Marija Kolb: Istina je u Hrvatskoj postala tabu tema
By Gordana Malašić Lazić On 22 pro., 2019 At 04:23 PM | Categorized As Intervju, Kazalište, Kultura, LifeStyle, Moda, Reportaže | With 0 Comments

Intervju…

Kazalište i umjetnici kao ogledalo društva, neslobodni i zastrašeni, ne usuđuju se progovarati o istini kojoj svjedoče, rekla je talentirana glumica Marija Kolb u intervjuu za portal Scena.hr

Marija KolbMarija Kolb ovogodišnja je dobitnica Nagrade hrvatskog glumišta za najbolje glumačko ostvarenje u radiodrami, za ulogu Julije u radiofonskom djelu ‘Tuga’. Kaže da joj je uloga Julije u drami izuzetno bliska jer s Julijom dijeli tugu gubitka voljene osobe. Marija je rano ostala bez majke i tu bol je, u radu, prelila na lik Julije. Također, jednako kao i Julija, i Marija se uči nositi s tugom. U intervjuu za portal Scena.hr osvrnula se i na kompliciran položaj mlađih glumaca. Marija smatra da je danas istina postala tabu, kako na glumačkoj sceni, tako i u životu i to ju provocira te dodaje da društvo treba preuzeti odgovornost i ujedinjeno pristupiti razbijanju svih predrasuda i tabua.

Scena: Kakva je Julija u radiodrami Tuga?
Julija je neobična djevojka zaigrane prirode. Iako se predstavlja kao odlučna i nepokolebljiva osoba koja zna što želi i ne boji se to slijediti, iznutra je krhka i nježna. Ne zna se nositi s osjećajima tuge i gubitka, a probleme ne rješava, nego ih vješto izbjegava, zatvara oči i povlači se u sebe. Dosta egzistira u osami. Doznajemo da odlazi iz roditeljskog doma i preseljava u Pariz gdje se želi realizirati kao balerina, no zbog ozljede (koju dugo skriva od obitelji, pa i sebe) ne uspijeva. Upoznajemo ju u trenutku kad joj brat (Mladen Vujčić kao Vincent) preko telefona želi priopćiti tužnu vijest, da im je otac umro. Međutim, Julija to ne može prihvatiti niti se ima snage suočiti s tom situacijom. Ignorira brata, ne odgovara na pozive, briše njegove poruke, zatvara se u sebe, a kad ju ipak uspije dobiti na telefon, ona izbjegava razgovor, mijenja temu, bunca, prepričava fragmente sjećanja iz djetinjstva i tako ostavlja brata na cjedilu i prepušta mu da se sam pobrine za oca, sprovod, obitelj itd. Julija je nesretna i u ljubavi. Neuspjelu vezu doživljava kao poraz i ne može prekid priznati niti sebi niti bratu. Zapravo, ponekad se čini da je više emocija u stanju pokazati strancu u parku,nego bližnjima.

Scena: Ima li sličnosti između vas i Julije?
S Julijom sam se dosta poistovjetila jer sam kao i ona proživjela gubitak voljene osobe. Brat i ja smo ostali bez majke u osjetljivoj dobi. Umrla je kad sam tek napunila 18 godina, a brat 21 godinu. Teško mi je o tome govoriti. Mama mi jako nedostaje i taj osjećaj stalnog žalovanja i tihi jecaji nikada neće nestati. A opet, na neki čudan način osjećam da je majka i dalje s nama, da bdije kao anđeo. Nakon gubitka i brat i ja smo se dosta povezali s ocem, on je naš oslonac, podrška i zaklon.

Scena: Kako vi doživljavate tugu?
Marija KolbNikako. U privatnom životu uopće ju ne želim doživljavati. Tuga je za mene neželjeni osjećaj koji se pojavi u prsima i koji boli. Na tugu sam uglavnom ljuta, odnosno na sebe iz nemoći da momentalno promijenim taj osjećaj i trebat će mi još puno vremena, rada na sebi i zrelosti da bih ju naučila prihvaćati i da bih ju jednog dana, eventualno, prigrlila kao sastavni dio sebe. Svjesna sam da je kao osjećaj neizbježna u životu i još uvijek tražim mehanizme kako se s njome nositi. Kada sam tužna uglavnom se povučem u sebe, izoliram se. Jer tako skupljam snagu. Tek sam nedavno naučila podijeliti tugu i priznati da sam ranjena. I to samo najbliskijim osobama. Ranije bi me to bilo strah (pokazati ranjivost) i sram (jer bi to značilo da sam slaba). Nakon te faze izolacije posvetim se regeneraciji i ‘punjenju’ lijepim osjećajima i pozitivnim stavovima. Meditiram. Tražim načine, mjesta, ljude i/ili događaje koji me nadahnjuju, razveseljavaju, regeneriraju, pune toplinom i koji vraćaju osmijeh na moje lice. S druge strane, kao glumica rado prihvaćam takve zadatke. Veliki su mi izazov i kad se ne radi o mojoj koži, tugu lako propuštam kroz svoje ’emotivno biće’. Moram priznati da mi nije jasan koncept “da najprije moramo patiti da bismo uistinu znali cijeniti sreću.“ Ne prihvaćam to kao svoju istinu. Ne mislim da u životu moram patiti da bih znala što je sreća. Da, ima i bit će takvih trenutaka. Ali za mene su prolazni, osim kad se radi o gubitku voljene osobe. To je vrsta tuge s kojom se čovjek mora naučiti živjeti.

