Intervju…
“Ima stvari koje je bolje započeti nego odustati od njih, iako mogu loše završiti“
Prije nekoliko mjeseci Nikolina Fistrić postala je članica grupe ‘Markiz‘. Nikolina je od djetinjstva u glazbi. Pjevala je u najpoznatijem dječjem zboru ‘Klinci s Ribnjaka’, išla je u glazbenu školu, a onda je zavoljela rock glazbu te je bila i prateći vokal mnogim glazbenicima. Osim što je započela samostalnu glazbenu karijeru, Nikolina radi kao učiteljica. U razgovoru za portal Scena.hr saznali smo više o životu najljepše članice ‘Markiza’.
Scena: Kako su prošli prvi nastupi s Markizom?
Prvi nastupi održali su se u sklopu Karlovačko RockOff turneje gdje smo u društvu Vatre kao headlinera te Gatuza, Radija Luksemburg i Sare Renar posjetili Split, Zadar i Osijek. Osim toga, obilježili smo nastupom i Svjetski dan glazbe u Zagrebu. Vrlo sam zadovoljna, publika je odlično reagirala i prihvatila novi singl ‘Koga se bojiš’ snimljen sa mnom kao novom frontgirl Markiza, nema ljepšeg osjećaja kad čuješ i vidiš da ljudi znaju tekstove pjesama, a to je ono što daje poticaj za dalje. 23. kolovoza nastupamo na Špancirfestu, pripreme polako kreću i vrlo se veselimo.
Scena: No grupa Markiz nije vaše prvo iskustvo. Počeli ste pjevati još u djetinjstvu u zboru ‘Klinci s Ribnjaka’, pa kako je izgledalo vaše raspjevano djetinjstvo?
Da, prva pjevačka iskustva započela su prilično rano, već s četiri godine sam krenula u glazbenu avanturu u Klincima s Ribnjaka, nešto kasnije i u glazbenu školu, otac je glazbenik te je vrlo brzo primijetio moje zanimanje za glazbu i da stalno nešto pjevušim po kući. Djetinjstvo okruženo glazbom i pjevanjem donijelo je mnogo iskustva koje mi je u kasnijem glazbenom sazrijevanju puno koristilo, drugačije je kad ste od malena naviknuti na pozornicu, studijska i televizijska snimanja i putovanja nego kad to prolazite kasnije, više ste opušteni u nastupima i to postaje dio vas na neki način.
Scena: Od Klinke s Ribnjaka otišli ste u rock. Zašto ste zavoljeli rock glazbu?
Doma sam uvijek ‘kopala’ po starim pločama i kasetama od roditelja, nalazila ono što me zanimalo, u osnovnoj školi sam često bila usamljena u svojim glazbenim afinitetima, jednostavno tada klinci kojima sam bila okružena nisu previše slušali rock, tako da sam na svoj teren došla tek u srednjoj školi krenuvši na Rock akademiju na nagovor prijatelja iz razreda. Tada je sve krenulo, počela sam se družiti s mladima koji su voljeli isto što i ja, susrela se prvi put s pjevanjem u bandu gdje smo izvodili covere rock bandova koje smo voljeli. Bilo je tu svega, od AC/DC i Van Halena do Led Zeppelina i Iron Maidena. Bile su to lijepe tinejdžerske godine, taj period će mi uvijek ostati u lijepom sjećanju. Kasnije sam pjevala u cover-bandovima i prateće vokale mnogim poznatim izvođačima na našoj sceni, a onda je došla potreba da radim nešto svoje u smislu autorskog benda, a Markiz je baš ono što mi odgovara, band koji se bazira na kvalitetnom pop-rocku.
Scena: Koje emocije može rock glazba izbaciti na površinu?
Rock glazba je vrlo općenit pojam, ovdje postoji mnogo podžanrova i često ljudi povezuju tu vrstu glazbe s nekom vrstom agresije, što je, po mom mišljenju, zapravo neka energija koja je vrlo intenzivna pa zbunjuje i često se zamjenjuje upravo tim nekim negativnim osjećajima, što nije točno. Kad pjevam pjesme koje su mi drage, a spadaju u domenu rocka, mogu se u potpunosti izraziti i dati baš sve od sebe, ne volim osjećaj sputanosti u pjevanju; kontrola onoga što radiš – da, ali sputanost – ne.
Scena: Učiteljica ste, pa kako ste spojili te dvije ljubavi?
Vrlo uspješno, učiteljski posao je usko povezan s glazbom, u posao učitelja spada i nastava glazbene kulture tako da ne mogu pobjeći glazbi ni da želim… Često pjevam s učenicima, radim male glazbene radionice, djeca to vole i odlično prihvaćaju, lakše se povežete s njima kad prepoznaju da i vi uživate u toj zajedničkoj aktivnosti.
Scena: Prepoznajete li u svom razredu neke mlade glazbene talente?
Škola u kojoj radim kao pripravnik je vrlo specifična jer se mnogo važnosti pridaje glazbi i dječjem glazbenom stvaralaštvu. Mnogo djece ide u glazbene škole i dječje zborove što me posebno veseli, a od ove godine u sklopu škole mogu se pridružiti i školskim rock bendovima s kojima su već imali nekoliko nastupa. Razred i škola vrve glazbenim talentima, često se organiziraju i mali koncerti na hodnicima gdje djeca i učitelji sviraju i pjevaju. Jako sam sretna što sam dobila priliku svoje prvo učiteljsko iskustvo dobiti baš u tom vrlo kreativnom i glazbeno orijentiranom kolektivu.
Scena: Možete li živjeti samo od glazbe?
Trenutno ne mogu živjeti samo od glazbe, zato sam se nakon što sam dobila diplomu u ruke i odlučila upustiti u razvijanje i ove druge karijere osim glazbene. ‘Malo love’ je zadnjih nekoliko godina hrvatska mantra, ni u ovom svijetu nije ništa drugačije, važno je vjerovati u ono što radiš i velika je vjerojatnost da rezultati neće izostati.
Scena: Što vaši roditelji kažu na to da ste u bendu?
Dok sam bila student i na vagi hoću li završiti fakultet ili krenuti u potpunosti u smjeru glazbe, često su bili glas razuma koji me poticao da ipak ne zapostavim i taj fakultetski dio života i na tome sam im jako zahvalna. Ponekad ti treba netko da malo popravi kompas. Oduvijek su bili ogromna podrška i govorili da ako sam ja sretna s onim što radim, da su oni onda još sretniji od mene. Često uskaču kad je potrebno i jako su ponosni kada se možemo skupa radovati pjevačkim uspjesima.
Scena: Kakvo je stanje na ljubavnom planu?
Haha, znala sam da će negdje ‘isplivati’ i to pitanje… Tipičan odgovor, ali je stvarno istina, trenutno nemam vremena se baviti ljubavlju i svime onime što ona nosi zbog hrpe obaveza, iako, volim biti zaljubljena…
Scena: Za kraj stih koji često citirate?
Često se ne sjetim stiha, već citata mog najdražeg pisca J.R.R. Tolkiena: “Ima stvari koje je bolje započeti nego odustati od njih, iako mogu loše završiti.“
Foto: Nikolina Fistrić priv. album
