Intervju…
Molière svog Don Juana pošalje u pakao, a ja imam osjećaj da naš biva izbavljen iz pakla, kazala je Slavica za portal Scena.hr
Slavica Knežević potpisuje režiju predstave ‘Don Juan u Sohou‘ Teatra Exit. Don Juan u Sohou se oslanja na Molièreovog Don Juana iz 1665, a Patrick Marber radnju postavlja u današnji trenutak. Predstava je na programu Teatra Exit danas, 12. siječnja 2018. godine, s početkom u 20.00 sati. Slavica kaže da je bio izazov režirati takvu predstavu.
Scena: Potpisujete režiju predstave Don Juan u Sohou. Kako je režirati takvu predstavu?
Ovakvu predstavu je sigurno bilo najzahtjevnije režirati od svih koje sam dosad radila. I odgovornije. Zbog puno razloga, nabrojat ću samo neke. Don Juan je više od lika. Donhuanizam je pojam koji se stoljećima koristi kroz književnost, filozofiju, psihoanalizu i svakodnevni život ( gdje, nažalost, najpovršnije). Marberov komad je doista Molièreov, transponiran u današnje vrijeme. Puno lica, od kojih sedam glumi po dvoje glumaca, kao da radite dvije ili tri predstave odjednom. Uvjeti u malom nezavisnom kazalištu nisu isti kao u velikim institucionalnim kazalištima… I da, bila sam doista sama, od prve zamisli do kraja, u smislu odgovornosti za svaki segment u radu na predstavi. Dakle teško, ali time još izazovnije.
Scena: Što vas se najviše zapravo dojmilo u tom komadu?
Humor, duh komada u prvom čitanju. A zatim, odgovor na pitanje što nam danas predstavlja DJ, pogotovo ako znamo kako su ga sve predstavljali i uzimali kao materijal za tumačenja svijeta ili čovjeka pojedinca, u mnogim djelima. I naravno, velike mogućnosti za glumačke bravure.
Scena: Kako ste vi doživjeli današnjeg Don Juana?
Onako kako nudi komad, ali više tražeći ga u sebi i u svim spoznajama do kojih sam dolazila tražeći odgovore na najveća pitanja, koja svaki čovjek kad tad postavi, najprije sebi. Prepoznala sam savršenog predstavnika konzumerizma, savršenog protivnika licemjerja i strastvenog borca protiv svih iluzija smislenosti, vrijednosti, pravila, običaja, tradicija i morala, pod čijom se krinkom skrivaju svi ostali pripadnici modernog društva. Prepoznala sam ga u svima nama kao želju da to budemo jer da možemo, svi bi to odabrali: slobodu, koju omogućuje novac, i da radimo što želimo sa strašću i nekim talentom.
Scena: O čemu ste razmišljali dok ste radili na predstavi?
Ima li smisla baviti se Don Juanom danas na način kako su se dosad bavili s njim ? I ako nema, da spoznam zašto?
Scena: Na što ste stavili naglasak u predstavi?
Na njegovu pobunu, strast i na pakao u kojem živi, licemjerje, konzumerizam, droga, čovjekov kronični manjak zadovoljenja, i na pakao koji je u njegovoj užasnoj usamljenosti te osjećaju da je stranac cijeli život. To mi je jako blisko. Molière svog Don Juana pošalje u pakao, a ja imam osjećaj da naš biva izbavljen iz pakla.
Scena: Kako izgleda današnji svijet iz vaše perspektive?
Onako kako će gledatelji moći doživjeti kad pogledaju predstavu.
Scena: Je li današnje društvo, kao i lik iz predstave Don Juan, niti potpuno sretno, ni nesretno, ni potpuno dobro, ali ni potpuno zlo?
Upravo tako. On je kao lik za današnjicu najpotentniji ako je potpuno ambivalentan. I da, postoji u svima nama svakodnevno. Ne sasvim, naravno. Mi smo više slični Stanu ( Sganarellu ) koji ga ujedno prezire i obožava.
Scena: Kako taj današnji konzumerizam djeluje pak na kazališnu i filmsku umjetnost?
Samo obratite pažnju na crvene tepihe, korištenje medija, interneta u smislu promocije i prodaje. Potrebe da budeš primijećen, pa kako god. “Lajkaj me, prati me, ali me nipošto nemoj poznavati!”
Scena: Glumica ste, ali kako izgleda scena kad ne igrate, kad ste u ulozi redateljice?
Inače sam glumica koja uvijek nudi rješenja redateljima, uvijek me više zanimala cijela scena u kojoj igram, cijeli komad, a ne samo moja uloga. Tako da je to u meni uvijek išlo zajedno, tim prije što sam radila autorske predstave u grupama ‘Akter’ i ‘Pozdravi’ deset i više godina nakon studija. I odgovorno tvrdim da je lakše režirati, nego glumiti zbog vrlo očitog razloga, a taj je da kad se zajedno namučimo i stvorimo predstavu, ja mogu odmoriti, a glumci nastavljaju održavati taj plamen koji smo zajedno zapalili svim svojim žarom, i oni su ti koji nadalje nose odgovornost za predstavu.
