Bez romantične zablude…

Odlučila sam se uhvatiti u koštac s nešto drukčijom estetikom riječi, nekim začudnijim motivima, no smatram to dijelom mog sazrijevanja kao pjesnikinje. A svirački je album pravo malo čudo, kazala je Mirela Priselac u razgovoru za portal Scena.hr

Grupa Elemental već je 18 godina na glazbenoj sceni. Music pub ih je proglasio najboljom grupom 2015. godine, a ovih dana na tržište izlazi i njihov sedmi album. Mirela Priselac Remi kaže da su se u vrijeme kad se svi okreću samo singlovima, odlučili objaviti dvostruki album s 18 pjesama. Za portal Scena.hr Remi je napravila presjek njihovog dugogodišnjeg rada te otkriva zašto će sedmi album biti njihov najzreliji album.

Scena: Music pub proglasio vas je najboljom grupom godine. Je li dobar osjećaj dobiti nagradu za svoj rad?
Izuzetno dobar osjećaj! Zlatko Turkalj me zvao u emisiju kako bih uručila nagrade grupi ‘The Answer’ i ‘Queen of Sabe’, a onda me iznenadio nagradom za Elemental! Ostala sam bez teksta! Odmah sam javila bendu i svi su se oduševili! To je velika stvar za nas, biti proglašen grupom godine jer u Hrvatskoj ima sjajnih bendova. Jedino što mi je žao što još netko iz benda nije bio sa mnom u emisiji da odmah podijelimo radost, ali eto, ja sam nagradu preuzela kao ‘ambasadorica’ benda.

Scena: Jedna ste od rijetkih grupa u Hrvatskoj koja uspijeva slijediti svoj san, svoje stavove i pri tom ste uvijek svježi i novi. Koji je najveći kompromis koji ste napravili kao grupa?
Najveće kompromise moramo raditi kad odabiremo pjesme za album. Gotovo uvijek smo hiper-produktivni pa snimimo ili smislimo previše pjesama, a onda kad neke moramo ‘skratiti za glavu’ nastanu problemi. Svatko ima svoje favorite i onda pokušavamo naći neku zlatnu sredinu. Evo, ovaj put kad smo odabirali pjesme za album ‘Tijelo’ proveli smo skoro četiri sata u nadmudrivanju, dok se nismo posve iscrpili. I na kraju odlučili da ni jednu koju smo snimili nećemo ‘odbaciti’ već da će album ‘Tijelo’ biti dvostruki! Ovaj smo put uspjeli izbjeći kompromis, na svačiju sreću!

Scena: Lani ste imali hitove ‘Goli i bosi’ i ‘Sve je moje tuđe’. Prema vašem mišljenju, što je to dotaklo ljude u pjesmama da su postale jako slušane? Je li možda razlog što su te pjesme ogledalo života mlađe i srednje generacije?
Mislim da ste dobro detektirali u čemu je ključ – pjesme progovaraju jezikom koji je blizak našoj generaciji i upravo su ti slušatelji na njih najbolje reagirali. S pjesmom ‘Goli i bosi’ bilo nam je bitno da damo glas svim onima koji razmišljaju ‘izvan kutije’ i smatraju se kreativnim, umjetničkim dušama. A s pjesmom ‘Sve je moje tuđe’ željeli smo ironizirati situaciju u kojoj se većina naših vršnjaka nalazi – a i veliki broj ljudi iznad 40 – sve je na leasing, na kredit, na rate i otplate, a mi bismo živjeli sad i odmah! Tu je mala diskrepancija između naših želja i mogućnosti koju smo htjeli ironizirati.

Scena: Ako gledamo po vašim albumima i pjesmama koje su obilježile albume od 2000. godine pa do danas – pjesme poput ‘Glavu gore’, ‘Iz dana u dan’, ‘Pod pritiskom’, ‘Priroda i društvo’, ‘Sve je moje tuđe’… točno se vidi kako se u Hrvatskoj živi sve teže i kako je situacija zapravo ne ista, nego puno gora. Kako vi gledate na tu činjenicu?
Premalo mi je prostora ovdje za dubinsku analizu našeg ekonomskog, rapidnog pada, ha ha… Jedino što vam mogu reći jest da smo djelomično sami za to krivi, a i činjenica da nam vanjski dug raste i BDP se koleba, ne idu nam u prilog. Dosta je teško naći neku pozitivnu perspektivu u ekonomskoj, izvanjskoj situaciji, pa se zato možda u pjesmama okrećemo perspektivi malog, običnog čovjeka koji mora zaroniti u sebe i naći nešto pozitivno, onako intrinsično. No to svakako ne znači da zatvaramo oči pred onime što se događa oko nas. Itekako smo svjesni svojeg društvenog, političkog i ekonomskog okruženja.

