Večer užasa…

Piše: Jelena Orešković iz Pariza

Nekoliko dana prije planirane večere u ‘Cercle de Nouveaux Mondes‘, mjestu na kojem se često organiziraju tematska događanja s aktualnim temama iz socijalno – ekonomskog i političkog života, učinilo mi se duhovitim primijetiti kako je hrabro baš na petak 13. ići na okupljanje na kojem su svoju nazočnost najavili mnogi ugledni ekonomisti i političari jer, u neku su ruku, političari rizično društvo i mimo petka 13. Šaljiva primjedba poprimila je nešto ozbiljniji ton kad sam, stigavši u prostorije Salona Foch, ugledala Princa Rezu Pahlavia, sina svrgnutog šaha Irana, koji je upravo držao uvodni govor o važnosti borbe protiv terorizma.

Večer užasa
Haljina s kapuljačom koju sam odjenula bio je, u najmanju ruku, promašen outfit za prigodu na kojoj je jedan od govornika oponent režima koji vlada današnjom Islamskom Republikom Iran, budući da kapuljača, kad se stavi na glavu, podsjeća na chador, maramu kojom su Iranke obvezne pokrivati svoje glave kad izlaze u javnost.
Nije me to, doduše, omelo da, krijući se od ostatka gostiju ne želeći uvrijediti domaćine, ‘opalim’ koji autoportret s kapuljačom na glavi u haljini bez rukava koja, prateći liniju tijela, ističe sve ženske atribute, spajajući tako dopustivo s nedopustivim – pokriveno s otkrivenim – kao moj protest svakom režimu koji guši slobode izbora i negira jednakost među spolovima i među ljudima općenito. Kao da sam na neki način naslutila da će se ta večer 13. studenog 2015. pretvoriti u večer užasa upravo krivnjom onih čiji su umovi isprani i istrenirani da uzimaju, ne samo slobodu, već i živote ljudi.
Negdje prije 22 sata, uzvanicima su počeli stizati SMS-ovi zabrinutih prijatelja i obitelji s upozorenjima da se vrate kućama. Prva dojava koja je stigla do naših ušiju bila je ona o pucnjavi i taocima u dvorani Bataclan zatočenih od strane islamskih terorista. Uzvanike, već dobro otupjelih refleksa na lažne dojave o podmetnutim bombama, ta prva informacija nije, činilo se, pretjerano uznemirila, no kako poruke onih koji su putem medija bivali suočeni sa stravičnim prizorima ne jednog, već čak šest mjesta zločina, nisu prestajale stizati, sala se ipak u jednom trenutku počela naglo prazniti. Lagala bih kad bih rekla da sam odmah osjetila paniku. Nelagodu možda. No panike sam, na neki način, samim time što sam bila van kuće i doticaja s medijskim informacijama, bila pošteđena te potpuno nesvjesna dimenzije zločina koji se dešavao svega koji kilometar dalje. Tek po povratku kući, upalivši TV i sama sam postala svjesna strahote koja se dešavala u mojoj blizini.

“Briga bližnjih, prijatelja i znanaca me duboko dirnula”
Cijelu su mi noć, kao i cijeli idući dan, stizale poruke obitelji, prijatelja pa čak i pukih znanaca. Prava se vojska dobrih ljudi ujedinila u svojem suosjećanju prema žrtvama tragičnih zbivanja u francuskoj prijestolnici i iskrenoj brizi za sigurnost mene i moje obitelji. Njihova me briga duboko dirnula ulivši mi hrabrost spoznajom da nisam sama u tim neizvjesnim trenucima. Trenucima koji još traju. Trenucima koji su, zapravo, trajali i ranije, možda manje intenzivno, no koji su bili tu svaki put kad bih na pariškim ulicama ugledala naoružane vojnike, kad bih u dugim redovima na ulazu u trgovačke centre, muzeje, zabavne parkove čekala svoj red na pretres, kad bih uzaludno tražila koš za otpatke proklinjući grad u kojem čovjek nema kuda sa smećem u ruci, ne znajući tada da su koševi za smeće upravo idealno mjesto za ubojiti izum zvan eksploziv. Ako mislite da se pokolj u Parizu dogodio 13. studenog 2015., u krivu ste. Terorizam se nije dogodio. On se ne događa odjednom. Terorizam postoji. On je bolest iskrivljenih ideologija koja, kao karcinom, nastaje i hrani se, prenosi s tkiva na tkivo, pritaji te ubija naglo i neočekivano.
I baš kao karcinom, suzbiti se može samo otkriven na vrijeme, prije no što metastazira u društvena tkiva. A kad metastazira, dešava se ono što se neki dan desilo u Parizu. Terorizam je ovdje postojao i vrebao, dajući s vremena na vrijeme, signal društvu da je tu, kao sto tijelo bolesniku daje signale da nešto nije u redu. Signale koje čovjek najčešće, u neznanju, ignorira, a liječnik mu istinu prešućuje ne želeći ga plašiti. Tako je i društvo signale ignoriralo, a vlasti su se igrale brižnih doktora svaki onaj put kad su zaprimile prijetnju terorističkim napadom koju su mediji, instruirani da ne stvaraju paniku među narodom, uspješno prikrili.