Scena: Dobitnica ste NHG za najbolje glumačko ostvarenje u radiodrami, za ulogu Julije u radiofonskom djelu ‘Tuga’. Kakav je osjećaj dobiti Nagradu hrvatskog glumišta?
Marija KolbPuno je tu pomiješanih emocija. Uzbuđenje, nevjerica, zahvalnost, sreća… Već samu nominaciju za NHG doživljavam kao potvrdu da struka prati i vrednuje moj rad, da cijeni trud i zalaganje i da uočava moju posebnost. Mnogo je vrijednih i talentiranih glumaca na našoj sceni i to što ne uspijevaju biti izdvojeni (na način kako to omogućava nominacija za NHG) nipošto ne umanjuje njihovu vrijednost i kvalitetu. S tim u vezi valja reći da je puno faktora koji se moraju poklopiti da bi nagrada na koncu došla u nečije ruke. Odličan dramski predložak, redatelj, glumački partneri, sjajan tim, žiri koji se složi oko odluke… A ja sam bila blagoslovljena da se oko ‘Tuge’ okupio takav tim ljudi koji su, svaki na svoj način, doprinijeli da iznjedrim ulogu Julije onako kako ta osjetljiva tema gubitka bližnje osobe i zaslužuje.

Scena: Jeste li očekivali nagradu?
Moram priznati da nagradu nisam očekivala, naprotiv, bila sam uvjerena da je neću osvojiti. Nije se tu radilo o tome da nisam vjerovala u sebe, nego sam jednostavno imala takav osjećaj. Srećom pogrešan. I samu vijest o nominaciji primila sam s nevjericom. Zaista mi nije bilo ni na kraj pameti, za razliku od prve osvojene Nagrade hrvatskog glumišta (za najbolje glumačko ostvarenje u predstavama za djecu i mlade, 2009.) koju sam ‘u sebi’ znala i nekako osjećala da ću dobiti.

Scena: Kako je danas mlađim glumcima u Hrvatskoj?
Činjenica je da svjedočimo hiperprodukciji glumaca uslijed otvaranja Akademije u Osijeku, Splitu, Rijeci i privatnog Fakulteta za film i scensku umjetnost u Zagrebu. Iako potonji ne upisuju klasu svake godine, već svake druge ili čak treće, tržište je preplavljeno glumačkim kadrom. Doduše, zbog redovitog snimanja sapunica, povećala se potražnja za mladim i novim licima, no to još glumicauvijek nije dovoljno da svi glumci žive od posla za koji su se obrazovali. U današnje vrijeme glumci, koji nisu u stalnom angažmanu, primorani su raditi i izvan struke ili pak proširuju svoje područje djelovanja u kulturnom sektoru, u smislu npr. produkcije kako bi si osigurali prostor na tržištu. To mogu tako da osnuju Umjetničku organizaciju i produciraju vlastiti kulturni sadržaj ili da kao samostalni umjetnici predlažu suradnje redateljima, producentima i kolegama glumcima, da se udružuju i da stvaraju sadržaj koji potom prezentiraju kazalištima, kulturnim centrima, festivalima itd. Bilo kako bilo, danas je glumac sam sebi i producent i organizator i PR manager, a često i redatelj i tekstopisac, a na koncu i osoba koja nudi i prodaje predstave, organizira turneje… U jednu ruku to je u redu, jer glumci su kreativni stvaratelji i lijepo je da imaju mogućnost predlagati teme, ideje, projekte koje ih provociraju umjesto da su samo ‘izvođači’ radova, ideja i redateljskih koncepata. Lijepo je i da se izgrađuju i napreduju, da proširuju svoje talente i mogućnosti. S druge strane, to paralelno ‘egzistiranje’ na nekoliko frontova umanjuje njihov fokus te se u moru poslova organizacijske i produkcijske naravi ‘gube’ zbog nemogućnosti da se kvalitetno posvete jednoj stvari.

