Vremeplov – Ivana Lazar 2. dio intervjua
Kraljica noći, Lucia, Ophelia…
Prvakinja Opere Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Ivana Lazar, u intervjuu za portal Scena.hr kaže kako je uloga Lucie u operi ‘Lucia di Lammermoor’ zahtijevala puno emotivne snage. Opera nosi tešku tematiku, prožetu patnjom, zlostavljanjem, ubojstvom i psihičkim krahom, na koju je Ivana oduvijek bila jako osjetljiva te je naglasila kako se nakon premijere dugo oporavljala od tog konstantnog osjećaja tuge i beznađa koji ju je cijelo vrijeme pratio na sceni. Prisjetila se uspona i padova, važnih trenutaka, važnih ljudi i kolega u svojoj bogatoj karijeri.
Scena: Sjajno ste izveli Kraljicu noći. Gdje ste pronašli uporište za izvedbu?
Kraljica je kraljica svih uloga. Ona stoji na prvom mjestu i dugo ispod nje nema drugih uloga. To mogu razumjeti samo pjevačice koje su je pjevale. Tehnički je beskrajno zahtjevna, morate imati pjevačku i životnu disciplinu da biste je izveli (i izvodili), a ono što je mene iznenadilo u zadnjoj, zagrebačkoj produkciji je i psihološka težina koju ona sa sobom nosi. Ako joj pristupate samo kao oličenju zla onda je to jako površan pristup. Ona u sebi sadrži sva razočaranja i bol koju svaka žena u životu doživi i baš zato što je jaka i ne odustaje, tako lako sklizne u vode koje je dovedu do propasti. Takvih žena ima oko nas. Lijepe, pametne, sposobne, uspješne, ali zbog životnih okolnosti i pritiska okoline izgube kompas i počnu raditi stvari koje vode do samouništenja. U isto vrijeme ne smijete zaboraviti na ljepotu Mozartove muzike i na činjenicu da je ona iznad svega ljudskoga! Teško je naći taj balans.
Scena: Koji je odnos glasa i tog unutarnjeg svijeta psihe?
Jedno bez drugog ne bi postojali. Glas je produžetak emocija i fiziološki je sam po sebi misterij. Poznati su slučajevi kad ljudi zbog psihičke traume ostanu bez glasa, a da je fiziološki sve u redu. Psiha je neodvojivi dio mog instrumenta i često snagu i rješenje nekog tehničkog problema izvlačim baš iz nje.
Scena: Koja izvedba je možda zahtijevala najviše vaše emotivne snage?
Tu bih svakako izdvojila ulogu Lucie u operi ‘Lucia di Lammermoor‘ od Donizettija. To je slojevita uloga. Jako zahtjevna pjevački i emocionalno. Lucia je jedna mlada djevojka krhkog mentalnog zdravlja koju pritisak i zlostavljanje okoline potpuno slomi i ona počini ubojstvo nakon kojeg umre uslijed psihičkog kraha. Teška tematika na koju sam oduvijek jako osjetljiva i moram reći da sam se nakon premijere dugo oporavljala od tog konstantnog osjećaja tuge i beznađa koji vas prati cijelo vrijeme na sceni.
Scena: Koju ulogu biste još izdvojili iz svoje karijere?
To je svakako uloga ‘Ophelie’ iz opere “Hamlet” Ambroisea Thomasa. Prozračna i divna muzika kojom su izvrsno podcrtana psihološka stanja svih protagonista. Ja je doživljavam potpuno drugačije od Lucie, iako i Ophelie ima scenu ludila nakon kojeg se zapravo ubije bacivši se u jezero. Ta mi uloga jako nedostaje i voljela bih je opet pjevati.
Scena: Kako se kao umjetnica osjećate u današnjem svijetu?
Već godinama svjedočimo padu općih kriterija i nerazmjer u vrednovanje kad je u pitanju kultura, moral, estetika i u tom kontekstu se često pitam bi li moj život bio lakši i ugodniji da sam pregrizla osobna uvjerenja i krenula u pop ili narodnjačke vode. Međutim, kad prođe taj trenutak krize, jasno mi je da drugačije ne bih mogla. To je jednostavno poziv u našoj nutrini, a ima trenutaka kad pomislite da taj trud i žrtva nisu uzaludne.
Scena: Kako kroz opere i uloge doživljavate prošla vremena i ljude u tim vremenima?
Neke osnovne životne situacije u međuljudskim odnosima, a koji su najčešće prikazani u operama, ni danas se ne mijenjaju. Mijenja se kontekst i okruženje. Zato je Opera bezvremenska i njen sjaj ne blijedi niti nakon više stoljeća.
Scena: Koji ljudi su bili važni u vašoj karijeri?
Nakon skoro 20 godina od moje diplome mogu reći da sam sretna jer sam na svom putu susretala ljude koji su me podržavali i dali mi šansu u pravom trenutku. Bilo je i onih drugih, ali vjerojatno nisu bili svjesni da su naletjeli na tvrdoglavu i ustrajnu Bosanku kojoj je inat često bio motor koji je pokreće. Od ovih pozitivnih svakako bih izdvojila svoje profesorice: Ljiljanu Molnar Talajić, Miru Zidarić Orešković, Oliveru Miljaković, dirigente: Igora Kuljerića, Tončija Bilića, Martina Gestera i još mnoge druge iz moje generacije s kojima sam zajedno odrastala na sceni te sve moje kolege i kolegice koji me i danas inspiriraju i s kojima dijelim svakodnevicu stvaranja. Smatram da sam sretna jer imam takve divne ljude oko sebe.
Scena: Što može izmamiti suze, a što osmijeh dok se prisjećate nekih izvedbi?
Kao i u svakom poslu i naš ima uspone i padove, loše i dobre trenutke. Loše nastojim što prije zaboraviti i ne opterećivati se puno jer svaka sljedeća prilika je prilika za popravak. Bio je jedan period u mom angažmanu u HNK kad nisam ništa pjevala i kad nije bilo uloga za mene. Pjevač koji ne pjeva propada i to mi je bilo iznimno teško razdoblje prvenstveno emocionalno. Na sreću prošlo je i mogu reći da sam se potpuno oporavila od tog osjećaja da ne vrijedim i da sam beskorisna. Osmijeh mi izmame sjećanja na zajedničko stvaranje, probe i predstave na kojima smo moje kolege i ja uživali i kad smo ispunjeni i sretni napuštali teatar. Također, neke od najljepših i najdirljivijih trenutaka sam doživjela na koncertnom podiju i uz baroknu glazbu. To su moji momenti ljepote koji nikad neće izblijediti.
Scena: Kojim citatom biste završili ovaj intervju?
“Zvuk je moj pravi govor, pa mislim da jedino zvukom i načinom njegova oblikovanja, koji je samo i istinski moj, mogu nekoga u nešto uvjeriti… Vjera u moj posao jest vjera u djelo koje je za mene uvijek živo. To vam je kao neko vječito hodočašće duha prema cilju koji je stalno u vama vidljiv, a ipak ostaje nedohvatljiv u svojoj cjelini. Kada se čovjeku i čini da je napokon dohvatio taj cilj, redovito se događa da se iza njega ponovno vidi cesta. I hodočašće se nastavlja” Ranko Filjak.
Na linku možete pročitati prvi dio intervjua sa sopranisticom Ivanom Lazar.
Foto: Press HNK Zagreb, Scena.hr, priv. album Ivana Lazar, Ivica Trubić
