fbpx

Renman skuplja odjeću i suhu hranu za beskućnike i gladne!

scena hr2Renato Đošić nakon dugo vremena vraća se na glazbenu scenu. U pripremi je njegov drugi album ‘Krka ili Krkaspi’, koji radi posljednje tri godine. Uz snimanje pjesama, Renman intenzivno slika i radi izložbe. U ekskluzivnom razgovoru za Scenu umjetnik je iskreno progovorio zašto se na neko vrijeme povukao s glazbene scene. Renmana jako boli nepravda, a posebno ga smetaju oni koji su se obogatili na lakim notama, a država im plaća doprinose za socijalno i mirovinsko osiguranje te im daje mirovinu. Kaže da bi njega bilo sram to uzimati. Ispričao nam je i o svom najtežem životnom razdoblju i periodu kad su ga mnogi zaboravili. Otkrili smo i još jednu Renmanovu stranu. Onu humanu. Zagrebački reper  već dugo pomaže beskućnicima i ljudima koji nemaju za kruh. A srce mu je slomila gladna djevojčica koja mu je jednog dana pozvonila na vrata.

Scena: Što vas je ponukalo na veliki humanitarni angažman?

Ljudi koji su gladni, koji su goli i bosi, koji nemaju budućnost jer ih se država odrekla. Socijalna osjetljivost je pojam sa kojim se rađa…to se ne može naučiti.

Scena: Recite nešto više o cijeloj toj priči, kako je počelo i kako pomažete?

Skupljam odjeću i suhu hranu za beskućnike i gladne. A ovo je bio okidač:  “Netko zvoni na vrata. Maza laje, ja otvaram, djevojčica, ne znam da sam vidio ljepšu djevojčicu u životu, u dronjcima prosi. Bilo što, komad kruha, konzerva hrane, par kuna. Maza je gleda i sjedne ispred nje. Malena, koliko god da je u problemima čučne pored nje i stane ju maziti. Priča s njom tih nekoliko sekundi, a ja prepoznajem dobro biće jer ni pas neće svakom. Jadno dijete. U hodniku ispred liftova šire se mirisi ručka iz stanova na katu. Netko će jesti, a netko ne. Iduće nedjelje postavljam štand ispred crkve u Travnom s natpisom – prilog za beskućnike, dajte ljudima da jedu umjesto popovima za mercedes…

Scena: Što vas posebno boli u životu umjetnika, glazbenika i slikara i općenito u životu?

Nepravda! Prirodni umjetnici su osjetljive duše i nepravda ih boli do mjere da sami sebe začude koliko represivni bi mogli biti prema izdajicama i lopovima. Znajući da ustvari nose talent koji je tu da bi se stvaralo lijepo, a ne tragično loše.

Scena: Prema vašem mišljenju kakva je socijalna slika umjetnika, smatrate li da se država dovoljno brine o umjetnicima?

Socijalna slika umjetnika je socijalna. Masa priznatih i poznatih, koji su članovi u društvu slobodnih umjetnika grcaju u ‘meganovcima’ od svojih koncerata, a od države muzu lovu za socijalno, staž i mirovinu. Mene bi bilo sram da uzimam po 30, 40, 50 tisuća eura po koncertu i očekivati od države da mi plati pristojbe. Nisu svi takvi. Neki su to krvavo zaslužili, a u istom su skupu kao i ‘velike face’ . Glazba, likovna umjetnost, glumački poziv sve je to isto. Propozicijske ljestvice članstva su visoko dignute i teško ih se može ispoštivati . Imam osjećaj da su tako visoko da nikog ne bi trebali primati, da ih je što manje. Ima ih toliko boljih, a za njih se ni ne zna jer ih se ne pušta da dišu kako ne bi ugrozili razvikane.

Scena: Može li danas glazbenik ili slikar pristojno živjeti od svoje umjetnosti? Kako vi živite, jeste li se nečeg odrekli u vrijeme krize? Ako jeste, čega?