Scena: Umjetnost otvara neke tabu teme, progovara o stvarima o kojima se šuti. Jeste li ikad osjetili cenzuru u kazalištu ili filmu..?
Točno. Cenzura postoji, čak i više nego kad sam ja počinjala osamdesetih. Da, doživjela sam je kao glumica, ali kao redateljica ili autorica projekta koji sam odabirala, nikad si nisam dopustila takve slabosti.
Scena: U predstavi ima puno mladih i talentiranih glumaca, kako je s njima raditi?
Da. Puno je glumaca jer imamo sedam alternacija. Zahvalna sam im na podršci i sve ih zovem svojim asistentima. Daroviti, dragi, pametni i lijepi. I svi su dosta zaposleni u drugim projektima. Čak sam i sama radila više, nego sam planirala na drugim obavezama u Gavelli -Richard lll i na Adu gdje sam asistent na Odsjeku glume, pa je samo to bio najveći problem u radu. Tako da sam imala osjećaj da stojimo na jednom mjestu i ne mičemo se, pa skoro tri tjedna. Onda smo se ipak skupili, pa se počela nazirati i predstava. Bilo je teško i poučno za sve. Zahvalila bih se svima od srca. Isto tako, Matku Ragužu na povjerenju koje mi je dao i njegovoj divnom timu: Vedrani, Draganu, Gogi, Aniti, Dini, Luki i Marinu. I Viliju za muzičke savjete i intervencije. Posebno se moram zahvaliti Marku Torjancu, koji je pomogao da prijevod M. Jurilj bude što dublje uronjen u duh komada i ponudio svojim prijevodom glumcima prostor za veću igru i slobodu. Zahvalna sam Željku Vukmirici, koji je puno pomogao u prvim razgovorima i prijedlozima. Maji Đurinović, koja kad se pojavila negdje na polovici unijela novu krv i kao iskusna profesorica jako pomogla da taj pokret koji sam zamislila, konačno zaživi i iznenadi. Mariti Ćopo, koju zovem pravom umjetnicom zahvaljujem na iskustvu i lakoći koju donese svakom glumcu, meni posebno. I na kraju Janu Torjancu na svakom savjetu i pomoći koju mi je pružao od početka do kraja i posebno Nikoli Tomašegoviću, mladom filozofu s kojim mi je razgovor o Don Juanu pomogao da uobličim sva svoja promišljanja o toj temi.
Scena: Što biste poručili čitateljima…?
Da rade što ih usrećuje, da vjeruju svom doživljaju i da budu zahvalni svakome od koga dođe neko dobro. I da! Najvažnije: da se obrazuju i ne prestanu rasti kako u poslu, tako i kao osobe.
Još malo o predstavi…
Režija i scena: Slavica Knežević
Prijevod: Mirta Jurilj i Marko Torjanac
Igraju: Živko Anočić/Filip Juričić, Goran Guksić, Bernard Tomić, Anja Đurinović Rakočević/Tesa Litvan, Robert Budak/Karlo Mrkša, Judita Franković/Vini Jurčić, Dajana Čuljak/Vini Jurčić, Darko Stazić, Damir Klemenić
Autorski tim:
Kostimi: Marita Ćopo
Oblikovanje svjetla i projekcije: Deni Šesnić
Glazba: Willem Miličević
Suradnica za scenski pokret: Maja Đurinović
Asistentica produkcije: Iris Tomić
Dizajn propagandnog materijala: Marin Mimica i Bojan Kanižaj
Fotografije: Luka Pešun
Majstor svjetla: Dragan Micić
Majstor tona: Dino Kraljeta
Organizacija, promocija i prodaja: Vedrana Reberšak, Gordana Miličević, Mirela Lautar i Eva Lukić
Umjetnički ravnatelj Teatra EXIT: Matko Raguž
PREMIJERA A: petak 29. prosinca 2017. u 20h
Igraju: Filip Juričić, Goran Guksić, Bernard Tomić, Tesa Litvan, Karlo Mrkša, Judita Franković, Vini Jurčić, Darko Stazić i Damir Klemenić
PREMIJERA B: petak 12. siječnja 2018. u 20h
Igraju: Živko Anočić, Goran Guksić, Bernard Tomić, Anja Đurinović Rakočević, Robert Budak, Dajana Čuljak, Vini Jurčić, Darko Stazić i Damir Klemenić
REPRIZE: 13., 19., 20. siječnja, 1., 2., i 3. veljače u 20h
Ulaznice za reprizne izvedbe u prodaji su na www.ulaznice.hr i na blagajni Teatra EXIT (Ilica 208)
Foto: Press – Luka Pešun
