Jelena Orešković…

Ako je netko probdio noći u zagrebačkim klubovima, kavanama i sličnim utočištima noćnih ptica, to sam svakako bila ja. I naravno, moja ekipa. Uvijek si nađeš ‘partners in crime’, kako bi braća Englezi rekli. A onda sam se malo zasitila, nešto ostarjela pa se zaposlila… Češće me viđao dan, manje noć.
U međuvremenu sam se zaljubila, preselila, rodila pa je tih noći još manje, makar, znate kako kažu, stare navike teško umiru! Kako ni mom Dasu izlasci nikada nisu bili mrski, tako si priuštimo barem jedan bijeg od svakodnevnice tjedno te izađemo s društvom u neki od pariških restorana, a ponekad noć ‘zaokružimo’ posjetom klubu.
Mjesta na koja izlazimo uglavnom su ona popularna među domaćom pariškom ekipom, a često svratimo i u restorane poput Le Matignona ili Costesa i klubove poput VIP Rooma ili Raspoutinea koji su poznati u cijelom svijetu kao mjesta dobre atmosfere. Dobra ‘vibra’ još je intenzivnija ako ste s dragim ljudima. Pa gdje god!

Posjet Zagrebu
Tako je bilo i pri nedavnom posjetu Zagrebu. Već tradicionalno, prvu večer izađem s prijateljima. Ovoga puta odluka je, nakon više satnog vijećanja s frendicom (pri kojem se, naravno, vise pričalo o svemu drugom nego o samom mjestu izlaska), pala na restoran s tamburašima. Čisto stoga što se takvo mjesto u Parizu gotovo ne može naći. Meni je ionako bilo bitno vidjet frendove, valjat interne fore i smijat se kao onih spomenutih noći u kojima smo tako rado ostavljali našu mladost.
No moje mišljenje, očito, nije dijelila jedna gošća te večeri koja je na upit što želi jesti, vrlo bahato odgovorila: “ Ti, Jelena, zaboravljaš da ja jedem samo u skupim restoranima ! “U mene šok i nevjerica! Posramih se što sam u strci oko pakiranja i puta zaboravila da dotična voli jesti u skupim restoranima! Zaboravila sam i neviđeni talent, ravan onome Davida Copperfielda , da s plaćom od 5 tisuća kuna pokrije te, srcu joj prirasle, skupe večere.

‘Kenjac’ i večera
Ostavila sam Zagreb i mađioničarku te, već iduću večer po povratku u Pariz, otišla s dvije frendice u hrvatsku ambasadu na projekciju filma režisera Antonia Nuića ‘Kenjac’ u kojoj glavne uloge igraju perfektni Nataša Janjić, Nebojša Glogovac i Emir Hadžihafizbegović. Film odličan, ali težak pa smo raspoloženje odlučile popraviti večerom u restoranu Le Matignon.
Srijeda, restoran prepun, DJ odličan, a nekoliko stolova dalje sjedi Nasser Al-Khelaifi, vlasnik nogometnog kluba Paris Saint-Germain. I zamislite, taj gospodin težak koju milijardu, očito van pameti, od svih restorana u Parizu izabere ovaj srednje skup te, još k tome, na vlastitu molbu, ne večera u VIP dijelu restorana.
Vidjevši njegovo skromno i ljubazno ponašanje, film mi se vratio par dana unazad u Zagreb na onaj malograđanski komentar kakav priliči samo osobama s osjećajem manje vrijednosti kojima, nažalost, ni večera u skupom restoranu neće pomoći da uistinu vrijede više! Ljudski kompleksi su poput naočnjaka što konjima stavljaju da im se smanji vidokrug. I u tom svom uskom vidokrugu, čovjek si lako umisli da je ‘netko’.

