Analiza redateljice…

Redateljica Frana Marija Vranković u razgovoru za portal Scena.hr otvoreno govori o problemima glumaca i redatelja u kazalištu te o nezavisnoj sceni. A s tim problemima u svom radu susrela se i redateljica.

Scena: Jedan od glavnih zaključaka Prvih dana Ogranka mladih je da su u kazalištu nužne promjene. Kazalo se kako sadašnja kazališna klima jednima omogućuje ‘uhljebljenje’, dok drugi svoje projekte u svojim umjetničkim organizacijama produciraju i izvode na volonterskoj osnovi te jedva uspijevaju prikupiti financijska sredstva nužna za osnovnu egzistenciju. Kakav je vaš stav o tome?
Sigurna mjesečna plaća olakšava život i sigurno bi svi bili sretni kad bi znali da će jednu određenu svotu novca dobivati svaki mjesec, bez obzira na sve. Takav savršeni socijalistički sustav teško je održiv jer sa sigurnošću se većina ljudi opusti, a i poredak u kojem je sve dostupno svima često počiva na lažnoj slici blagostanja, koja u trenutku urušavanja dovodi u najmanju ruku do krize. Opet, kad sustavno godinama prijavljujete projekte na natječaje i dobivate nikakva ili oskudna sredstva, a uložite trud u kreiranje i ispisivanje natječaja i zadovoljni ste s konceptom kojeg biste željeli raditi, to može dovesti do svojevrsne rezignacije, koja je također pogubna. Kao i u drugim zanimanjima, sve ovisi prvenstveno o pojedincu. Neki od kolega, koji su ušli u stalni angažman u kazalištima i dalje se angažiraju i oko drugih projekata, koji im nisu u stalnom opisu posla, kojeg, unatoč projektima izvan matične institucije, obavljaju savjesno. Ima i onih koji se opuste i drže da je sad to – to. Kako uskladiti život od prvog do prvog u mjesecu, bez stalnog stresa i pribojavanja za osnovnu egzistenciju, bez da se pritom izgubi maksimalna radišnost… Upornošću? Snagom volje? Nadam se da – da.

Scena: Također je istaknuto da su kazalištu nužne promjene. Što su trenutno najveći problemi mladih glumaca i redatelja?
Stalno se ponavlja kako je hrvatsko kazalište zapelo negdje između socijalističkog sustava i suvremenog kapitalističkog društva. To je bolna činjenica, koje postajemo sve svjesniji. Da bi se domaće kazališno tržište prilagodilo liberalističko-kapitalističkom poretku u kojem živimo potrebno je provoditi sustavne promjene, od zakonskih regulativa do samog stava svakog pojedinog glumca, redatelja, dramaturga, oblikovatelja svjetla i producenta. Odgovornost leži na svakome od nas jer nam je često lakše sjediti u kafiću i žaliti se kako stvari ne funkcioniraju i kako posla nema, nego se prihvatiti papira, prolistati zakone, pravilnike, natječaje i prihvatiti se rada. S jedne strane aktivirati se možemo uključivanjem u javne rasprave i tribine, a s druge kreirajući vlastite projekte. Jedna mi je stvar prilično interesantna, a to je da kad se govori o poziciji ‘kućnog redatelja’ često se kaže da je to relikt iz socijalizma i da imati redatelja na plaći u kući uvodi monotoniju programa. Tako u gradu Zagrebu tek nekolicina kazališta, koliko mi je poznato, uz Hrvatsko narodno kazalište, samo Zagrebačko kazalište Lutaka i Gradsko dramsko kazalište Gavella imaju predviđeno mjesto kućnog redatelja, a osam javnih zagrebačkih kazališta ima glumački ansambl. Ta mi dihotomija nikada nije bila u potpunosti jasna. Imati kućnog redatelja čini kazališni program nezanimljivim, a imati kućni ansambl na njega nema utjecaja.  Čini mi se to poprilično nelogičnim, ali ne vidim rješenje koje bi bilo u potpunosti funkcionalno. No da pretjerano ne širim tematiku, osnovni problem svake stalno nezaposlene osobe, imala ili ne status samostalnog umjetnika, jest kako doći do angažmana. Taj je problem zajednički i glumcima i redateljima. U slučaju glumaca,  kako sam spomenula, od deset javnih kazališta u Zagrebu, njih osam ima ansambl i mogu uzeti vanjskog člana samo u slučajevima da u ansamblu nemaju glumca koji može igrati određenu ulogu. Dakle, tek rijetko koji glumac, koji nije na plaći imat će mogućnost igrati u ansambl teatru, a to su teatri koji imaju najveća financijska sredstva. Nezavisna scena je iznimno interesantna i plodna, no muči ju besparica. Čak se ni na njoj često ne raspisuju audicije. Situacija s redateljima je još kompliciranija. Svi radimo vlastite projekte po udrugama i umjetničkim organizacijama koje osnivamo, a te projekte financijski krpamo kako stignemo i umijemo. Teatar &TD primjer je kazališta otvorenog za suradnju i oni na svojim stranicama imaju ‘Non stop natječaj’, na koji se mogu prijaviti projekti. Proračun kulture promjene je smanjen, pa ni oni ne mogu primiti sve zainteresirane. Jedna pohvalna praksa je jednogodišnje stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa, koje godinu dana mladima daje mogućnost honoriranog rada. Tu su pogodnost iskoristila i kazališta. Za glumce se tu otvorilo dosta prostora, no za redatelje iznimno malo jer se može na prste jedne ruke nabrojiti kazališta koja imaju zaposlenoga redatelja, što je uvjet za dolazak mladog redatelja na stručno osposobljavanje. Sustav asistiranja kakav postoji u Njemačkoj ili Austriji kod nas nikada nije zaživio. Taj sustav omogućuje mladim redateljima da godinu do tri godine u jednom kazalištu budu asistenti režije, nakon čega dobivaju režiju vlastite predstave s kojom se mogu pokazati stručnoj i široj javnosti. Da bi se pronašao adekvatan sustav za Hrvatsku trebalo bi napraviti dubinsku analizu stanja i to prvenstveno na javnoj kazališnoj sceni, a potom i na nezavisnoj.

