rekao sam mu da gledam, a on će na to: “Gledaj tako da to komisija (publika) vidi!”
Scena: U planu je…
U planu imam proživjeti još tridesetak godina i tako nadmašiti svoju mamu koja je doživjela 94 godine!
Foto: Arhiva HRT
