Kolumna…
Piše: Jelena Orešković
Toliko je već toga ispisano na temu vitkosti i načina na koji je postići da mi se isprva ideja da jednu kolumnu posvetim ovoj najčešćoj ženskoj čežnji učinila otrcanom. Ipak, pisati o Parizu i Parižanima, a ne napisati baš ništa o fenomenu vitkosti Francuskinja, nemoguće je budući da ta vitkost uz čuveni pariški stil spada u jednu od njihovih najuočljivijih karakteristika. I najintrigantnijih, usudila bih se reći.
“Mršavost za Francuskinje nije samo ljetna moda, ono je dio mentaliteta”
Naime, vitkost Francuskinja nije rezultat dijete, znoja i odricanja pa ni ovo neće biti još jedan vodič do vitkosti u deset koraka. Njihova vitkost rezultat je jednog specifičnog stila života koji je već desetljećima predmet proučavanja mnogih nutricionista i sociologa kao i svih onih koji bitku vode s viškom kilograma i koji bi, kako tvrde, sve dali za jedan gen vitkosti premda, kao što ćete vidjeti, genetika i nema puno veze s tim.
Tajna vitkosti Francuskinja prilično je kompleksan fenomen radi čijeg shvaćanja bi se, prema povjesničaru i sociologu Georges Vigarellu, trebalo vratiti čak nekoliko desetljeća unazad, u doba Prvog svjetskog rata. Muškarci su odlazili na frontu, a uloga žene se mijenjala. Ostavši same i nezavisne, žene su bile prisiljene biti ‘aktivne’ i preuzeti do tada tipično muške zadatke na sebe. Uslijed toga se i ideal žene počeo udaljavati od žene – majke širokih bokova. Časopisi su predstavili novi imidž žene dječačkog i sportskog izgleda. “Mršavljenje je postalo ‘dužnost’ svake žene koja drži do sebe“, tvrdi povjesničar, a taj stav ostao je prisutan u mentalitetu Francuskinja do dan danas.
“Mršavost za Francuskinje nije samo ljetna moda, ono je sastavni dio mentaliteta. Za njih vitkost nema toliko veze sa zavodljivosti koliko ima sa samopouzdanjem, inicijativom i autonomijom“, nastavlja Vigarello, što zapravo ne znači ništa drugo do li da žena koja umije kontrolirati svoju prehranu, umije kontrolirati jednako dobro svoje tijelo kao i svoj duh. Takva će žena uglavnom biti uspješnija i na drugim poljima svog privatnog i poslovnog života. A Francuskinje su kraljice samokontrole.
Međutim, spoznaja da se iza njihove vitkosti krije mentalitet nije velika utjeha za žene s naših prostora. Promijeniti stavove o poželjnom koji su nam u svijest implementirani od malih nogu podjednako je dobar izgovor da od svojih nastojanja da smršavimo odustanemo kao i onaj da nas genetika nije pomazila jer je prosječna Hrvatica tijekom odrastanja češće čula kako ne valja nikuda ići prazna želuca, nego da će, odoli li slatkišu, postati kraljica samokontrole.
Istovremeno u Francuskoj pedijatar od djetetova rođenja roditelje upozorava na svaki nepotrebno prijeđen gram, a kasnije se stav o poželjnom izgledu djeteta gradi kroz odgoj o pravilnoj prehrani u francuskim domovima i školama da bi, na kraju, kritičkim stavom društva prema višku kilograma bili suočeni cijeli život, bilo kroz opaske prijatelja koji će vam bez ustručavanja reći da ste nabacili koju kilu( pre)više, bilo kroz odjeljke s dijetalnom hranom u supermarketima koji vas podsjećaju na ono što bi trebao biti vaš pravi izbor.
A pravi izbor kad su prehrambene navike u pitanju s aspekta Francuskinje može se svesti na nekoliko važnih koraka o kojima biste, želite li postići vitkost, trebali povesti računa: Vremenu obroka, za početak.