Kako koji umjetnik, slikar, glazbenik, pjevač… Puno njih glume da im je dobro, a zapravo gluma nestaje kad ostane sam na kraju dana. Tu se vidi čiji je kakav život. Sve dok je laganje normalno nikad se neće vidjeti prava slika društva. Čega sam se odrekao? Ja se više nemam čega odreći… hahahhaha

Scena: Što ima novo na glazbenom planu? Malo više o tome…

Tri zadnje godine opušteno radim na drugom albumu ‘Krka ili Krkaspi’ s dva producentska tima – Sipa Music  Production i Sipt Production Team. Postoji nekoliko suradnji, uglavnom s prijateljima unutar struke. Renman je i dalje na svojoj stazi, još opasniji, moćniji, iskusniji. Mini turneja po HR? Naravno,radim plan sa svojim timom.

Scena: Dugo vas nema na glazbenoj sceni, što se u međuvremenu događalo?

Ja sam i dalje živio i radio samo sam se maknuo od svega jer mi se gadilo raditi na način dodvoravanja ljudima koji nisu sastavljeni na isti način kao ja. Slagati se sa njihovim mišljenjima, iako se ne slažem. Ja sam likovnjak u genima i godinama sam slikao, usavršavao svoj stil, pripremao i čekao.

Scena: Osim što ste glazbenik, bavite se slikarstvom, Picasso Vam je posebno drag, zašto baš on, i  koja vam je umjetnost draža? Gdje pronalazite inspiraciju?

Nije mi baš nešto drag, ali sam pokušao odraditi nekoliko njegovih motiva. Prvenstveno ‘Two Face’ temu koju sam napravio na nekoliko velikih platna i imao prvu ‘Flash’ izložbu u Zagrebu. ‘Flash’ traje četiri do pet sati. Picasso ima nekoliko ‘fora’ koje morate poštivati ako želite biti iole na tragu njegovog stila. Ja sam na to sve od njegovih zagasitih boja dodao ‘full color’.

Scena: Otac vam je usadio ljubav prema slikarstvu kad ste se počeli intenzivno slikati?

Cijeli život crtam, slikam, skiciram. No mnogi kao i ja imaju isti problem, a to je kad kužiš da posjeduješ takvo znanje bez da si se oznojio, pa postaneš lijen jer  sve možeš potezom malog prsta. No život zna brzo odgovoriti na takav stav. Neće život tada uzeti talent već samo prilike sve dok se pojedinac ne spusti na zemlju. A onda sam nakon dugo godina upoznao svog današnjeg prijatelja. Zdravko Pal je akademski slikar koji je bio ‘klik’ mog upiranja u rad kao nikad. Njegova prisutnost, njegova uspješnost i ‘dril’ kojeg je stekao na Akademiji, tjeranje na rad, rad i rad.

Scena: Imate li izložbe i koliko vam treba da napravite jednu sliku?

Imao sam ih nekoliko. Ovisi koliko upirem i grizem. Vrijeme! Nema pravila. Nekad je skica toliko jaka da ju ostavim tako i nazovem gotovom slikom. Nekom je dosta, a netko bi išao i dalje. Tako je vjerojatno nastao hiperrealizam.

Scena: Tko vam je najveći oslonac u radu?

Djevojka. I oslonac, ali i ljuti kritičar. Najbolji način da vidite gdje vam je  ego je pustit da netko opravdano popljuje vaš rad i tada pratite svoje osjećaje, unutarnji glas… Ako nema ‘fidbeka’ uvrede, već se nešto iz toga nauči,na pola puta ste da postanete to što si priželjkujete.

Scena: Koja je slika posebno draga vašoj djevojci, a koja vaša pjesma?

Razvio sam po svojoj ideji temu ‘Cave People’, to je čisti Renman, a pjesme? ‘Osjećaj me prati da sam fiju’ i ‘Mala ima dobar body’ s Massimom.

Scena:  Ima li novosti na privatnom planu?

Bit će ih vrlo uskoro, ali ništa dok ne dođe trenutak.