Scena: Osim što ste se u svojim pjesmama osvrnuli na socijalne teme i na čovjeka, pjevate i o ljubavi, ali na svojstven način. Koliko je, prema vašem mišljenju, socijalna situacija u zemlji, loša ili kriva politika vladajućih utjecala i na ljubav, ljudske vrijednosti i sve ono pozitivno u ljudima?
Na razini nas kao nacije, mislim da nije uopće utjecala negativno – u prilog tome idu sve one prilike kad smo skupno, kao građani, reagirali na negativne okolnosti – od humanitarnih akcija za bolesne do akcija u doba elementarnih nepogoda kao što su bile one grozne poplave. A što se tiče nas samih, na onoj intimnoj, osobnoj razini, mislim da nas vanjske negativnosti mogu samo još više potaknuti da se otvorimo jedni prema drugima i potražimo mir u sebi. Mnogi moji prijatelji i poznanici u posljednjih nekoliko godina odustali su od gledanja TV-a, slušanja i opterećivanja s vijestima i učlanili se u knjižnice, odlučili sebe nadograditi meditacijama ili radom na sebi. Sve nam to pomaže da se nosimo sa svijetom oko sebe – prvenstveno tako da unutar sebe izgradimo nepokolebljivu utvrdu razuma i duha.

Scena: Bi li vam možda bilo lakše da ne uočavate svijet oko sebe, nego da zažmirite i mirite se s time što se nudi, pa pjevate o romantičnoj zabludi?
To je elegantan način eskapizma i sviđa mi se, kao koncept – jedino što meni takav način eskapizma osobno ne odgovara. Naučena sam da se s problemom hvatam u koštac, recimo, da ga uhvatim za rogove dok ga ne pobijedim ili premostim. No jasno mi je da je neki puta u redu i odustati – i za to treba mnogo hrabrosti i odlučnosti, pogotovo kad shvatiš da neke ‘krive Drine’ nećeš promijeniti. Moj vid romantike, da aludiram na pjesmu, ponešto je drukčiji, pa tako i moje interpretacije eskapizma ne uključuju zablude.

Scena: Nedavno je preminuo David Bowie, velika glazbena legenda. Što vam je fascinantno u njegovom liku i djelu?
Ja sam bila istinski zaljubljena u Davida Bowieja, venula sam kao neka šiparica, he he… Kako se ne zaljubiti u takvog lika? Fascinira me njegova hrabrost, sceničnost, odvažnost, beskompromisnost i činjenica da npr. u njegovoj biografiji koju sam prevodila iskreno priznaje, već u prvom poglavlju: ‘Genij krade’. Takvu iskrenost moraš obožavati! Besramno je bio genijalan.

Scena: Kome se još divite na svjetskoj glazbenoj sceni?
Uh, previše je takvih, jako sam otvorena što se tiče glazbe, pa moje junake možete naći u raznim žanrovima – od The Ramonesa i Black Flaga do Arethe Franklin, PJ Harvey ili Public Enemyja. Ono što je najbitnije u toj mojoj ‘selekciji’ jest da su autentični i beskompromisno svoji.

Scena: Zašto ste izabrali da baš glazba bude vaš medij?
Na ovo pitanje nemam odgovor, uspjeli ste, ostavili ste me bez teksta, ha ha… Zapravo, mislim da sam oduvijek bila skriboman i voljela sam pisati, i poeziju i prozu. A muzikalnost sam naslijedila od djeda, tate i mame koji su vječno nešto pjevušili ili svirali. Kako djeda s očeve strane nisam nikada upoznala jer je preminuo kad je tata bio dijete, frapirala sam se saznavši da je svirao kontrabas u bendu! Najednom mi je sve postalo kristalno jasno. Naravno, činjenica da sam završila muzičku školu isto je odigrala svoj udio u mom ‘finalnom’ odabiru.

Scena: Sad spremate sedmi album, što možemo očekivati?
Album će u CD shopovima biti 19.2. (petak) i zvat će se ‘Tijelo’. Najluđe od svega, u ovo vrijeme kad se svi okreću samo singlovima, mi odlučujemo objaviti DVOSTRUKI album s 18 pjesama. Nakon 18 godina rada, tih 18 pjesama sjelo je kao naručeno! Mislim da nam je ovo najzreliji album do sada, svirački, tekstualno i izvedbeno. Mnoge tekstove, koje sam izvela na albumu, adaptirala sam iz svoje poezije, pjesama koje nisu pisane namjenski za uglazbljivanje i zato mi je sve ovo novo i drukčije. Manje repam, no zato je tu Shot koji drži kvalitetu rapa. Ja sam se odlučila uhvatiti u koštac s nešto drukčijom estetikom riječi, nekim začudnijim motivima, no smatram to dijelom mog sazrijevanja kao pjesnikinje. Svirački je album pravo malo čudo – prvi put imamo orkestracije za koje se pobrinuo naš klavijaturist Davor Zanoški. Profesor Zanoški sve nas je ostavio bez daha!