Scena: Problemi mladih redatelja?
Na ispite iz kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu rijetko kad dolaze kolege iz struke ili ravnatelji kazališta. Tako da, ako niste osoba koja ide po premijerama i domjencima, može vam se vrlo lako dogoditi da završite režiju, a da gotovo nitko iz struke ne za da postojite. Tu kreće svakodnevna borba. Zapravo je smiješno koliko smo mala zemlja, a kako se slabo poznajemo i što ne postoji osmišljen način kvalitetnog i sustavnog informiranja unutar ‘kazališnog strukovnog sela’. Zagrebačku akademiju godišnje upisuje do troje studenata režije, a isti je broj i diplomiranih redatelja po godini. Dakle, popriličan broj za naše tržište. Većinu tih mladih ljudi ravnatelji kazališta i kolege ne poznaju. Dio odgovornosti za pronalaženje posla počiva na nama samima i našem osobnom angažmanu, no dio počiva i na sustavu. Postoje stipendije za glumce, no još u nas nisam čula da neko kazalište stipendira redatelja ili da raspisuje natječaj za prijavu režijskog koncepta. Mi možemo asistirati, što je iznimno vrijedno iskustvo, no asistirati po raznim kazalištima, koliko god zabavno bilo, također nije sustavno razrađeno niti postoje natječaji na koje se možete prijaviti da biste asistirali. Sve ovisi o vašem osobnom angažmanu. Osobno u domaćem kazalištu prvenstveno radim na nezavisnoj sceni. Radila sam i u inozemstvu i tu sam primijetila ogromne razlike u odnosu na Hrvatsko tržište. Vani postoji razrađeni sustavi natječaja i prijava projekata kazalištima, s objavljenim datumima, uvjetima i slično. U nas toga, osim stalnog natječaja u &TD-u, gotovo i nema. I to je šteta. Radeći za vlastite potrebe analizu koliko je redatelja radilo u devet javnih zagrebačkih kazališta, iz čega sam izuzela &TD, između 2010. i 2015. godine, umjesto do odgovora kako izgleda gradska režijska slika, otvorila su mi se brojna pitanja… Promatrajući situaciju vidjela sam da svaku treću predstavu u zagrebačkim javnim kazalištima režira osoba koja nije diplomirala režiju. To nije nipošto nešto loše samo po sebi. Uspjeh nečije predstave neće donijeti papir, nego rad i sposobnost. Međutim, postavlja se pitanje, čemu služi studij kazališne režije, kojeg završava do troje ljudi godišnje, kad svaku treću predstavu u javnim gradskim kazalištima ravnatelji tih javnih kazališta povjeravaju osobama koje nisu završile studij kazališne režije? Pitanja se samo nižu. Na zagrebačkoj akademiji, koja jedina u Hrvatskoj obrazuje kazališne redatelje, omjer studenata po spolu je 5:1 u ‘korist’ žena. U javnim kazalištima glavnoga grada taj omjer nije vidljiv. Konkretno od 227 predstava od 2010. do 2015. u devet javnih kazališta u Zagrebu (opet napominjem da sam zbog njegove specifičnosti izuzela &TD) 152 predstave režirao redatelj, a tek 63 redateljice. Dakle, gotovo isti omjer akademskih redatelja u odnosu na neakademske redatelje, je omjer redatelja u odnosu na redateljica. Ostalih 14 predstava su dvije korežije muških tandema, dvije ženskih tandemia, a 7 je muško-ženskih korežija te jedna je predstava koju potpisuju dvije redateljice i jedan redatelj. Gdje su u svemu tome mladi? Od spomenutih 227 predstava njih 47 režirao je redatelj ili redateljice koji su u trenutku režiranja imali manje od 35 godina, a od toga svega 11 predstava režirali su redatelj ili redateljica koji su u trenutku režiranja bili mlađi od 30 godina. To je poražavajuća brojka, ako uzmemo u obzir da studij režije mladi završavaju u prosjeku između 22. i 25. godine života te da tijekom studija prosječno postavljaju šest ispitnih produkcija i asistiraju na minimalno četiri profesionalne predstave. Uzeti mladog čovjeka je rizik, no šteta što svako kazalište barem u svakoj drugoj sezoni ne uzme jednog mladog akademski obrazovanoga domaćeg redatelja. Kad bi se takav sustav minimalnog rizika primijenio, umjesto 11 predstava u šest godina, mladi redatelji bi u devet zagrebačkih javnih kazališta imali priliku režirati 27 produkcija. To je samo jedno od niza potencijalnih mjera, koje bi spriječile nemogućnost dolaska do angažmana mladim redateljima.

