Ekskluzivno…

Sve o bogatoj karijeri glumice i producentice

Jedna od najvećih glumica hrvatskog glumišta Sanja Vejnović, žena nenadmašne ljepote za Scenu.hr ekskluzivno otkriva sve detalje o svojoj bogatoj karijeri, te tko je zaslužan za njene filmske početke. Saznali smo tko je glumica i producentica čiji se sjaj ne gasi više od trideset godina. Njezino lice je privuklo svjetske producente, a glumila je s najvećim zvijezdama današnjice…

Scena: Što u ovom trenutku radi jedna od najvećih ikona hrvatskog glumišta?
Hvala na komplimentu, ne doživljavam se kao ikonom ičega (smijeh).  Trenutno snimam seriju ‘Kud puklo da puklo’ gdje igram jednu od glavnih uloga, odvjetnicu Milicu, Ličanku koja radi u Zagrebu. Žanr je dnevnog formata, dramska serija s elementima humora, definitivno mali pomak od onog na što su gledatelji navikli. Na snimanju se izvrsno zabavljamo, uživamo u odlično napisanim karakterima, a na okupu sam u odličnoj glumačkoj postavi, sa svojim kolegama s kojima sam već radila i baš mi je dobro i uživam u ugodnoj atmosferi.

Scena: Tko je Sanja Vejnović kad se danas osvrnete na prve filmove u kojima ste glumili i što je bilo ‘ono nešto’ što vas je privuklo na film?
Nije mene ništa privuklo na film, ja sam privučena na film (smijeh). Posve slučajno me otkrio Branko Ivanda na baletu jer mu je trebala jedna mala balerina. I poslije, kako sam pokazala nekakav talent, a u to vrijeme je bilo potrebe za mladim glumicama s iskustvom. Počela sam snimati 1978. godine prvu dramu ‘Dugo putovanje u bijelo’ s Brankom Ivandom i onda prvi igrani film ‘Prijeki sud’, treća uloga mi je bila ‘Živi bili, pa vidjeli’. Tada sam imala šesnaest godina, išla sam u gimnaziju, a snimala sam i u osnovnoj školi s 14 godina sam zapravo počela. U odnosu na to vrijeme, sada sam daleko nekih trideset godina kasnije, evo me snimam i dalje. Nisam mislila da će mi to biti profesija, već hobi. Budući da sam plesala balet želja mi je bila da budem koreograf, ali eto tu sam ostala.
Moram priznati da iz godine u godinu dok sam bila mlada mislila sam da mi je svaki film zadnji, nikako to nisam prihvaćala kao zvanje do svoje dvadeset i neke godine. Studirala sam jugoslavistiku, evo prije par godina sam diplomirala kroatistiku. Početak je bio jako dobar jer sam u Puli s prva dva filma osvojila nagradu za najboljeg debitanta i Pazinsku ružu. Počele su se nizati uloge i to jako dobre.

Scena: Koji film biste izdvojili kao vašu prekretnicu?
Tada  se dogodio, film ‘Banović Strahinja’, koji je bio značajni preokret u mojoj karijeri,  glavna uloga u međunarodnoj koprodukciji, s jakom postavom, Francom Nerom i  Draganom Nikolićem. Odličan, kultni film koji se i danas redovno vrti na televizijama i uvijek me ugodno iznenadi kako i mladi rado navode taj film kao primjer. Čak mi je jedna djevojka u  Beogradu prišla i rekla da je upisala akademiju nakon što je mene gledala, pa je poželjela biti glumica. To su neki lijepi momenti koje čovjek voli pamtiti. U svakom slučaju, bila je to lijepa, teška uloga, a meni su se od tog momenta počele otvarati ozbiljnije pozicije u kinematografiji.

Scena: Poznato je da vas je turski redatelj zamijetio u ‘Banović Strahinji’ i ponudio vam ulogu u turskoj sapunici. Kako pamtite tu suradnju?
Turski redatelj, koji je vidio ‘Banović Strahinju“, ponudio mi je mi ulogu u seriji također baziranoj na povijesti. Glumila sam jednu od žena kompozitora klasične glazbe, na turskom dvoru. Glavni lik ih je imao mnogo, a ja sam bila posebna jer mi je pisao najljepše pjesme, no na kraju moj lik umire od tuberkuloze, uglavnom vrlo tužna priča. Serija je svojevremeno u Turskoj imala 118 milijuna gledatelja, a to za naše prostore nevjerojatna brojka, stanovnika, a kamoli gledatelja (smijeh). Iza toga sam s istim režiserom i istim glavnim glumcem, radila sam još jednu seriju, ljubavnu priču o dvoje mladih, nešto poput Romea i Julije, uobičajene razlike staleža, roditelji brane njihovu ljubavnu priču. To je isto bila jako popularna serija i bilo je jako ugodno i zabavno raditi, bilo je to 1984. godine. Uskoro sam rodila sina Andreja, pa je tu slijedila i veća pauza jer sam željela biti doma s djetetom. Iza toga je opet krenuo nastavak karijere.