Francuskinje jedu tri puta dnevno u relativno pravilnim razmacima, a između glavnih obroka priušte si dva međuobroka simpatičnog naziva gouter tj. zalogajčić, za koje također postoji vrijeme (obično se radi o nečem slatkom ili o kakvoj voćki kojom ‘ubiju’ glad do glavnog obroka). Grickanje između obroka naprosto nije stil Francuskinje.
Za Francuskinju ne postoje obroci ‘s nogu’.
One si uzimaju vremena za objedovanje. To je u Parizu recimo posebno uočljivo za proljetnih dana kad su, u vrijeme ručka, od podne do 14 sati, terase pune ljudi koji uživaju u svom objedu uz obaveznu času crnog vina. Čak ni u parkovima u to vrijeme nećete vidjeti sendviče. Većina supermarketa ili kioska s hranom nudi kuhane obroke, premda ne jednako kvalitetne kao one koje Francuzi spremaju u domovima, no koji su ipak zdravija varijanta od sendviča i pizza s kojima ćete se susresti u nekim drugim zemljama.
Prema doktorici Carrie Ruxton, ključ je u upravo u tome da se za objed uzme dovoljno vremena, da se jede u miru i da se u hrani uživa. Ovakav pristup prehrani, udaljit će vas od nepotrebnog grickanja između obroka koje je glavni krivac visak kilograma.
Francuskinje u hrani uživaju
Možda najintrigantniji faktor vitkosti je upravo taj da Francuskinje u hrani uživaju. No za njih uživanje ne podrazumijeva trpanje hrane u želudac, već se ono, kao što u svojoj knjizi “Zašto se Francuskinje ne debljaju“ navodi Mireille Guiliano, zasniva na umjerenom unosu hrane, stvaranju i očuvanju malih rituala, kuhanju korištenjem svježih namirnica, smanjenju unosa obrađene hrane, unosu vode te svakodnevnom hodanju i rekreaciji.
Jesti samo da biste napunili želudac, a poslije provodili sate u teretani nastojeći znojenjem izbaciti iz sebe nečistu savjest nije put k uspjehu. Za Francuskinje ljepota nije i ne smije biti povezana s patnjom već mora pružati užitak. One se osjećaju lijepima samo onda kad su sretne i zadovoljne, pa će zato i sir i vino i desert pojesti s punim užitkom, a umjesto vježbajući, popodne će provesti šetajući prirodom.
Ispada da tko u hrani uživa ima više šanse da ostane vitak od onog tko je opterećen mršavljenjem, a prema Mireille Guiliano, razlog leži u tome da odricanje od uživanja u omiljenim namirnicama vodi k pretjeranom uživanju u nekoj drugoj hrani.
Jednako paradoksalan je i jedan drugi tipično francuski fenomen, koji također već godinama budi interes liječnika, nutricionista i sociologa, a koji je zbog svoje paradoksalnosti čak i nazvan francuskim paradoksom. Još je 1991. godine francuski paradoks doživio ‘medijski boom’ kad je poznata američka TV-stanica CBS u emisiji ’60 minuta’ emitirala prilog o snažnoj korelaciji između konzumacije crvenog vina i niže stope bolesti srca kod Francuza jer, prema iznesenom, umjereno uživanje u crnom vinu bogatom zaštitnim materijama poput polifenola blagodat je za zdravlje. To je bio tek početak istraživanja uzroka dobrog zdravlja i dugovječnosti Francuza koji naravno, kako se kasnije ispostavilo, ne leže samo u crnom vinu, već u čitavom spletu različitih prehrambenih, kulturoloških i socioloških činioca.
Prema mnogima, koji su ovu pojavu pokušali objasniti, tajna se krije u tome da su Francuzi davno shvatili suštinu pravilne ishrane te imaju zdrav stav prema hrani. Znanstvenik Michel de Lorgeril navodi u svom radu objavljenom u časopisu “Cardiovascular Research“ da se važan aspekt francuskog paradoksa odnosi na kulturološku važnost koju ima hrana u svakodnevnom životu Francuza. Posebno se osvrće na način konzumacije vina koje se uvijek pije uz obrok i predstavlja odliku zdravog društvenog života.