Scena: Što je za vas ljubav, umjetnost, sreća…

Teško je to reći, a ne vezati se barem malo uz novac. Naprimjer…1. možete pomoći nekome financijski neočekivano za njega poznavajući njegove probleme i potrebe. Ne čekajući da ti se ta osoba obrati. To je ispunjenje kao i ljubav, to daje krila..preduhitrili ste ga u mislima. Dali mu na znanje da mislite o njemu.  2.Lijepo je slikati i biti slobodan, ali za to treba imati platna, boje pribor koji košta( opet lova). Sreća? Kad ja i Tipura snimamo video i vrištimo od smijeha jer smo sretni što smo se upoznali i što možemo živjeti ovakve trenutke, a  da bi to mogli opet Tipi mora imat kameru, rasvjetu, a Ren mora imat ideju, mjesto, pjesmu. 3.Sreća je moj pas s kojim pričam i smijemo se.

Scena: Koje vam je bilo najteže razdoblje u životu, kako ste ga prošli? Pomaže li vam glazba i slikarstvo da prebrodite teška razdoblja?

Nakon što sam se maknuo iz glazbe. Krenuo sam koje kud, no uvijek sam imao putokaz svog talenta na vidiku da se znam vratiti. Ali baš mi se i nije vraćalo. Jedno vrijeme sam radio za jedno produkcijsku firmu kao čistač ceste, lišća, vode i to okružen estradnim imenima koji su me gledali i razmišljali, ali nikad prišli. Promatrao sam i osluškivao samoću… Upoznao sam današnju djevojku, buduću ženu i majku budućeg djeteta i pomalo iz kaosa i mraka izašao na svijetlo. Put još uvijek traje. Dokle god svoj ‘hard disc’ puniš nepotrebnim, nema mjesta za nove stvari. Živimo u 21. stoljeću gdje nam je znanje svog svijeta na dlanu. Život je postao prekratak i prebrz da bi bilo mjesta za pogreške. Kako u ovom svijetu razaznati dobre od loših stvari…. sve što vam uzrokuje grižnju savjesti je loše..ostalo je dobro i tog se treba držati. REN

Scena: jeste li se nečeg odrekli u vrijeme krize? Ako jeste, čega?

Kako koji umjetnik, slikar, glazbenik,  pjevač… Puno njih glume da im je dobro, a zapravo gluma nestaje kad ostane sam na kraju dana. Tu se vidi čiji je kakav život. Sve dok je laganje normalno nikad se neće vidjeti prava slika društva. Čega sam se odrekao? Ja se više nemam čega odreći… hahahhaha

Scena:  Što ima novo na glazbenom planu? Malo više o tome…

Tri zadnje godine opušteno radim na drugom albumu ‘Krka ili Krkaspi’ s dva producentska tima – Sipa Music Production i Sipt Production Team. Postoji nekoliko suradnji, uglavnom s prijateljima unutar struke. Renman je i dalje na svojoj stazi, još opasniji, moćniji, iskusniji. Mini turneja po Hrvatskoj.

Scena: Dugo vas nema na glazbenoj sceni, što se u međuvremenu događalo?

Ja sam i dalje živio i radio samo sam se maknuo od svega jer mi se gadilo raditi na način dodvoravanja ljudima koji nisu sastavljeni na isti način kao ja. Slagati se sa njihovim mišljenjima, iako se ne slažem. Ja sam likovnjak po struci i godinama sam slikao, usavršavao svoj stil, pripremao i čekao.

Scena:  Osim što ste glazbenik, bavite se slikarstvom, Picasso vam je posebno drag, zašto baš on i  koja vam je umjetnost draža? Gdje pronalazite inspiraciju?

Nije mi baš nešto drag, ali sam pokušao odraditi nekoliko njegovih motiva. Prvenstveno ‘Two Face’ temu koju sam napravio na nekoliko velikih platna i imao prvu ‘Flash’ izložbu u Zagrebu. ‘Flash’ traje četiri do pet sati. Picasso ima nekoliko ‘fora’ koje morate poštivati ako želite biti na tragu njegovog stila. Ja sam na to sve od njegovih zagasitih boja dodao ‘full color’.