Scena: Kakav je osjećaj bio raditi na filmu ‘100 minuta slave’, budući da ste ga dugo pripremali te kako je bilo utjeloviti tako osebujnu ličnost poput Slave Raškaj?
To je bila moja svojevrsna opsesija, lik gluhonijeme slikarice Slave Raškaj. Počela sam istraživati i gledati sve o njoj devedesetih godina, bilo je to vrijeme rata i uzbuna u Zagrebu. Gledala sam TV kalendar i ugledala prvi put njezin autoportret, inače sam do tada znala samo za njezine ‘Lopoče’ i još par poznatih slike iz akvarelne faze, bila sam jako iznenađen fizičkom sličnošću mene i nje. To je bilo vrijeme i kad sam dobila poziv s HTV- a da radim dokumentarni film o Slavi Raškaj i ponudu da je glumim igrane dijelove jer jako ličim na Slavu, kako su rekli. To mi je bila druga potvrda i tada sam ja sebe ugledala u njenom liku, dobila potvrdu da nije to bila samo neka moja fantazija već je to i neko drugi zamijetio. I tako sam, istražujući o njoj, sasvim slučajno dobila nekoliko znakova i to u isto vrijeme kako ličim na Slavu, to je bilo zaista nevjerojatno. Tako sam se uistinu zaintrigirala da saznam nešto više o njoj.
Često sam odlazila na Institut za povijest umjetnost na Gornjem gradu, dobila sam na raspolaganje cijelu arhivu o njoj, vadila sam bilješke te polako počela pisati priču o njoj. I od tada, pa u narednih nekoliko godina sam završila scenarij koji je meni bio zadovoljavajući za priču. Počela sam ga pokazivati drugima i reakcije su bile dobre. Ljudi su govorili da bi trebali realizirati cijelu tu priču jer je zanimljiva i filmska, ali ne da bude biografska, već da film bude univerzalan i prikazuje ljudske sudbine, hendikepirane osobe u društvu, umjetnost, ljubav i sve probleme koji su bili vezani uz Slavu Raškaj.

Scena: Pripreme za film ‘100 minuta slave’ trajale su četiri godine.
Prvu verziju scenarija sam predala na natječaj Ministarstvu kulture, koje nam je odobrilo sredstva i počeli smo raditi. Dalibor Matanić je prihvatio redateljsku palicu, iako je bio jako mlad, i onda su krenule neke njegove izmjene. Njegova i moja vizura se nisu poklapale, a s obzirom da sam ja to prepustila njemu, moj posao se sveo da ću biti producent filma i glavna glumica, a Matanić je preuzeo ulogu kako bi taj film trebao izgledati.
Trebalo je četiri godine da se financijski zatvori konstrukcija, to je bio dosta skup film. Tada se još moglo nešto napraviti s ministarstvom i HTV- om. Ja sam potpuno zadovoljna s vizualnim identitetom filma i kamerom, scenografijom, kostimima. Smatram da se sve to poklopilo jako dobro. Ja sam se za film pripremala četiri godine, radila na raznim tehnikama, odlazila na konferencije za glumačke tehnike, gdje sam upoznala profesore svjetskog kalibra, a moja glavna trenerica glume je bila Joanna Merlin, jedna od poznatijih casting direktorica, glumica i predsjednica svjetske asocijacije ‘Michael Chekhov’. Kada sam bila na jednom dužem boravku u Americi, ona me pripremila za moj lik. Bio je to i prvi put da sam tako studiozno pristupila ulozi. Godinama sam odlazila u centar ‘Slava Raškaj’ u Zagrebu, odlazila u njihove vrtiće, osnovne i srednje škole, dom gdje su djeca spavala, družila se s gluhom djecom kako bih naučila sve u vezi promatranja drugih ljudi, kako oni doživljavaju svijet, naučila sam i znakovni jezik.
Dosta sam duboko i jako uronila u to da se spremim kako treba s obzirom da imaš lik koji ne govori, a sve emocije i sva stanja se moraju prenijeti da budu jasna gledateljima i da svaki moment u filmu, svaki pogled, gesta ili bilo koja situacija je emotivna više ili manje, da bude jasna i to sam uz pomoć nekih ljudi i moje kolegice Suzane Mikulić s kojom sam svojevremeno radila da taj lik, koji mi je jako bitan, bude jako dobar. To mi je najdraža uloga, a posebno mi je drago što je izazvala dobre kritike struke i publike, čak su neki filmski kritičari rekli kako je to jedna od najboljih filmskih uloga na filmu do tad.