Biti ‘netko’ u Parizu
Kako sam se te večeri u Le Matignonu zatekla u društvu vlasnika restorana, menadžerice i našeg dečka koji tamo radi u osiguranju, u neobaveznom razgovoru, još pod dojmom spomenute anegdote iz Zagreba, palo mi je na pamet pitanje: Što znaci biti ‘netko’ u noćnom životu Pariza ? Tko su te ‘face’?
Budući da su klijenti ovog restorana vrlo poznate ličnosti: političari, sportaši, holivudske zvijezde i sl., bila sam na idealnom mjestu i s pravim ljudima da doznam odgovor na ova pitanja.
Ako isključimo planetarno poznate ličnosti, kojima je, na sam spomen njihovog imena, osiguran stol i VIP tretman, kriteriji bi bili sljedeći:
• dobar gost, znaci, dobar potrošač naravno
• stalan gost, uz pretpostavku da je dobar potrošač
• ‘lijep’ gost
Krenimo od ovog zadnjeg jer pretpostavljam da vas je, kao i mene, prilično zbunio. Odahnula sam shvativši da ima nade za sve nas koje ne izgledamo kao Irina Shayk i vas kojima fali ‘ono nešto’ da bi vas na ulazu zamijenili s George Clooneyjem. ‘Lijep’, u ovom slučaju, znači fino i ukusno odjeven. Dodala bih, i skupo! Dečki na vratima često će na novo pridošlicama primijetit detalje poput sata, torbe i sl. jer svaki bolji restoran ili klub u gradu nastoji zadržati određeni nivo klijentele. Dakle, u Parizu restorane bira klijentela, no biraju i oni nju.
A što znači biti dobar klijent u gradu u kojem živi 219 000 milijunaša, 1 500 multimilijunaša i 22 milijardera!?!!
Katji, menadžerici, odmah je na pamet pao gost od prije par tjedana koji je na ‘iće i piće’ potrošio 29 tisuća eura te ostavio napojnice u vrijednosti 21 tisuća eura.
Već mi se vrtjelo u glavi od cifri kad su moji sugovornici nastavili priču o dobro poznatim natjecanjima ruskih, saudijskih, brazilskih i inih milijardera na Azurnoj obali.
Još se priča o butelji šampanjca Perrier-Jouët ‘Belle époque’ od 9 litara naručene za poznatu jetsetericu Paris Hilton s cijenom od 100 tisuća eura, a koja je ukrašena nakitom draguljarske kuće Van Cleef & Arpels, dok na sam spomen imena Javed Fiyaz, vlasnicima noćnih klubova oči zasjaju od sreće. Pakistanski milijarder 2009. godine , u jednoj od tih čuvenih utakmica, u kojoj mu je ‘protivnik’ bio malezijski milijunaš, ušao je u legendu potrošivši 900 tisuća eura u jednoj noći!
Naravno, i oni manje ekscentrični imaju prava na noćni život. Moj Das bi, recimo, spadao u kategoriju stalnih gostiju i dobrih potrošača makar, lišen natjecateljskog duha, nije sklon nadmetanju sa saudijskim milijarderom za stolom do. Pa ipak, dobro utabavši svoje staze noćnog života Pariza, rado je viđen gost za kojeg se uvijek nađe stol. Das i njegovi prijatelji dio su pariškog ‘đira’ za koje, zanimljivo je, ne vrijede ista pravila kao i za povremene turiste u ovom gradu ma koliko oni bogati bili. Ne vrijede čak ni isti cjenici.
Jednom sam, bez Dasa, izašla van s društvom iz Zagreba. Das je nazvao menadžera kluba da se ‘pobrine’ za nas međutim njega u trenutku kad smo ušli nije bilo. Konobar nas je odveo do stola i dao nam cjenik. Pogledam butelje vina, nijedna ispod 500 eura. Sve ‘magnumi’! Pogledam votke, opet magnum izdanja. A nas troje. Ali što je tu je, takva je ponuda. I taman kad sam krenula izustiti da nam se donese ta nesretna magnum butelja, dotrči Nicolas, menadžer, i primi se za glavu, uzme mi cjenik iz ruku i kaže da zaboravim viđeno! Taj cjenik , kako mi je objasnio, vrijedi za turiste i goste koji nisu stalni, a zahtijevaju VIP stol.
Spomenula sam ranije kako popularni restorani i klubovi rade selekciju klijentele , a to je najlakše napraviti upravo cijenom! Ponekad, kad je ‘špica’, kao npr. tijekom pariškog tjedna mode, ide se toliko daleko da će nepoznat klijent za veći stol u VIP-u kluba morati izdvojiti barem 5 tisuća eura ili će, ne tako rijetko, jednostavno biti odbijen!
Večera se bližila kraju. Ošamućena od dojmova, opet se sjetih mađioničarke s početka priče! I bi mi krivo! Krivo mi što nije ovdje da sjednemo u najskuplji restoran pa, u utakmici s gospodinom Al-Khelaifijem, ‘pljunemo’ kojih 100 tisuća eura i posramimo onog papka koji je par tjedana ranije ostavio ‘sitnih’ 50 somova te, na kraju, proslavimo buteljom šampanjca Perrier-Jouët ‘ Belle époque’. Naravno, onom od 9 litara!