Ekskluzivno za Scena.hr…

Klapa Cambi već je bila na sceni, publika je uživala u njihovim izvedbama, a Massimo je u maloj garderobi čekao da stane na pozornicu kao gost veličanstvenog koncerta. Bio je odlično raspoložen, ali na trenutke sjetan. U toj bijeloj garderobi, pored klavira, razgovarali smo s Massimom o njegovoj ljubavi prema glazbi, početku karijere i vremenu kad je želio odustati od glazbe

– Velika je stvar trajati 30 godina na glazbenoj sceni. To je jedan cijeli život – naglasio je Massimo Savić za portal Scena.hr. Glazbenik je u ponedjeljak nastupio na koncertu povodom 30 godina karijere klape Cambi. Tom prilikom Massimo se prisjetio koncerta u pulskoj Areni 2013. godine kojim je proslavio svojih 30 godina na glazbenoj sceni.
– Bilo je grandiozno, važno, frkovito… Nastoji se napraviti što se bolje može – kazao je.

Grupa Dorian Gray
Massimo nam je ispričao što ga je vratilo u prošlost dok se vozio taksijem prema zagrebačkom Lisinskom.
– Taksist je u automobilu slušao album Pink Floyda iz 1973. godine. Zanimalo me zašto to sluša. I on kaže da voli Pink Floyd do albuma ‘Wish You Were Here’. To mi je dalo misliti, jer ima puno ljudi koji se jako vežu za to što sam ja radio u grupi Dorian Gray, koji imaju snimke još iz Kulušića, Lapidarija, Studentskog centra i Beograda, i to smatraju mojim najboljim radom – otkrio je Massimo. Dodaje kako je u to vrijeme želio samo svirati dobru glazbu i, kako kaže, doći do društva lijepih djevojaka.

“Umjetnost postaje lagano mainstream, a to znači da ukus publike raste”
– Veliki ideal je svirati čistu umjetnost da se možeš pogledati u ogledalo. A da to ima i komercijalnu vrijednost. Mnogi su to radili prije mene, i Arsen i Josipa i Gabi, na kraju krajeva i Gibonni i Bare. Meni je drago da umjetnost postaje lagano mainstream, a to znači da ukus publike raste. Uvijek sam mislio da za svakog od nas postoji jedna malena niša, samo ako smo dosljedni, samo ako ne zbunjujemo publiku. Publiku ne smijemo zbunjivati albumima koji nas kompromitiraju, koji su prekompromisni – objasnio je glazbenik. Massimo kaže da mu je ovih posljednjih deset godina najbolje razdoblje umjetničkog stvaranja. A prisjetio se i razdoblja života kad je želio odustati od glazbe.

Domovinski rat i povratak na glazbenu scenu
– Posljednjih deset godina imam kontrolu, želio sam imati kontrolu. Mogao sam imati kontrolu i prije, ali je nisam imao – bio sam previše mlad, živjelo se stihijski. Onda je došao Domovinski rat. Taj rat je pokazao da ništa nije garantirano, da se za sve moramo boriti i to po nekoliko puta u životu. Ja znam da je mnogim ljudima propalo sve što su imali… Neki ljudi su to shvatili kao neki dodatni naboj da učine još nešto bolje. Puno priča znam o velikim povratcima. Osobno imam prijatelja čiji su roditelji ubijeni, dakle, baka, djeda, otac sve… On je slučajno spašen jer je bio u Zagrebu na studiju i danas je jedan od najjačih ljudi u svom poslu. To me navelo na razmišljanje i u jednom trenutku kad sam mislio odustati od glazbe, pojavio se jedan tip koji se zove Boris Horvat, direktor Aquariusa, koji je povjerovao da bi ja mogao biti netko tko bi opet mogao nešto veliko napraviti u glazbi. Nisu mi bile šanse naklonjene, bio sam u čudu što taj čovjek želi od mene. Moje ambicije nisu bile ni tako velike. Htio sam se zadržati u domeni umjetnosti. Čiste umjetnosti. Dobro, nekako smo uspjeli to napraviti – sjeća se Massimo uz osmijeh. Glazbenik ističe da mu je uvijek najvažnija publika.
– Stalo mi je do koncerata, stalo mi je do glazbe, stalo mi je do toga što publika misli – zaključio je emotivno Massimo ekskluzivni razgovor za portal Scena.hr.