fbpx

Jelena Orešković: Pariška idila na hrvatski način!

Kolumna…

Piše: Jelena Orešković

Jelena OreškovićPrema rezultatima istraživanja koje je ljetos objavio najpopularniji svjetski internetski sajt za putovanja Tripadvisor, Pariz je drugo po redu najskuplje turističko odredište iza Londona.
Kao ideju o tome što to uopće znači nekome tko nije bio niti u jednoj od ovih metropola, Tripadvisor daje podatkom kako je za samo jedan večernji izlazak u Parizu za dvije osobe  u prosjeku potrebno 383 eura (2.900 kuna).
To bi, drugim riječima, značilo da je cijena večernjeg izlaska u Parizu za jednu osobu 191,5 eura (1.450 kuna). A to je, prema mom skromnom mišljenju, 191,5 čvrstih razloga da Hrvatu s prosječnom hrvatskom plaćom od pet i pol tisuća kuna opterećenoj kreditima i troškovima života pri pomisli na grad svjetlosti padne mrak na oči.

Jednom se živi
Unatoč tome, barem će si jednom u životu prosječan Hrvat motiviran popularnim poticajnim motivom kako se samo jednom živi, priuštiti put u Pariz. A kad se već po prvi puta nađe u Parizu, zaboravit će, bar nakratko, onu ratu kredita za stan koja sjeda taman tamo negdje nakon što će se vratiti u domovinu, 20. u mjesecu , a koja mu saldo na računu uredno svede na iznos jedva dostatan da preživi do nove plaće. Ovdje će on, kao u kakvom bunilu koje ga odvodi daleko od surove svakodnevice, tih 191,5 eura (1450 kuna) potrošiti na kratkotrajne hedonističke užitke, onako kako priliči nekom željnom pravog pariškog iskustva.

Potraga za hotelom
Njegovo će iskustvo početi već onda kad će amexom na četiri rate platiti povratnu avionsku kartu i krenuti u potragu za hotelom u Parizu koji njegovom, prosječnom budžetu, neće stvoriti nove dužničke odnose s bankom. Takva će potraga završiti porazno po njega jer će brzo uvidjeti da se u toj avanturi niti najjači zakupci pariških hotelskih kapaciteta nisu proslavili. Nemalo će se iznenaditi kad tražilica za zadanu cijenu noćenja do sto eura, koliko će uspjeti ugurati u svoju financijsku konstrukciju, izbaci redom sve hotele bez zvjezdica, smještene daleko od pariških atrakcija o kojima je čitao i zbog kojih je Pariz odabrao, tamo negdje u blizini željezničkih  postaja Gare du Nord i Gare de l’Est. Naići će, doduše, na nekoliko hotela s jednom do dvije zvjezdice na Pigalleu, vrlo sumnjivog izgleda,  toliko sumnjivog da mu ni fotografije na službenim hotelskim stranicama neće uliti povjerenje, iako se obično upravo na promotivnim stranicama smještajnih objekata vrlo uspješno zamagljuju oči potencijalnim gostima snimkama soba i hotelskih predvorja iz nekog čarobnog kuta koji ih uljepša i poveća za barem deset m2.
Pronaći će, na kraju, umoran od skrolanja stranica tražilica, solidan hotelčić od tri zvjezdice na Saint- Germain – des – Pres s cijenom od 150 eura za noć  uvjeravajući se da je ovih 50 eura više od planiranog budžeta za hotel razumna cijena za sigurnost koju taj kvart pruža. Drugu opciju, tematski hotel na Pigalleu, odbacit će sjetivši se  priča o kvartovima Pariza od kojih je policija digla ruke i predgrađima grada u koja se taksisti ne usude voziti noću.  Zamantrat će onu kako se jednom živi i opteretit svoj račun za 300 eura za dvije noći u gradu snova.

