Intervju za Scenu…
Pozivam vas sve na svečano otvorenje Noć hrvatskog filma i novih medija ovaj petak, 7. listopada u 21 sat u Kino Europa. Ulaz je besplatan, najavio je jedan od hrvatskih najboljih redatelja Branko Ištvančić za portal Scena.hr. ‘Noć hrvatskog filma’ prije tri godine pokrenula je Irena Škorić, a ove godine je uz pomoć stručnih suradnika Tomislava Gregla i Ištvančića sastavila specifičan filmski program za svaki grad uključen u projekt. Uoči ‘Noći hrvatskog filma’, s Ištvančićem smo razgovarali o projektu, o stanju filma u Hrvatskoj te o filmskim festivalima i nagradama.
Scena: Počinje ‘Noć hrvatskog filma’. Koliko su važni ovakvi projekti za redatelje i filmaše?
Noć hrvatskog filma je zamišljena da na sličan način kao i u Noć muzeja omogući posjetiteljima da jednom godišnje imaju uvid u ono što zovemo baštinom odnosno ono što je kao dio prošlosti označilo našu kinematografiju kao značajnu i postojanu granu naše kulture. Tako je omogućen, ne samo pregled izbora iz najznačajnijih ostvarenja prijašnjih autora, nego i prilika današnjim filmašima i redateljima da imaju uvid u način i stvaralaštvo njihovih prethodnika na kojima se stvarala današnja kinematografija. To je nešto poput upoznavanja samoga sebe. I poznavanja vlastitog identiteta. Uz mene, filmove su birali Tomislav Gregl kao selektor za animirani film i Irena Škorić kao umjetnička voditeljica koja je ujedno i pokrenula cijeli projekt prije tri godine.
Scena: Vaš dokumentarni kino hit ‘Sve je bio dobar san’ bit će prikazan u Pakracu. Jesu li manji gradovi zakinuti za hrvatski film?
Manji gradovi su uvijek bili zakinuti za hrvatski film samim tim što ih se jednostavno zaobilazilo, a pokazalo se, recimo baš na primjeru filma ‘Sve je bio dobar san‘ kako domaći film ima publiku, ali naravno ako je dobar. Publika zna prepoznati dobar film i publiku ne treba podcjenjivati kako se to do sad često mislilo ili činilo. Upravo zato je intencija Noći hrvatskog filma da vrati domaću publiku u kino kako bi i drugi autori koji nadolaze imali od toga koristi. Na primjeru filma ‘Sve je bio dobar san‘ vidjeli smo kako je potrebno odlaziti u manja mjesta i komunicirati s publikom. 
Zahvaljujući digitaliziranim kino dvoranama u mnogim gradovima je bilo omogućeno kvalitetno gledanje filma, a stalnim odlascima u manje gradove omogućeni su i razgovori s ekipom filma. Postignut je izniman rezultat gledanosti za jedan domaći dokumentarac od čak deset tisuća gledatelja. Sličan primjer sam imao s filmom ‘Duh u močvari‘ koji je jedan od najgledanijih hrvatskih igranih filmova za djecu i još me uvijek zovu na projekcije. A djecu je teško prevariti. To je najiskrenija i najzahvalnija publika koju sam imao. Moje mišljenje je kako nije sve u Zagrebu i kako treba odlaziti u manja mjesta što je više moguće, treba uvijek pružiti šansu malima.
Scena: Osvojili ste mnogo nagrada. Kako gledate na film u Hrvatskoj?
Nažalost ne dijelim mišljenje nekih kako se u hrvatskom filmu promijenilo nešto na bolje. Baš naprotiv. U sustavu još uvijek vlada ziheraštvo i fige u džepu. A tobože je nešto kao bolje. Kao kad vam računalo daje jedne te iste i stalne podatke, pa ga je jednostavno potrebno resetirati. Tako nešto bi trebalo napraviti u hrvatskom filmu jer čini mi se sve drugo vodi k tome da u uzurpiranom nacionalnom fondu imate mjesta samo za jednu ekipu. Ako niste u nečijoj interesnoj skupini nemate pristupa niti mrvicama, a kamoli dijeljenju velikog kolača. Kao da imate djecu, a kolače dajete samo onima koji vam se najviše umiljavaju, a ostali gledaju u vas kako s njima zajedno jedete sami cijeli kolač i još pri tome nepristojno mljackate. I onda se još smijete drugima u lice. Podrigujete. Čačkate zube. Kako se ono kaže, sit gladnom ne vjeruje. A još se sve to tobože prikazuje kao nekakav veliki uspjeh. Čiji? Pitam se. Film ‘Sve je bio dobar san’ kao autorski dokumentarac nije dobio recimo poticajna sredstva najpozvanije hrvatske institucije za financiranje filmske proizvodnje koja se zove Hrvatski audiovizualni centar, a postigao je izniman uspjeh za jedan domaći dokumentarac koji se tamo financira i to ne samo u našoj zemlji nego i u inozemstvu. Dakle isto doprinosi razvoju i promociji hrvatske kulture. Kako je onda moguće da tako značajan projekt za našu zemlju nije dobio državna sredstva koja su upravo namijenjena takvom poticanju filmskog stvaralaštva. Čini mi se kako je očito da više nismo tako naivni i da je obmana u javnosti sve više. Kao kad lopov viče drž’te lopova!