Scena: Prema vašem mišljenju, koja tema je tabu?
Zapravo mislim da je istina tabu tema, ne samo na glumačkoj sceni, nego u životu ljudi, općenito. Vrlo je teško danas biti iskren i otvoren i progovarati svoju istinu, ma kakva god ona bila. Puno je kalkulacija… kome se to neće svidjeti, kome će smetati, kome ću stati na žulj, tko će se uvrijediti, hoće li me zbog toga izvrći ruglu, onemogućiti napredovanje, sabotirati me, izopćiti, čija sam, čiji si, tko stoji iza tebe, ja – tebi, ti – meni, ako – onda itd…. I u toj neslobodi teško je ostati slobodan i sebi vjeran. Ne biti dužan, ne zaduživati se… Za većinu ljudi život se svodi na puko preživljavanje i u takvom položaju ne samo da ne ostaje vremena i snage za bunt i prosvjed, nego je posrijedi i strah za golu egzistenciju. Bolje je pokriti se ušima. I šutjeti. Takva je klima posebno loša za umjetnike, koji u suštini moraju biti slobodni da bi stvarali. Kazalište i umjetnici kao ogledalo društva, neslobodni i zastrašeni, ne usuđuju se progovarati o istini kojoj svjedoče. Konkretno i nedvosmisleno.

Scena: Koja je najveća predrasuda o glumi?
Jedna od banalnih predrasuda je da je glumcima najteže ‘naučiti sav taj silni tekst’. Ljudi ne znaju da tek tada počinje borba jer je naučen tekst tek jedna puzla u cjelovitoj slici koju zovemo uloga. glumicaMladi ljudi često imaju pogrešnu predodžbu o glumi kao o glamuroznom pozivu i tada su ‘slava i novac’ motivi njihovog upisa na studij glume. S vremenom, ako su voljni odbaciti predumišljaje, shvate da biti glumac i umjetnik iziskuje puno ‘kopanja’ po sebi, po svojoj nutrini i po emotivnom biću. Shvate da su volja i upornost važnije od talenta i da nema jedinstvene formule ili jednadžbe za rješavanje karaktera i uloge. Talent je samo preduvjet, potencijal kojega osoba uz trud i volju može realizirati. Svaki komad, svako lice i svaka uloga zahtijevaju novi pristup, upisivanje novih parametara i novu računicu. Gluma jest zanat, ali njime je jako teško ‘jednom za svagda’ ovladati. Taj zanat zahtijeva konstantno istraživanje, isprobavanje, usavršavanje i nadograđivanje. Pored banalnih postoje i opasne predrasude. Kako bilo, tabuima i predrasudama treba pristupiti studiozno i promišljeno. Valja dijagnosticirati njihov uzrok i uključiti sve segmente društva koji su odgovorni za njihovo nastajanje, pozvati na dijalog i diskusiju i postepeno ih rastvarati. To može biti bolno i dugotrajno, ali otvorena komunikacija i suradnja, razumijevanje i želja za promjenom jedini su načini da se uklone predrasude koje ponekad zaista mogu biti razarajuće. Dakle, cijelo društvo treba preuzeti odgovornost i ujedinjeno pristupiti razbijanju predrasuda, jedne po jedne.

Scena: A što vas kao čovjeka boli?
Najviše me boli nepravda, grubost prema slabijima i nemoćnijima i laži koje mogu biti okrutnije i ostaviti veće posljedice nego fizičke rane.

Scena: Što trenutno radite?
Balansiram i ‘žongliram’ između različitih obveza i poslova i to mi je jedan od najvećih izazova trenutno. Generalno govoreći, to paralelno djelovanje na nekoliko frontova prilično me okupira u zadnje vrijeme jer je upitna dugoročna održivost takvog djelovanja. Naime, angažirana sam kao umjetnička suradnica Branki Cvitković i Almiri Osmanović na kolegijima Gluma i Scenski pokret na Fakultetu za film i scensku umjetnost na privatnom sveučilištu i u tom smislu se bavim pedagoškim radom koji me veseli i ispunjava. Pored toga, trenutno igram u tri predstave: ‘Idi pa vidi’ Centra za kulturu Trešnjevka i Adam scene, ‘Sve o sofi’ Gradskog kazališta Zorin dom gdje alterniram sjajnu kolegicu i glumicu Petru Cicvarić i ‘Čudak Šumek’ Kotar teatra i Kazališta Mala scena. Započela sam rad na novoj predstavi u režiji Žaka Valente čija će premijera biti održana u ožujku sljedeće godine u sklopu programa Rijeka Europska prijestolnica kulture 2020. Što se tiče mog djelovanja kao producentice, s kolegom Matijom Kezele vodim Kotar teatar, jedino profesionalno kazalište u Gorskom kotaru. U okviru Kotar teatra pokrećemo brojne inicijative, stvaramo kulturne sadržaje, radimo na razvoju publike, stvaramo distribucijsku mrežu, umrežavamo umjetnike i institucije s ciljem pružanja kvalitetnog kulturnog programa stanovnicima Gorskog kotara, a sve u želji da Gorski kotar s glavnim gradom – Delnicama jednog dana postane važan kulturni centar na okosnici Zagreb – Rijeka.

Foto: Marija Kolb priv. album

comment closed