Kristina Gavran: Gitara od palisandra je roman o snažnim ženama
By Gordana Malašić Lazić On 3 velj., 2019 At 12:17 PM | Categorized As Intervju, Kazalište, Kultura | With 0 Comments

Intervju…

Divim se ženama koje imaju hrabrosti progovoriti o onim bolnim, skrivenim pričama ili propitkivati zadani narativ. Žene prije nas su se borile za pravo glasa, pravo na imovinu, pravo na slobodu. Mi imamo odgovornost prema našim kćerima, ali i sinovima, izboriti jednakost do kraja, ističe Kristina Gavran za portal Scena.hr. Dodaje da su njezini pravi uzori žene oko nje – majka i bake.

Kristina GavranKristina Gavran 2012. godine dobila je nagradu Marin Držić za dramu ‘Spremni’. Napisala je niz nagrađenih drama. Kristina je i dva puta nagrađena za svoje drame za djecu nagradom Mali Marulić. Za dramu ‘Dječak koji je tražio zmaja’ osvojila je drugu nagradu 2012. godine, a drama je premijerno izvedena u kazalištu Scena Gorica u režiji Damira Mađarića 2014. godine. Iste godine osvaja treću nagradu Mali Marulić za dramu ‘Koruptivitis u Mišogradu’. Njezina knjiga kratkih priča ‘Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu’ ostvarila je zapažen uspjeh. Lani je objavila roman Gitara od palisandra. U razgovoru za portal Scena.hr Kristina priča o romanu, inspiraciji, uzorima…

Scena: Nedavno ste objavili roman Gitara od palisandra. Zanimljiv naslov, kako je roman nastao?
Ideja za roman rodila se prije nekoliko godine, nekako u isto vrijeme kad sam završavala svoju prvu knjigu kratkih priča ‘Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu’. Dobiti ideju, zazvati muzu, to je sve lako, najljepši dio posla. Onda slijedi istraživanje i pisanje. Procesi u kojima isto tako uživam, ali treba dosta izdržljivosti. Sa svih strana vas napadaju sumnje, dvojbe, nesigurnosti, a vi se morate izboriti i napisati roman do kraja. Gitara iz naslova romana bila je nit vodilja koja me vodila kroz pisanje. I tematski, ali i kao glazbena podloga. Slušala sam jako puno klasičnih skladbi za gitaru u izvedbi nekih od najboljih svjetskih gitaristica. Željela sam taj doživljaj prenijeti i na čitatelja, pa uz svako poglavlje dajem preporuku za slušanje jedne skladbe. A palisandar iz naslova odnosi se na stablo palisandra koje raste u Indiji, koje se još naziva i ružino drvo (zbog mirisa) i od njega se izrađuju skupocjeni predmeti, namještaj, ukrasi, i naravno, koristi se kod izrade dijelova gitare. Sjemenka palisandra započinje čitavu priču.

Scena: Radnja romana fokusirana je na pet ženskih sudbina. Naizgled stoljećima udaljene, svaka u svome svijetu i u svojoj priči… Što te žene povezuje, a što ih razdvaja?
Baš kao što gitara ne bi mogla nastati da nije bilo sjemenke palisandra, klice i mladice koja je izrasla u snažno stablo u čijoj su krošnji pjevale ptice, tako ni Petra ne bi bila snažna kao stijena da nije bilo žena prije nje – Gabrijele, Sirotice, Ruže, Ashe. Tih pet žena povezane su u istu priču neraskidivim nitima, i iako se neke od njih nikada ne susretnu, svaka sa svojim odlukama utječe na onu drugu. Povezanost u prirodi, povezanost među ljudima, baš kao i povezanost između ljudi i prirode me fascinira i inspirira. Nitko ne živi sam za sebe, samo u svojoj priči. Svi smo povezani, bez obzira na geografske ili vremenske udaljenosti. Mislim da je to u današnje vrijeme klimatske krize toliko jasno i vidljivo da jedino što možemo učiniti jest preuzeti odgovornost. To preuzimanje odgovornosti je ključna poveznica među mojim likovima. Željela sam napisati roman o snažnim ženama.

Scena: Što vas je inspiriralo za ovaj roman?
Inspirirala me glazba, gitara kao instrument, iskustvo majčinstva, priroda. Inspiracija je posvuda. Već godinama kamo god krenem, uz sebe imam malu crvenu bilježnicu u koju zapisujem ideje. Neke ideje zatim postanu roman, priča, pjesma, kazališna predstava, a neke ideje još čekaju svoj red stisnute između listova papira.

Kristina GavranScena: Kako je danas biti žena, a kako je biti spisateljica?
Lijepo je biti žena i još je ljepše biti spisateljica. Je li društvena situacija blagonaklona prema ženama i spisateljicama? Baš i nije. Pokreti poput #metoo na globalnoj razini ili #prekinimošutnju u Hrvatskoj su me šokirali i pokazali koliko su priče koje pripovijedamo u javnom prostoru važne. Postoje dominantne priče i one koje su na margini ili skrivene, obavijene velom šutnje ili zaglušene bukom drugih priča. Divim se ženama koje imaju hrabrosti progovoriti o onim bolnim, skrivenim pričama ili propitkivati zadani narativ. I opet ću se vratiti na povezanost, žene prije nas su se borile za pravo glasa, pravo na imovinu, pravo na slobodu. Mi imamo odgovornost prema našim kćerima, ali i sinovima, izboriti jednakost do kraja.