Da su Francuzi poznati po svom hedonizmu, nije novost. Tu činjenicu će im se malo tko usuditi osporiti. Mnoga zapadna društva gledaju na francusko kulinarstvo kao na najrafiniraniju metodu pripremanja hrane na svijetu. Ova reputacija u vezi je s ‘grande cuisine’, stilom kuhanja koji su ponudili vrhunski restorani u 19. stoljeću. Grande cuisine je svoj status postigla upravo zbog naglaska na zadovoljstvu hranjenja, a ne na pukom zadovoljavanju nutritivnih potreba. Francuze hrana asocira na ugodu. Ona je za njih strast. Zato i ne čudi da je Francuska uvijek na samom vrhu gurmanskih vodiča s brojnim specijalitetima poput paštete od guščje jetre, pačjeg ‘confita’, govedine na burgundski, la bouillabaisse riblja juhe ili pak puževi. Lista je, naravno, mnogo duža, no ono što se, vezano uz spomenuti francuski paradoks može uočiti jest to da su svi ovi kulinarski specijaliteti itekako bogati mastima te spadaju u hranu uz koju se vežu najveći uzroci debljine i bolesti, a Francuzi su unatoč tome izuzetno vitak i zdrav narod te su poznati po svojoj dugovječnosti i vitalnosti. Prema rezultatima istraživanja Svjetske zdravstvene organizacije o dugovječnosti života po nacijama, Francuzi su visoko pri vrhu ljestvice, na 9.mjestu, dok su, primjerice, Hrvati tek na 36. mjestu. U čemu je trik?
Za njih hrana ne služi samo za punjenje želuca, već je objedovanje u Francuza društvena aktivnost
Ako je suditi prema zaključku istraživanja Povjerenstva francuske vlade za zdravstvenu edukaciju, hrana je u Francuskoj usko povezana s nacionalnim nasljeđem konzumiranja zbog užitka. Ovdje se čak 76 posto obroka priprema u domaćinstvima te 75 posto ljudi objeduje za obiteljskim stolom.
Da Francuzi imaju izuzetno zdrave navike kad je objedovanje u pitanju smatra i nutricionistica Francoise L’Hermite te ističe da se te navike sastoje u tome da se jede tri puta dnevno u pravilnim razmacima te da se jede polako u krugu obitelji i prijatelja. Dr. Andrew Hill, biheviorist s Leeds Sveučilišta, također smatra da je francuski paradoks usko povezan s njihovim ispravnim stavom prema prehrani. Za njih hrana ne služi samo za punjenje želuca, već je objedovanje u Francuza društvena aktivnost.
Jednako važno je i to da Francuzi jedu dobru, što će reći zdravu, sezonsku, neprocesuiranu hranu, pomno biranu i spravljanu.
Na francuskim se tržnicama itekako može pronaći one ‘prave’ hrane s farmi, neprskanog povrća i kvalitetnog mesa od životinja hranjenih organskom hranom, a u supermarketima se neprestano širi ponuda proizvoda organskog podrijetla jer Francuzi, kao i na mnogim drugim poljima, tako i kad je hrana u pitanju, čvrsto gaje svoj patriotski odnos prema domaćim proizvodima vjerno čuvajući prehrambenu kulturu starih naraštaja kao važan dio francuskog nasljeđa baš kao što je dio tog nasljeđa ranije spomenuto uživanje u hrani.
Iz svega navedenoga da se zaključiti da su Francuskinje prave sretnice, ne samo zbog njihove famozne vitkosti koja je, u krajnjoj liniji, stvar ukusa, već zato što su od malena odgajane u duhu nasljeđa koji prednost daje kvaliteti nad kvantitetom svih segmenata života pa tako i prehrane! Utoliko im lakše, čak i posve prirodno polazi za rukom da bez grižnje savjesti uživaju u svemu dobrom, hrani i piću, ali i da u tom užitku ne prelaze granice. Tajna vitkosti i zdravlja Francuskinja nije dakle sadržana u dijetama i odricanjima, već u kulturi života zvanoj “joie de vivre“ koja se temelji na dugoročnom ulaganju u kvalitetan način života.
Piše: Jelena Orešković
Foto: Jelena Orešković priv. album
Pročitajte i ostale kolumne Jelene Orešković na portalu Scena.hr: