fbpx

Ekskluzivno Ecija Ivušić: Rođendan, vjenčanje i gay klub!

Ecija IvušićLijepa voditeljica Ecija Ivušić ekskluzivno za portal Scena.hr napisala je svoj osvrt na ‘Dane vjenčanja‘, ljubav te ponešto o rođendanu, udaji i braku.

Rođendan…

U četvrtak sam proslavila 27. rođendan. Tata me nazvao da mi čestita. U rođendanskom govoru, između ostalog, uspio je izvući činjenicu da smo u Jugoslaviji sad bih prestala bit omladinka. Mama je dan prije popila nekoliko čaša vina sa mnom navečer i malo previše puta histerično naglasila kako je 27 godina ništa, uostalom i ona se udala u dvadeset i devetoj. Objasnila je da mi život tek počinje, da se imam kad udati i nekom prat ‘mudante’ i ‘bedinat dicu’. Baka me nazvala i bar četiri puta naglasila da ‘šta ima bit, bit će, samo neka je zdravlja’. Bilo je tu i nekoliko teških uzdaha ‘ćerce moja’. Svaki put kad je rekla ‘ma šta ima bit, bit će’, moja baka se pomirila s mojom sudbinom ‘dvadesetsedmogodišnje neudate stare cure’. Najbolja prijateljica me upozorila da imam još ravno dva mjeseca da zatrudnim, u protivnom ću se rodilištu voditi kao starorotkinja, a druga ‘best frendica’ mi je poželjela sve najbolje u dvadeset i OSMOJ godini života.
Uglavnom, većina čestitki, koje su mi uputili moji najbliži, su više bile vrsta tješenja i izrazi suosjećanja, koja su uključivala zagrljaj sa standardnim ‘bit će bolje’ tapšanjem po ramenu.

Veza između mene i moje druge tetovaže

Navečer sam uz bocu… dvije, ok tri, sa svoje dvije najbolje, također single prijateljice slavila tih dvadeset i prekretničkih sedam i ‘pretumbavala’ svoje standardne teme. Ljubav, posao, nekoliko tračeva, ljubav… E da, i ljubav. O da! Na dvadeset i sedmi, ako si single i ako si ‘ja’, tema ljubavi bude na steroidima.
Da se život odvio prema nekoj mojoj računici od prije desetak godina, danas bih radila u korporaciji, bila gospođa XY i razmišljala o drugom djetetu. Ali eto, i dalje se deklariram kao gđica Ivušić i jedina dugoročna veza koju razmišljam da ostvarim je – mene i moje druge tetovaže. Stalno me brine čitav koncept srodne duše i revno ga pokušavam ‘prokljuviti’, ali nakon što sam se ove godine nekoliko puta pokušala pomiriti sa sudbinom s krivim ljudima, definitivno znam da ne pristajem ni na što drugo osim na punokrvnog soulmate-a. Nikad! Makar čekala pedesetu i razmišljala o pedesetoj tetovaži.

Na Danima vjenčanja…

U tom stilu i stanju uma sam i završila večer i sve je bilo ok, dok se sljedeći dan nisam našla na ‘Danima vjenčanja’ okružena dvometarskim ženama u svim stilovima i krojevima vjenčanica. Poznati su nosili humanitarnu reviju. Iako sam unaprijed kategorički odbila nositi vjenčanicu ili išta nalik tome jer me činjenica da se nešto bijelo i ‘pufasto’ vuče dva metra iza mene jednostavno grozi. Ipak sam se našla u vrevi svega toga materijalnog što bi trebalo simbolizirati i slaviti ljubav.

U jednom trenutku mi se zavrtjelo. Ne znam, je li zbog panike što su sve žene oko mene simbolično u bijelom, a ja u Elfsima ili možda zbog one boce, dvije, tri vina od sinoć. Ali sam se upitala kako sam se dovela u situaciju da dan nakon rođendana, stojim na ‘Danima vjenčanja’ u zelenoj haljinici za djeveruše te sam se pitala poručuje li mi Bog nešto.