Konačno u Parizu – euri klize
Odmah po dolasku u Pariz, pripremit će onih 191,5 eura, ako ne i nešto više, neka se nađe, i zaputiti se u potragu za užicima pariških noći iz Beigbederovih romana o kojima je često maštao.
Jelena OreškovićNevjerojatnom će mu lakoćom iz ruku kliziti euri što na taxi do restorana, jednog od onih kakve obično turistima preporuče na recepciji hotela, što na ‘fois gras’ posluženu na nekoliko listova zelene salate, podvaljenu zanesenom turistu skoro po cijeni iz Robuchonovih menija, što na butelju Bordeauxa nabavne cijene 3,99 eura, a ovdje ponuđene za 30 eura. Ponoć će jedva otkucati, a on će se, olakšan za stotinjak eura, odvesti taxijem do kluba ispred kojeg će se taman dovoljno dugo smrzavati dok u njega konačno ne uđe da će mu se cijena od 20 eura za razvodnjeni koktel učiniti kao poštena naknada za klupsko grijanje i ustupljeno mjesto na šanku te će, u to ime, naručiti još po koji.
Sutradan će se tješiti kako nije uzalud potrošio novce jer je jednom u Parizu, i to upravo sada, i tko zna hoće li ikad više, po svoj prilici neće, a da, zapravo, od onog pravog  Pariza, osim noći koje se gotovo ni ne sjeća, nije vidio ništa.
Svjestan toga, prisilit će se, sve onako mamuran, da ustane iz kreveta i dan iskoristi da upije nešto od kulturne ponude Pariza. Kupit će kartu Pariza i nekoliko karata za metro pa se uputiti linijom 1 metroa do čuvenog Louvrea. Tamo će, nakon jednosatnog čekanja u redu, izvaditi još 12 eura za ulaznicu. Puno će mu se to učiniti  para za jedan Mona Lisin osmijeh budući da i nije neki poznavatelj umjetnosti, ali biti u Parizu, a ne opaliti fotku Mona Lisinog, od hrpe ljudi jedva vidljivog, portreta, potpuno je suludo.
Dobrano ožednio, na izlasku će Indijcu dati dva eura za mali Evian i odšetati se prema Eiffelovom tornju gdje će ga dočekati novi red za ulaz i nova cijena od 15 eura za strah koji će proživjeti na trećem, posljednjem katu tornja…

Posljednja noć u Parizu i povratak u stvarnost
Na povratku u hotel zgrabiti će hot dog na kiosku u blizini tornja razmišljajući kako mora da je ovaj kiosk prava tvornica love pa će, umoran od svoje stvarnosti u kojoj vječno nešto računa i preračunava, krenuti  prema najbližem metrou odlučan da posljednju večer provede u hotelu. Zadovoljno će zaključiti kako će time uštedjeti  koji euro za sutrašnju kavu i doručak  na aerodromu, kad će mu za oko zapeti autobus s reklamom za cabaret spektakl u Lidu. Prelijepa crnka s plakata golim će ga poprsjem i zavodljivim pogledom  uvjeriti da se za ovo iskustvo isplati vratiti u domovinu i potpuno gologuz ako treba te će odustati od spavanja i, po dolasku u hotel, zamoliti gostoljubivog momka s recepcije da mu nađe ulaznicu za večerašnju predstavu. Za tu uslugu će mu dati deset eura namijenjenih za sutrašnji croissant i kavu, a ovaj će mu time dodatno motiviran ubrzo pronaći ulaznicu po cijeni od 129 eura za najraniju predstavu, onu u 19 sati, istaknuvši kako je u cijenu uključena večera i mali šampanjac. Prihvatit će oduševljeno ulaznicu i teretiti karticu i za ovaj spektakularni iznos.

Jelena OreškovićIako lišen i posljednjeg eura, navući će na sebe svoje najbolje odijelo odlučan  da svoju posljednju noć u Parizu provede uživajući u spektakularnoj raskoši pjesme, plesa, golih grudi i dugih nogu ne razmišljajući kako ga  već sutra čeka povratak u stvarnost u kojoj je spektakularan jedino minus na njegovom računu jer, na kraju krajeva, zaključit će on: “Jednom se samo  živi!”

Piše: Jelena Orešković
Foto: Privatni album – Jelena Orešković