Scena: Koliko ste zadovoljni i medijskim prostorom?
Često se žalimo kako se ništa ne događa u gradu i državi, no u trenutku kad vam za neki projekt treba medijski prostor odjednom imate dojam da imamo više sadržaja od New Yorka jer nikako ne možete doći do prostora. Šalim se, dakako. Sasvim je logično da u konzumerističnom društvu medije prvenstveno zanima profit. Mladi, nepoznati, neafirmirani glumci i redatelji nekom mediju će ga teško donijeti u kratkom roku. No treba li baš uvijek podilaziti konzumerizmu?  Nadam se da ne treba. Nadam se da će uvijek postojati portala poput Vašeg, koji će popratiti događanja kao što su bili Dani Ogranka mladih HDDU-a. Konkretno, za tu manifestaciju poslali smo popriličan broj objava za medije. Moram priznati da sam ostala zatečena pozitivnim reakcijama, s obzirom da je riječ o projektu mladog ogranka Hrvatskog društva dramskih umjetnika, koji je javnosti do manifestacije održane prošloga tjedna bio u potpunosti nepoznat. Uspjeli smo imati jedan televizijski, šest radijskih i jedan prilog u tiskanom mediju, što je za trodnevnu manifestaciju čiji je proračun ispod tisuću petsto kuna, za mene uspjeh. Na radiju Yammat FM jedna je emisija bila posvećena upravo položaju mladih kazališnih redatelja u Zagrebu, a na prvom programu Hrvatskoga radija emitirana je opsežna reportaža o Danima. Dio medijskog prostora posvećenog mladima, i kazalištu općenito, uvijek ovisi o osobnim poznanstvima, no čini mi se da se uz naporan rad i sjedenje uz kompjuter u potrazi za kontaktima i pišući objave, ipak može doći do dijela medijskog prostora. Koliko je dobiveni prostor zadovoljavajući, ovisi od projekta do projekta. Znalo mi se dogoditi da mi projekt bude po raznim televizijskim programima, u različitim tiskanim medijima i na portalima, a ponekad mi se dogodi da mi premijera prođe gotovo u ‘medijskoj tajnosti.

Scena: Što biste još dodali?
Uvijek se govori o hiperprodukciji glumaca, no u nas se ‘štancaju’ i redatelji. Javna gradska kazališta mogu pružiti sigurnu egzistenciju za tek 10 redatelja. U prosjeku se u javnim kazalištima u Zagrebu godišnje producira 40 predstava, a za financijsko preživljavanje po redatelju potrebne minimalno četiri predstave godišnje. Na državnom planu potreba za redateljima ne prelazi brojku od 35 redatelja, koji mogu živjeti isključivo od svog primarnoga zanimanja, a godišnje se školuje po troje redatelja. Još ako uzmemo u obzir to svaku treću predstavu režira osoba koja nije završila kazališni studij te da smo dio europskog tržišta i još kad dodamo da u nas, bez potrebe za dodatnim radim dozvolama, režiraju i redatelji koji nisu državljani Europske unije, zaista se postavlja pitanje služi li diploma prvenstveno za ukras? To su problemi s kojima se moramo suočavati i o kojima se treba raspravljati jer su u pitanju kazališta financirana iz državnog proračuna i studij financiran iz državnog proračuna. Uvijek se svaki slučaj treba razmatrati individualno, naravno, ali svejedno teško je ne postaviti dva pitanja. Čemu služi studij, ako posla nema? I kako je moguće da se za angažmane plaćene iz državnog proračuna uzimaju strani državljani, odnosno osobe koje nisu državljani Europske unije, pored nezaposlenih državljanina određene struke, kojima je država plaćala iz istoga državnoga proračuna obrazovanje i koji su, uz to i sami porezi obveznici?

Foto: Adela Arno