Piše: Ecija Ivušić
Što me odredilo…
Kad sam krenula u osnovnu školu, roditelji su mi dali na izbor hoću li slušati vjeronauk. Naime, moji roditelji nisu vjernici. Bar ne po crkvenoj definiciji. Oni su vjernici po definiciji ljudskosti. Vjeruju više u ljude i da se dobro dobrim vraća. Žive po Božjim zapovijedima, iako ih vjerojatno ne bi znali ni nabrojati. Odgojili su poštene akademske građane, a odgovorno tvrdim i da su svi ispali dobri ljudi. Prilično sam sigurna da su moji roditelji članovi zajednice kojima bi se svaka crkva ponosila.
Krenula sam na vjeronauk koji nam je predavao jedan divan čovjek, ali nažalost nas je napustio i negdje u četvrtom razredu, a vjeroučitelja je zamijenila časna. Odgojena sam u normalnoj modernoj obitelji u kojoj vlada međusobno poštovanje i komunikacija je lišena bilo kojeg oblika primitivizma i u kojoj su djeca sudjelovala u odlukama i mišljenju s roditeljima, malo je reći koliko me časnin, nazovimo to ‘stil komuniciranja’ s nama djecom, učenicima, šokirao. Prvo sam zabezeknuto u petom razredu osnovne slušala kako ‘Bog ne želi da gledamo svoje intimne dijelove dok se peremo u kadi jer je to grijeh’, a nakon što je časna digla ruku na prijatelja iz razreda, vrlo brzo sam zaključila da neću trpjeti ono što ne moram i da ću slobodnu volju, koju su mi roditelji s povjerenjem ukazali, iskoristiti u bolje svrhe od slušanja kako ću gorjeti u paklu ako ne ispovjedim sve svoje grijehe koje sam nakupila u svojih 11 godinica života. Znam da ovo nema veze s vjerom i crkvenim stajalištima direktno, i da u svakoj branši, pa i ovoj, ima trulih pojedinaca, ali to je bilo temeljno iskustvo koje je definiralo moj odnos,ne prema vjeri, da se razumijemo. Prema Crkvi.
Ja kao manjina!
I tako sam napustila vjeronauk i prvi put u životu postala dio manjine. Kenan, Emina, Azra i ja, pisali smo zadaću u pauzi dok su drugi slušali vjeronauk. Redovito sam doživljavala dječje upite jesam li muslimanka ako ne idem na vjeronauk i slično, a mislim da su moji tadašnji stavovi bili prenapredni i za mnoge danas odrasle ljude, a kamoli za tadašnje 11-godišnjake. Ostalo mi je u sjećanju kako sam se često osjećala neprihvaćenom kao dio te manjine, ali nikada nisam preispitivala svoju odluku.
Uglavnom, teško je biti manjina. A u Hrvatskoj očito nemaš priliku to ni postati jer da bi bio manjina po definiciji, moraš imati neka prava. A ovdje će vam, čak i prije nego što ste se imali prilike boriti za njih, kao svaka poštena potlačena manjina, preventivno biti uskraćena. Jer od svih prokletih stvari koje ne valjaju u ovoj državi, kao krucijalni problem istaknuo se ovaj o definiranju ‘normalne obitelji’. Teško mi je iznijet svoje mišljenje, da nekoga ne uvrijedim i sama ne postanem tlačitelj kao ovi ‘inicijatori’, ali ovdje se ne radi o vjernicima i nevjernicima, obrazovanima i neobrazovanima, bogatima i siromašnima, hetero i homoseksualnim osobama. Ovdje bi se trebalo raditi o zdravom razumu. E sad, relativno je naravno što je za koga zdravi razum. Po ovim genijalcima iz inicijative, zdravorazumska bi trebala biti većina. Mislim, i po demokratskim standardima, to bi trebala biti većina. Ali ‘džabe’ ti demokracije u nas kad je na ovakvim temeljima s načelima kakva su vidimo većinska. Biti gay je stvar opredjeljenja. Biti peder je stanje uma. A u svom životu, vjerujte mi, najmanje pedera sam upoznala među gayevima.
Jasno je da te definira obitelj u kojoj se rodiš i da ćeš usvojiti vrijednosti i načela koja su ti prenijeta, ali zar nije već vrijeme da bar ove mlađe generacije mućnu glavom i prekinu začarani krug. Ljudi, rodili ste se u vrijeme kad očima pomičete tekst na ekranu, a dozvolit ćete da vas odgajaju u duhu stavova i načela kad ekrani bilo kakve vrste još nisu bili ni u planu?!
Argumenti su koliko sam shvatila da sve osim muškarca i žene nije prirodno. Ovako štitimo djecu. Ma kao da svi nismo svjesni da u ovim ‘prirodnim’ obiteljima ima toliko neprirodnih stvari koje se događaju. Isto kao što bi u ‘neprirodnim’, bilo prirodnih. I obrnuto. Stvar je uvijek u pojedincu.