Scena: Vaš dugometražni film ‘Most na kraju svijeta’ uvršten je i u selekciju 3. izdanja međunarodnog festivala Olhares do Mediterrâneo (Cinema no feminino) koji će se održati od 29. rujna do 2. listopada 2016. u Lisabonu u Portugalu. Očekivanja?
Kao i svugdje gdje je film bio prikazivan nemam nekih velikih očekivanja, ali bit ću neiskren kao i svaki autor uvijek se nadate još jednom uspjehu. Meni nije važno filmove raditi zbog nagrada, meni je važno da film što više ljudi gleda. Kao i pisac ako napiše knjigu očekuje da će je netko čitati. No ako i nema puno ljudi u knjižnici ipak je važno da je knjiga tamo i da će je uvijek netko moći ponijeti i pročitati. Moji filmovi su čestom puta recimo bili reprizirani na televiziji. I piscu bi bilo drago da mu se knjiga često posuđuje u knjižnici. Međutim, nijedna nagrada, niti jedan uspjeh nije mi nikada donio priliku da dobijem novi film ili recimo veću plaću. Ponekad imam osjećaj da me Hrvati mrze što imam toliko nagrada. Da mi je to baš mana i da bi bolje prolazio da se ponašam mediokritetski. Imam dojam, kao da kriteriji vrednovanja ne postoje ili postoje, ali kako za koga. I zato ponavljam, potrebno je napraviti RESET.
Scena: Koji je zapravo najveći problem hrvatskog filma? Što vas kao redatelja smeta?
Moje mišljenje je kako nemamo više pravih klasika. Današnji filmovi se više rade iz interesa, a manje zbog umjetnosti. I neki uspjesi hrvatskih filmova na velikim festivalima nisu baš ono što nam se pokušava servirati. Cannes, Berlin ili Venecija više nisu ono što su nekad bili. Sve je danas postalo trgovina. Drago mi je da sam kao redatelj napravio dva filma koji se smatraju hrvatskim klasicima. Recimo film ‘Plašitelj kormorana‘ je redovito u programima najboljih hrvatskih dokumentaraca svih vremena, a za moj film ‘Bunarman‘ neki smatraju da je jedan od najboljih i najnagrađivanijih dokumentaraca na HRT-u. Veliki kompliment mi je bio kada mi je profesor Zoran Tadić rekao kako mu se taj film jako svidio. Smeta me što smo u novije vrijeme okruženi većinom prolaznim vrijednostima filmovima koji se ne pamte. I zato postoji Noć hrvatskog filma – da se podsjetimo na naša najbolja ostvarenja.
Scena: Dojam je da u inozemstvu lakše prepoznaju dobar film, nego u Hrvatskoj?
To sam doživio tisuću puta. Nitko nije prorok u svom selu. No ja nisam mišljenja da ovu zemlju 
zbog toga treba napustiti nego baš suprotno ostati i raditi dok god se može izdržati. Ponekad je teško jer se nepravedno dodjeljuju sredstva. Pravde nema, ali je zato stalno tražim rješenja. Jedno od rješenja je nezavisni film. Onako kako se to potiče u nekim zapadnim zemljama. Jer, autor je u najboljoj poziciji kad je neovisan. Mi smo, u Artizani, u tom smislu, uspjeli napraviti neke filmove poput filma ‘Sve je bio dobar san’ i filma ‘Neželjena baština‘. Ali nažalost, ne možete sve filmove na taj način raditi. I nije fer da stalno nižete rezultate, a nekima rezultati nisu potrebni da dođu do novca za film. Film je skupa igračka. Čudan zanat. Zapravo, jednak napor je potreban za napraviti slab ili vrhunski film. A kad živite u jednoj maloj kinematografiji punoj kompleksa često puta se događa da kinematografija živi za sebe. Naime, ništa se ne radi na pravednoj raspodjeli i poticajnom planu ili stimulansu.
Scena: Što biste poručili publici uoči ‘Noći hrvatskog filma’?
Uoči Noći hrvatskog filma volio bih da naša publika uživa u starim, ali i novim filmovima, jedinstvenom koncertu filmske glazbe u izvedi pjevačkog zbora ‘Cappella Odak’ i sa Zagrebačkim dječacima kao gostima, koji će biti priređen kao putovanje filmskom glazbom i prisjećanje na ono što smo voljeli gledati i s čime smo odrastali. Jer, sve je film. I naši životi su film. Prepustimo se u jednoj noći snovima, maštajmo i opustimo se uz dobra djela, i zaboravimo na svakidašnje jadikovke… Pozivam vas sve na svečano otvorenje Noć hrvatskog filma i novih medija ovaj petak, 7.10. u 21 sat u Kino Europa. Ulaz je besplatan.
Scena: Što trenutno novo radite?
Radim uvijek paralelno na mnogim projektima. Kod nas se ne može živjeti samo od jednog posla. Osim što radim na novim scenarijima i snimanjima, organiziram male filmske manifestacije poput Ciklusa hrvatskog filma u Vojvodini, a odnedavno planiram pokrenuti i jednu malu filmsku školu za najmlađe koja će se zvati ‘Kad se male ruke slože‘. Razmišljam o tome kakvu ćemo publiku imati u budućnosti. Možda više nije sve u kinu…
Foto: Artizana arhiva