Scena: Otac vam je usadio ljubav prema slikarstvu kad ste se počeli intenzivno slikati?

Cijeli život crtam, slikam, skiciram. No mnogi kao i ja imaju isti problem, a to je kad kužiš da posjeduješ takvo znanje bez da si se oznojio i tad postaneš lijen jer ti sve možeš potezom malog prsta. No život zna brzo odgovoriti na takav stav. Neće život tada uzeti talent već samo prilike sve dok se pojedinac ne spusti na zemlju. A onda sam nakon dugo godina upoznao svog današnjeg prijatelja. Zdravko Pal je akademski slikar koji je bio ‘klik’ mog upiranja u rad kao nikad. Njegova prisutnost, njegova uspješnost i ‘dril’ kojeg je stekao na Akademiji, tjeranje na rad,rad i rad.

Scena: Imate li izložbe i koliko vam treba da napravite jednu sliku?

Imao sam ih nekoliko. Ovisi koliko upirem i grizem. Vrijeme! Nema pravila. Nekad je skica toliko jaka da ju ostavim tako i nazovem gotovom slikom. Nekom je dosta, a netko bi išao i dalje. Tako je vjerojatno nastao hiperrealizam.

Scena: Tko vam je najveći oslonac u radu?

Djevojka. I oslonac , ali i ljuti kritičar. Najbolji način da vidite gdje  vam je slikarski ego je pustit da vas netko opravdano popljuje i tada pratite svoje osjećaje, unutarnji glas… Ako nema ‘fidbeka’ uvrede, već se nešto iz toga nauči. Na pola puta ste da postanete to što si priželjkujete

Scena: Koja je slika posebno draga vašoj djevojci, a koja vaša pjesma?

Razvio sam po svojoj ideji temu ‘Cave People’, to je čisti Renman, a pjesme ‘Osjećaj me prati da sm fiju’ i ‘Mala ima dobar body’  s Massimom.

Scena: Ima li novosti na privatnom planu?

 Bit će ih vrlo uskoro, ali ništa dok ne dođe trenutak.

Scena: Što je za vas ljubav, umjetnost, sreća…

Teško je to reći, a ne vezati se barem malo uz novac. Ljubav može pomoći nekome financijski neočekivano za njega poznavajući njegove probleme i potrebe. Ne čekajući da ti se ta osoba obrati. To je ispunjenje kao i ljubav, to daje krila. Lijepo je slikati i biti slobodan, ali za to treba imati platna, boje pribor koji košta. Sreća? Kad ja i Tipura snimamo video i vrištimo od smijeha jer smo sretni što smo se upoznali i što možemo živjeti ovakve trenutke, a  da bi to mogli opet Tipi mora imat kameru, rasvjetu, a Ren mora imat ideju, mjesto, pjesmu. Sreća je moj pas s kojim pričam i smijemo se.

Scena: Koje vam je bilo najteže razdoblje u životu, kako ste ga prošli? Pomaže li vam glazba i slikarstvo da prebrodite teška razdoblja?

Nakon što sam se maknuo iz glazbe. Krenuo sam koje kud, no uvijek sam imao putokaz svog talenta na vidiku da se znam vratiti. Ali baš mi se i nije vraćalo. Jedno vrijeme sam radio za jedno produkcijsku firmu kao čistač ceste, lišća, vode i to okružen estradnim imenima koji su me gledali i razmišljali, ali nikad prišli. Promatrao sam i osluškivao samoću i nemoć. Upoznao sam današnju djevojku, buduću ženu i majku budućeg djeteta i pomalo iz kaosa i mraka izašao na svijetlo. Put još uvijek traje, a ljudska memorija je zaj…  stvar i vjerojatno se hipnozom samo može blokirati sjećanje kako ga ne bi mogao prizvati i dok god svoj ‘hard disc’ puniš nepotrebnim, nema mjesta za nove stvari. Živimo u 21. stoljeću gdje nam je znanje svijeta na dlanu. Zašto ga ne iskoristiti za svoj boljitak i boljitak onih koji su oko tebe.

[nggallery id=5]