Naše licemjerje…
Najgore od svega je to što mnogi od tih ljudi koji drugima žele zabraniti zasnivanje obitelji rade toliko loših stvari protiv svoje vlastite i dozvoljeno im je da ih kroje i ruše samim time što su svojim seksualnim opredjeljenjem ‘prirodni’. Postoji razlika između licemjerja i hrvatskog licemjerja. Ovo naše je otrovnije. Sve je naopako. Umjesto da se manjina pokušava izboriti protiv većine, većina se bori protiv manjine.
U nas su i lopovi gospoda, znanstvenici sirotinja, većina žena koje dobro zarađuju su kurvanjem dobile posao pa su kurve, ove koje su se udale pa ništa ne rade su gospođe, obitelj je svetinja, a brak je savršena zajednica između muškarca i žene u koju se tu i tamo svako malo uvuče neka ljubavnica ili peder. A ovaj put govorim o opredjeljenju, ne stanju uma. To je to. Licemjerna država, licemjerni ljudi.
Brak, što je to?
Jedan moj prijatelj tvrdi da je brak apsurdna arhaična zajednica izmišljena u doba kad su harali tifusi i kolere i kad nije bilo moderne medicine ni antibiotika. Bio je kraći životni vijek i ljudi su se u braku trpjeli po cca 15 godina. Danas, produženjem životnog vijeka, moraju se podnositi i po 60. Igor smatra da to, ne samo da nema smisla, nego je i udar na ljudska prava.
Njegov Facebook status me pošteno nasmijao i zapitaš se gledajući sve te brakove oko sebe, koliko će tih priča jednog dana završiti u staračkom domu, a koliko u odvjetničkom uredu? Nisam sigurna ni da želim saznati. Ili osjetiti jednog dana na svojoj koži.
Jedino što mene brine je gdje je u svemu tome uopće ljubav, ženi li se uopće više danas radi ljubavi ili radi udruživanja snaga za otplatu rate kredita, interesa ili zbog djece. Čini mi se kao da brak nastupa kao sljedeći ‘logičan’ korak, onda kada se ljubav istroši. Jer je tako ispravno, jer smo dugo u vezi, jer će možda dijete sve popraviti, jer je to ‘prirodno’. Što je više nego nelogično. Dakle, na stranu ljubav i brak, iskreno, nisam sigurna da taj brak treba ikome. Ikakav. ‘Normalan’ ili ‘nenormalan’.
Ajmo mi na prokreaciju. Što ću s tim. Mislim da u skladu sa svim razočarenjima u ove ‘divne’ hetero odnose, osobno imam još maksimalno dvije loše veze fore prije nego što se okrenem gayevima. Prestanite se križati, nisam mislila ženama. One mi ne mogu napraviti dijete. To nije prirodno. Slušam ja inicijatore, ne brinite.
Referendumska nedjelja…
Hvala bogu, brzo će doći i ta referendumska nedjelja. Sigurna sam da će neki od vas koji su među onih 749.316 potpisa imati svoj uobičajeni nedjeljni ritual. Možete otići na misu, održati nedjeljni obiteljski ručak, napisati s djecom zadaću i navečer posjetiti preostalu rodbinu. Ljubavnicu ćete obići sutra. Nedjelja je ipak dan za obitelj. Ovu iz referenduma, naravno. Jer ona je jedina ispravna. Baš kao i vi.
Činjenice koliko će jedan ovakav politički nekorektan referendum koštati i što se sve moglo izgraditi, kupiti, donirati itd., neću nabrajati. Činjenicu da krojimo povijest koje se jednog dana nećemo rado sjećati i da smo prisilno svi postali dio nečega što će biti izvedeno na štetu svih nas, a jedino na satisfakciju inicijatora, isto neću razglabati. Da, istina je da su bolnice, škole, starački domovi, inkubatori, umjetna srca koja smo mogli imati umjesto referenduma, skupi, ali nažalost, ljudska glupost očito je najskuplja.
A sada, ajmo čekati taj trenutak 1.12. i krojiti povijest. Baš me zanima koliko će se nas njome ponositi, a koliko nas će se sramiti jednog dana kad i mala Hrvatska odraste i apsolvira svoju vrtićku razinu demokracije. Hrvatska nam ima već 22 godine. Trebala je skupa sa svojim građanima završavati fakultet i pisati diplomski na polju demokracije, a mi nažalost tek spremamo prijamni za osnovnoškolsku razinu. Iskreno se nadam, radi boljitka svih nas, da ćemo ga ovim referendumom bar uspjeti položiti.
Foto: Press Scena.hr
