Kolumna…
Piše: Jelena Orešković
Za kišnih dana, zatočena u stanu, nešto više brljam po društvenim mrežama nego obično jer mi pored aktivne trogodišnje djevojčice gotovo i nije moguće činiti išta drugo što bi iole uključivalo koncentraciju. Iako mi ništa u virtualnom svijetu ne može nadomjestiti ljepotu stvarnog života, njegovog mirisa, okusa, dodira ili zvuka, nađu se ponekad, u moru selfija, šaljivih videa i političkih komentara, nečije misli i lijepe riječi koje me potaknu na razmišljanje.
Takve su baš bile riječi Majke Tereze na koje sam nedavno naišla, a koje su glasile: “Ako osuđujete ljude, nemate vremena da ih volite”. Puno je istine sadržano u njima. One sažimaju sve što mi prolazi kroz glavu kad analiziram neke ljudske mane i slabosti poput prijezira i sklonosti da osuđuju, a iz takvih analiza ne isključujem ni sebe samu. Rekla bih čak da sam autoanalizi itekako sklona koliko god da je teško prema sebi biti kritičan. Trudim se ipak, što objektivnije, preispitati sebe i svoje postupke, ako ništa, zato da iz svojih grešaka naučim kako postupiti pametnije i mudrije jer najgorim mi se u životu čini ponavljati iste greške. Kako sazrijevam, tako nastojim pronaći snagu u sebi da svaki trenutak učinim lijepim, a one koji nisu, prihvatim kao lekciju. Istovremeno sve više težim ljudima koji mi u život unose radost, a bježim od onih koji me truju svojom nepopravljivom negativnošću jer iz mraka se teško izvući ako ti nečija ruka neprestano gasi svjetlo.
Čini mi se da sam donekle uspjela na tom svom putu prema zrelosti, barem u odnosu na one koji pored zdravlja i blagostanja nisu zadovoljni, koji s nevjerojatnom lakoćom gledaju crno na život, koji su sretni kad mogu uprijeti prstom u nekog i s bizarnim ushićenjem izjaviti da im ne valja jer sazrijevanje, po meni, podrazumijeva upravo to da se, između ostalog, pročistiš od osuda i mržnje.
Čovjek vidi ono što želi vidjeti
Nažalost, upravo je osuda nešto što često čujem otkad živim u Parizu. Ljudi, naime, više od svega vole primijetiti kako su Francuzi hladan narod. Ta i sama sam se, još i prije dolaska ovamo, često susretala s onima koji su tako mislili pa mi je, tim više, fascinantno da tu hladnoću nikada nisam osjetila na svojoj koži.
Leži li razlog tome u činjenici da sam u ovu zemlju došla bez predrasuda, čista srca i s iskrenom željom da je zavolim i da joj pripadnem? Ili u tome što u nekulturnim ljudima i neprijatnim situacijama ne tražim krivca u genetici Francuza i ne udaram pečat ‘ne volim’ cijeloj naciji nego sam mišljenja da nas ima svakakvih, i dobrih i loših, svugdje u svijetu? Leži li pak u tome što smatram da je logičnije da se jedan turist prilagodi kulturi zemlje u kojoj se našao, nego da očekuje da će se cijela nacija prilagoditi onome što on smatra prihvatljivim?
Koji god razlog bio, u posljednjih pet godina, koliko je prošlo od mog dolaska u Pariz, često svjedočim ljudima koji u ovu zemlju dolaze s unaprijed formiranim negativnim stavovima o Francuzima, temeljenima na nečem što su negdje čuli ili čitali, pa to onda ovdje kao hipnotizirani ponavljaju tražeći u svakom pogledu prolaznika i u svakoj riječi ugostitelja nešto što bi ih naljutilo i uvrijedilo kao potvrdu da je istina sve što su čuli o tome kako su Francuzi bahat i hladan narod! A znate kako se kaže : “Čovjek vidi ono što želi vidjeti“.