Scena: Koja je žena vaš uzor?
Pomislila sam prvo na neke slavne spisateljice čije knjige volim čitati, ali iskreno, to ne bi bio točan odgovor. Njima se divim iz daljine, ali pravi uzori su žene oko mene. Moja mama, moje dvije bake. Imale smo posve drugačija životna iskustva, različiti smo karakteri, ali od njih sam najviše naučila o tome tko mogu i želim biti.

Scena: Prije ovog romana napisali ste knjigu priča ‘Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu’, a pišete i drame. Kad ste postali svjesni da želite pisati?
Pisala sam još od osnovne škole, spremala igrokaze, nastavila u školskim novinama, u dramskoj grupi u srednjoj školi. Tu su velik utjecaj imale moje profesorice hrvatskog i književnosti – Ljerka Dujmović i Marina Vujčić u osnovnoj školi i Majda Bekić-Vejzović u srednjoj školi. Vjerujte, profesorica književnosti vam može odrediti život! Nikada neću zaboraviti kad me profesorica Dujmović uhvatila kako nešto skrivam pod klupom za vrijeme sata. Pozvala me da joj donesem papir koji sam skrivala. Kad je vidjela da je papir išaran desetinama haiku pjesmica, nasmijala se i vratila mi papir uz osmjeh ohrabrenja. U Petoj gimnaziji glumila sam u dramskoj grupi, profesorica Vejzović nas je vodila na Lidrano. To su mi najljepše uspomene iz srednje škole. Kasnije sam upisala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti i imala prilike učiti od nekih od najzanimljivijih hrvatskih umjetnika. Tada su nastale moje drame Gaudeamus igitur, Mamutica, Spremni… Za dramu ‘Spremni’ dobila sam nagradu Marin Držić. Onda sam se okrenula prozi i evo, dvije knjige, obje u izdanju Disputa, su iza mene. Lijepo putovanje.

Scena: Koliko je vas u vašim junakinjama, a koliko je junakinja vaših romana u vama?
Nisam ja skrivena samo u junakinjama, podjednako sam skrivena i u muškim likovima, pa čak i u opisima prirode. Nemoguće je pisati, a da to ne proizlazi negdje iz vas samih. Ipak, ne volim kad se pisce poistovjećuje s njihovim likovima. U procesu pisanja puno istražujem, učim o stvarima koje mi nisu poznate, slušam tuđe priče i iskustva. To je jako kreativan proces i u njemu se pisac mora povući i pustiti svoje likove da preuzmu priču.

Scena: U kakvom su položaju danas pisci?
Nedavno sam u sklopu doktorskog istraživanja intervjuirala jednog od najboljih pripovjedača u Engleskoj i on mi je rekao kako je pripovjedačima, umjetnicima, piscima mjesto na margini. Jer samo iz te pozicije mogu pričati svoje priče i kraljevima i prosjacima. Još uvijek sam pod dojmom njegovih riječi.

Scena: Koji su planovi za ovu godinu?
Ove godine se moram posvetiti doktoratu. Trenutno sam na drugoj godini, najljepša faza prikupljanja građe. Doktorat sam upisala na Sveučilištu Loughborough u Engleskoj gdje istražujem storytelling, tj. pripovijedanje. Trenutno putujem po čitavoj Engleskoj i posjećujem storytelling klubove. Analiziram izvedbe i priče, intervjuiram sudionike…divno mi je! No, ni pisanje nije po strani. Pišem novu dramu ‘Papar i med’ koja je inspirirana paprenjacima, ali i iskustvom života u iseljeništvu. Drama je nastala za Notnow Collective, nezavisno kazalište koje smo Tina Hofman i ja osnovale 2015. godine. Tina će glumiti u toj monodrami o Hrvatici Ani koja je doselila u Englesku i njenoj baki koja na udaljenom hrvatskom otoku čeka povratak svoje unuke i šalje joj pakete s domaćim paprenjacima kako bi je podsjetila gdje je dom. Zanimljivo mi je to pitanje doma i pripadnosti. Prva izvedba održat će se u Derby Theatreu, točno dan nakon planiranog Brexita. Brojni Europljani u Engleskoj pitaju se pripadaju li ovdje i koliko su prihvaćeni, njihova percepcija doma promijenila se nakon Brexita.

Scena: Koja je poruka vašeg romana?
Poruka ne ovisi samo o pošiljatelju, nego i o primatelju. Možda čak i više o ovom potonjem. Ne mogu ja odrediti poruku svog romana. Tu slobodu ipak moram prepustiti čitatelju. K tome, teško da postoji samo jedna poruka, svaki će čitatelj u mom romanu pronaći nešto drugo za sebe. Štoviše, ako isti čitatelj uzme istu knjigu ponovo u ruke u nekom drugom životnom razdoblju, činit će mu se da čita neku posve novu knjigu. Meni se to dogodilo kad sam iznova čitala jednu od svojih najdražih knjiga iz djetinjstva ‘Heidi’. Ja ne pišem da bih nešto poručila. Pišem o onoj ideji koja me dovoljno dugo opsjeda i traži da bude ispisana. Tako je nastala ‘Gitara od palisandra’, tako su nastale priče o putovanjima okupljene u zbirku ‘Kiša u Indiji, ljeto u Berlinu’. Jednostavno mi likovi nisu dali mira. Trenutno me zaokupljaju ideje koje propitkuju emigraciju, pitanje identiteta, pripadnosti… možda polako nastaje novi roman, vidjet ćemo.

Foto: Kristina Gavran priv. album

comment closed