Scena: Za koju ulogu možete reći da vas je obilježila kao glumicu?
Prva uloga je sigurno u filmu Branka Ivande “Dugo putovanje u bijelo“ koji je bio moj debi jer sam djevojčica pokazala da imam talent za glumu. Film je bio jako hvaljen, kao i moja uloga. Onda bih izdvojila ulogu u filmu ‘Banović Strahinja’ kao neku sredinu, iza toga je u Srbiji kultni film koji se prikazuje na tjednoj bazi ‘Varljivo leto’ Gorana Paskaljevića  koji je i dan danas jako zanimljiv i popularan i dalje se gleda se kao nešto vrijedno. Nakon toga bih izdvojila Slavu Raškaj što se filma tiče.
A što se televizije tiče, tu se radi o puno većoj popularnosti nego na filmu. Godinama snimam serije i svaka za sebe mi je bila zgodna i zanimljiva. Imala sam sreću da sam radila na jednoj od prvih sapunica ‘Zabranjena ljubav’, zatim’Ponos Ratkajevih’ koja je kontradiktorna i zanimljiva u našim krajevima jer se bavila temom o partizanima i ustašama tako da je izazvala puno bure po medijima, ali je imala veliku gledanost. Publika nije bila tipična sapunica, nego su je gledali ljudi koji inače ne gledaju takav žanr. Onda je došao ‘Larin izbor’ koja je bila neka bajkovita varijanta, također s velikom popularnosti i mogu reći da sam zadovoljna jer jako puno radim i to me veseli.

Scena: Snimili ste film s Penelope Cruz, kako pamtite to iskustvo?
Prije dvije godine snimila sam talijanski film Sergia Castellita ‘Venuto al mondo’ u kojem je glavnu ulogu glumila Penelope Cruz uz Emilea Hischea.  Film je snimljen po bestseleru Margaret Mazzantini. Pročitala sam roman, jako je opširan i to je vrlo kompleksna priča. To je film A produkcije koja ima puno novaca i dugo se snimao. Zaista sam puno vremena provela na snimanju,  a malo toga je prikazano na filmu. Ti nikad ne znaš zapravo što si snimio i kako to na filmu izgleda jer su škare u tuđim rukama. Iznenadila sam se u montaži kad sam vidjela što je ostalo, koliko toga. Možeš snimati i glavnu ulogu, a da na kraju ispadne sporedna, no događa se i suprotno, tako da dosta toga ovisi o rukama redatelja. To je ‘ono nešto’ od čega mi glumci strepimo kada snimamo. Po nekoj mojoj procjeni ‘Venuto al mondo’ je bio dobar film, ali ne i genijalan. Pamtit ću ga i po jednoj anegdoti kada mi je prišla Penelope i pitala me u čemu je tajna mog izgleda, odgovorila sam joj kako odlazim na nekoliko, meni običnih, kozmetičkih tretmana, a ona je odmah pozvala svog asistenta i naredila mu da zapisuje što govorim, što mi je bilo uistinu smiješno.

Scena: Osim što ste glumica, vlasnica ste i produkcijske kuće Fos Film, što ste sve do sada producirali?
Produkcijom se bavim već nekoliko godina prvi igrani film koji sam producirala bio je ‘Tri muškarca Melite Žganjer’, iza toga sam radila ‘100 minuta slave’, pa koprodukciju ‘Turneja’ i sada završavam film ‘Svinjari’ koji je u fazi postprodukcije. Bilo je nekih tehničkih problema zbog kojih ove godine nismo otišli u Pulu na festival, ali sada ćemo završiti taj projekt, pa idemo u filmsku distribuciju, odnosno u naša kina. Jako me zanima kakav će biti odjek publike s obzirom da smo filmu pristupili na drugačiji način, pomaknuti je žanr s obzirom da je Ivan Livaković mladi redatelj, vrlo svjež i inovativan. Radi se o svojevrsnoj satiri, mogli bismo reći groteska s elementima mjuzikla tako da će to biti jedan zgodan žanr. Meni se osobno sviđa i jako me veseli što sam na njemu radila.
Svaki film je veliki posao, posebno produkcija koja odnosi sigurno par godina života jer ne može se sve snimiti u dvije, tri godine. Zato rijetko radim na filmovima i isključivo kada su mi jako zanimljivi. Draže mi je raditi u četiri ili pet godina jedan film nego forsirati bilo koji film svake godine.

Foto: Privatni album Sanja Vejnović