Neki dan je, tako, jedan turist, vidno opremljen predrasudom o Francuzima, ušao u Starbucks i na engleskom se jeziku obratio konobaru držeći praznu Starbucks čašu za kavu u ruci zamolivši ga da je napuni vodom. Konobar se neuspješno naprezao da ga razumije te je, na kraju, ljubazno, na francuskom jeziku ponudio čovjeku utočiti kavu u čašu što ovaj nije razumio pa je, vidno uzrujan, ponovio svoje, sad već puno neljubaznije, opet na engleskom, konobar svoje na francuskom, i dalje vrlo pristojno. Bilo je to, očito, previše strpljenja za očekivati od nabrušenog gosta pa isti, na kraju balade, pobjedonosno zagrmi: “You f….. arrogant French!“ (J…… arogantni Francuzi”).
I tako ode još jedan turist kući s potvrdom o bahatosti Francuza, koja to zapravo nije jer ono što se ovdje dogodilo jest čisto nerazumijevanje dva čovjeka koja govore različitim jezicima. Zapravo, ova je situacija potvrda jedne druge predrasude o Francuzima – one da slabo barataju stranim jezicima. Upravo tu treba tražiti uzrok tome što se nerijetko ‘gube u prijevodu’ jer puno je izvjesnije da do ovakvog nesporazuma neće doći među ljudima koji govore isti jezik. Isto tako, puno je lakše biti ljubazan na jeziku kojim savršeno vladaš.
S druge strane, kao u svemu u životu, tako i u turizmu postoji uzajamna sprega stoga će vam jedno veselo ‘Bonjour’ upućeno konobaru otvoriti mnoga vrata jer ‘bonjour’ je u Francuza puno više od pozdrava. To je pozitivan stav koji želite imati za boravka u Francuskoj!
Savjetujem, stoga, da za promjenu dođete u ovu zemlju rasterećeni od predrasuda s optimističnim ‘bonjour’ na usnama i donesete vlastiti sud o Francuzima temeljen isključivo na vašem osobnom iskustvu, a ne nečem što ste pročitali na forumima.
Ne budite onaj koji će, uvaljen u sigurnu fotelju svojih navika, osudom sakriti strahove od svega što mu je strano. Ne budite ni onaj koji se iz svoje sigurne luke odlazi u svijet pod teretom predrasuda jer predrasude su težak teret za jednog malog putnika. One su okovi koji putniku ne daju slobodu da vidi i uči te spozna ljepotu koju svaka zemlja i njezini ljudi posjeduju. Ljepotu koja, iako drugačija od onog na što je navikao, ne prestaje zbog toga biti lijepom, već upravo tu, u toj različitosti počiva.
Pronađite istinu u riječima Majke Tereze i dajte si vremena da ih zavolite. Dajte si više vremena od onog koje vam je potrebno da kažete ‘ne volim’.
Istina je da su vrijeme i trud uloženi u razumijevanje tuđeg jezika, kulture i običaja neusporedivo duži od okrutno kratkog ‘ne volim’ koji iza sebe uglavnom krije slabost onoga tko ga izgovara. Slabost onog tko brzo čuje da Francuzi ne znaju engleski, ali propušta čuti kako sam tečno ne govori niti jedan svjetski jezik. Slabost onog komu komfor narušavaju maleni stolovi pariških restorana, a koji je urbano otkrio tek negdje tamo za studentskih dana došavši u grad iz provincije. Slabost onog koji vikanjem ‘u nas je bolje’ zaglušuje muziku klavira i pjesmu iz piano bara. Slabost onog tko je nemoćan otvoriti srce i um da razumije i nauči. Onog tko je odabrao biti snažan tu jednu sekundu koja mu je potrebna da izgovori ‘ne volim’ umjesto da je pustio vremenu da shvati, volji da upozna, intelektu da razumije, želji da širi vidike, a srcu da zavoli.
I najvažnije, dajte si vremena da spoznate kako se učenju i širenju vidika krije trajna snaga čovjeka. Čovjeka koji se usudio.
Piše: Jelena Orešković
Foto: Jelena Orešković priv. album