Voditelj Zuhra me upitao zašto se današnja granica udaje pomakla. S najsarkastičnijim tonom i ekspresijom sam odgovorila – zbog muškaraca. Iako je to kod publike izazvalo smijeh i Zuhra je komentirao da upravo gleda u jednog i potpuno me razumije, kad malo bolje promislim, ma nisu nam muškarci ni za što krivi.
Oni su stoljećima isti, imaju iste obrasce odnosa prema ženama u gotovo svim kulturama, povijesnim razdobljima, zna se gdje je ženi mjesto i koje su relacije u bračnim odnosima. Mi smo te koje su se promijenile, emancipirale, težimo boljem i sve rjeđe se danas udajemo u očekivanim vremenskim okvirima samo zato jer se to od nas očekuje. Na zapadu su se odavno promijenila pravila i poslovne uspješne žene su nametnule neke nove standarde u muško-ženskim karijernim pa tako i bračnim odnosima.
Nažalost, kod nas je to sve još u zatišju i još uvijek više vrijediš ako si udana. Nema veze jesi li varana, ponižena, smije li ti se pola grada iza leđa, a poznanici gledaju u pod kad te vide. Nema veze, udana si, nosiš tuđe prezime, muška ruka stoji iza tebe, sve je ok!
Dok je onaj drugi soj djevojaka, poput većine mojih prijateljica i mene same koji se ne želi pomirit s ičim osim najboljim za sebe, proglašavan kompliciranim ženama, neukrotivim divljakušama, sponzorušama i još nizom epiteta koji ih čine nepoželjnim za jednog poštenog tradicionalnog Hrvata. A i šire.
Vjenčanja. Lijepo je to sve u teoriji. Prekrasne vjenčanice, torte na pet katova, ushićena rodbina, fotografije najsretnijih mladenaca na svijetu, Maja Šuput na stolu, Rozga u elementu, tamburaši na koljenima, a darova i para u potocima. A tek kasnije kad nastupi obnavljanje zavjeta, srebrni, zlatni pirovi… Vjenčanja su divna i u teoriji i praksi. Brakovi u teoriji. U praksi malo manje.

Uglavnom u cijeloj toj histeriji ‘backstagea’ revija vjenčanica, potvrdila sam još jednom svoju davnu odluku kako mene tradicionalno ‘rvacko’ vjenčanje neće vidjeti. Makar ne u ulozi mlade i obuzeo me spokoj što nisam neka ‘wannabe udavača’. Ali tada sam vidjela nju.
Malu prekrasnu curicu u zelenoj haljinici i obuzela me čežnja. To neću moći sama. Emancipacija je možda promijenila pravila u raznim sferama života, ali što se tiče prokreacije, tu nije ponudila neka efikasna rješenja. Možeš ti pomaknuti i postaviti vlastite granice i u karijeri i ljubavi, ali biološki sat ne možeš namjestiti po svom.

…zatim u gay klub!

Moje odluke su oduvijek bile specifične. Operirane od razuma i vođene srcem. Dok je mozak tek procesuirao, noge su hvatale zalet, a srce je već bilo tamo. Na taj način sam i dogurala do dvadeset i sedme. A je li to ispravan način, vidjet ćemo. Da sam bila spremna donijeti po nekome drugome razumne i prikladne odluke, možda sam već odavno mogla za rukicu držati neko svoje malo biće. Ali drago mi je da nije tako jer stvarno bih voljela da to biće jednog dana može moju pravu ljubav zvati tata. A hoću li biti u ‘pufastom’ i bijelom, hoće li neki drugi prsten stajati na mojoj ruci uz ove iz H&M-a i hoće li iza ‘Ecija’ stajati neko drugo prezime, zaista je manje bitno. Nakon revije vjenčanica nazvala sam frenda da odemo na cugu. Završila sam s njim i njegovom jedva punoljetnom družicom u gay klubu. Morala sam popiti nešto. Čisto da se otrijeznim. Život je savršeno nesavršen. I baš onakav kakav s 27 i treba biti.