“Ne dirajte nam se u zemlje jer će vaša djeca platiti krvlju”
Ignorirani su i onda kad je nekolicina islamskih ekstremista, ima tome već koja godina, odaslala jasnu video poruku francuskoj vlasti koja je glasila: “Ne dirajte nam se u zemlje jer će vaša djeca platiti krvlju”. Prijetnju je šturo prenijelo svega nekoliko francuskih medija, dok u svijetu prijetnja nije uopće ni našla svoje mjesto pod medijskim nebom. Bit će da je opet netko, umjesto nas koji ovdje živimo i na koje se prijetnja izravno odnosila, odlučio da ne treba stvarati paniku!
Kao rezultat velike brige za mentalno zdravlje svog naroda dobili su 13. studenog 2015. – paniku i prolivenu krv, 129 mrtvih, 352 ranjenih i milijune istraumatiziranih građana. I premda su bombe i meci tog petka 13. zauvijek uspavali 129 nevinih života, svojim su smrtnim odjecima istovremeno probudili milijune pariških duša. Izašavši na iste one terase na kojima su živote dan ranije izgubili njihovi sugrađani, dijeleći fotografije na društvenim mrežama uz hashtag #NaTerasiSam (#JeSuisEnTerrasse), Parižani su potvrdili onu da se u muci poznaju junaci i da nema oružja koje će poraziti njihov duh.

Oprez je zavladao životima Parižana
Deset dana je prošlo od tog nesretnog petka 13., ulice su ipak pustije no inače. Oprez je zavladao životima Parižana. Strah se uvukao u dječje krevetiće. Samo je nebo nad gradom postalo lijepo. U Parizu se inače zvijezde, zbog velike osvijetljenosti grada, nikada prije nisu vidjele. Sada ih je nebo puno. Samo što se ove zvijezde pomiču. Lete. Dobro, i nisu to uistinu zvijezde. To su avioni – radari koji bdiju nad Parizom posljednjih dana. No za mene su zvijezde. Tako sam i kćeri rekla. Zvijezde čuvalice. Nebo je s njima lijepo. I to je jedino važno da zna. Ispod njih ionako nema ničeg lijepog u ovom trenutku. Ispod njih je, zapravo, prilično tužno. Svoje bližnje lažem da je sve u redu. Čini se da vjeruju. Jedino još majka nazove nekoliko puta dnevno da to i provjeri. Majka osjeća. Džaba sve. “U redu sam”, govorim joj. Znam da brine. Imam i ja sada dijete.
Dijete koje sam do neki dan, svakodnevno nakon vrtića, vodila u park. No park je sada zatvoren i okružen vojskom specijalaca tako da više u njega ne idemo. Ona jednom ignorirana rečenica: “Djeca će vam platiti krvlju” konačno je shvaćena onako kako je odavna i trebala biti – kao najozbiljnija prijetnja. Prijetnja koja je ostvarena 13. studenog 2015. Nečija su djeca zaista platila krvlju. Nažalost, oduvijek i posvuda su upravo djeca ta koja su svojom nevinom krvlju plaćala ceh tuđih ideologija i ratova. Oduvijek i posvuda su nečiji meci zatvarali škole, igrališta i parkove, prekidali djetinjstva. Ono sto je u Parizu 13. studenog učinio terorizam, diljem svijeta činili su ratovi. Razlika je samo u tome što su ratovi, po definiciji, legitimni, a terorizam nije. I dok moćniji u naše ime odlučuju koje će nasilje proglasiti zakonitim, nama velikodušno prepuštaju pravo na strah. Strah od krvnika. Onih sa i onih bez dozvole za ubijanje. Ne dođe li, uostalom, sve to skupa na isto gledano očima djeteta kojem je prekinuto djetinjstvo.