Kristina Gavran: Ako držimo fizičku distancu, to ne znači da smo i izolirani

Intervju – Kristina Gavran

Nagrađivana spisateljica Kristina Gavran u razgovoru za portal Scena.hr govori o svojim predstavama, pisanju, ali i ovom novom normalnom vremenu

Život Plačka ispričan je na kazališnoj pozornici, a uskoro će Plačko oživjeti i u slikovnici. Autorica priče, Kristina Gavran, kaže da to nije priča samo o dječaku koji stalno plače, već i o društvu koje ne zna kako reagirati na njegove emocije. Priča je nastala, dodaje Kristina, kad je primijetila da se i sama teško nosi sa suzama svog djeteta, ali i s vlastitim emocijama. Uz predstave za djecu, Kristina je napisala i monodramu ‘U mojim cipelama’. Glavna junakinja monodrame je Marina koja kroz različite cipele, od štikli do balerinki, priča epizode iz svog života, pitajući se je li doista sretna. Nagrađivana spisateljica u intervjuu za portal Scena.hr govori o svojim predstavama, pisanju, ali i ovom novom normalnom vremenu. Kristina tako ističe, da čak i ako nosimo maske i držimo fizičku distancu, ne znači da se moramo ponašati izolirano.

Kristina Gavran

Scena: Napisali ste predstavu za djecu ‘Plačko’. Kako je nastala priča?

Plačko je priča o dječaku koji neprestano plače, i kad treba i kad ne treba. Nekad suze koristi kao supermoć, kako bi dobio ono što želi, a nekad plače od tuge i nemoći, i ne zna kako drugačije izraziti osjećaje. Ali ovo nije samo priča o Plačku, već i o mami i tati, djedu i baki, susjedima i društvu općenito koje ne zna kako reagirati na njegove emocije. Zato je Plačko dobio taj nadimak i kreće u pustolovinu kako bi pronašao svoje pravo ime. Predstava igra u Maloj sceni, režirala ju je Tina Hofman, a igraju Vid Ćosić i Hana Kunić. Predstava ima divnu glazbu i songove koje su radili Ivana Starčević i Marko Levanić, te scenografiju Lucija Prstec Smolčec. Posebno se veselim izvedbama uz Svetog Nikolu i Djeda Mraza, nadam se da će razveseliti djecu u ovo čudno doba. Uskoro izlazi i slikovnica ‘Plačko’ u nakladi Semafora. Ovo je moja prva slikovnica za djecu i bilo mi je veliko zadovoljstvo surađivati s urednicom Silvijom Šesto i ilustratorom Borisom Kuglerom.

Kristina Gavran

Scena: Odakle ideja?

Priča je nastala jer sam i sama primijetila kako se teško nosim sa suzama svog djeteta, ali i s vlastitim emocijama. Nije lako izraziti se riječima, no isto tako nije lako ponekad si dopustiti da suze poteku, da nas preplave emocije. Zato često čujemo rečenice tipa ‘Nemoj plakati’, ‘Plačeš kao curica’, ‘Plačeš kao beba’. Što to znači plakati kao curica ili beba? Zašto ne bismo svi imali pravo, bez obzira na spol i dob, pokazati svoje emocije, pa ako treba, i zaplakati?

Scena: Kakve ste vi priče voljeli kao dijete?

Kad sam bila mala, najviše sam voljela ‘Priču bez kraja’, učiteljica nam je čitala tu veliku knjigu svaki dan u nastavcima. Puno sam i sama čitala, voljela sam Ivana Kušana, Sanju Pilić i Zlatka Krilića. Voljela sam priče sa snažnim junacima, puno humora i akcije.

Kristina Gavran

Scena: Zašto volite pisati za djecu?

Zato što volim i čitati s djecom! Mislim da je važno da se djeci čita, da se dijeli ta pustolovina s njima, a ne da ih se stalno gura i tjera da čitaju kako bi naučili slova ili proširili vokabular, to dođe samo od sebe. Najvažniji je užitak čitanja. Moji roditelji su čitali i pričali priče svaku večer prije spavanja, i ja sad radim isto sa svojom djecom. Tako je od čitanja krenula i moja ljubav prema pisanju za djecu.

Scena: Također, tu je i predstava ‘U mojim cipelama’. O čemu se radi u ovoj priči za odrasle?

Dramu ‘U mojim cipelama’ napisala sam kao monodramu za mladu glumicu. U Hrvatskoj nije uobičajeno da se mladi glumci prihvate monodrame, ona se gleda kao nešto što treba zaslužiti nakon puno godina igranja, ali ja nisam tog mišljenja. U Velikoj Britaniji je normalno da se mladi glumci kroz monodramu predstave publici, pa pogledajte samo festival u Edinburgu, sve vrvi od solo predstava. Monodrama je produkcijski jednostavnija, a glumcu pruža velike mogućnosti. Glavna junakinja ove priče je Marina koja upravo slavi trideseti rođendan. Ta okrugla brojka joj je povod da razmisli o svom životu, o odnosima s obitelji, prijateljima i poslom. Kroz različite cipele, od štikli do starki i balerinki, Marina nam priča epizode iz svog života, pitajući se je li doista sretna. Predstavu je režirala Iva Srnec, a igra izvrsna Katarina Baban. Nije im bilo lako raditi u ovo doba korone i ja se nadam da će predstava dobiti priliku koju zaslužuje i na proljeće krenuti na turneju i igrati pred što više ljudi.

Kristina Gavran

Scena: Što vas je vodilo za pisanje ove priče?

Trideseti rođendan doživljava se kao neka prekretnica, vrijeme da se podvuče crta i pogleda što smo sve ostvarili. Očekivanja su velika, prevelika. Kao da smo do tridesete trebali ostvariti uspjehe na svim poljima. A to nikad nije tako. Nekome ide na ljubavnom planu, nekome na poslovnom, netko ima divne prijatelje, netko financijsku sigurnost. Smiješno je uspoređivati se, kao na nekoj godišnjici mature. Mislim da se u Marini mnoge djevojke mogu prepoznati. Marina je uspješna i hrabra, otvorena i vesela, ali i ona ima trenutke kad se osjeća neostvareno i usamljeno. Bitno je u svemu tome pronaći humor i biti opušten.

Scena: Što mislite, je li današnje društvo počelo preobrazbu i može li društvo imati više razumijevanja i empatije za druge ili smo još uvijek previše orijentirani na osude?

U ljudskoj je prirodi biti orijentiran na sebe, empatija i razumijevanje se uče, to je vještina koja se razvija čitav život. Po mom mišljenju, kazalište je odlično mjesto za vježbanje empatije. Kazalište je kao neki laboratorij gdje u sigurnim uvjetima možemo razmisliti ‘što bi bilo kad bi bilo’ i to od djetinjstva do odrasle dobi. Zato mi je teško što se zbog korone kazališta zatvaraju, ljudi se povlače u svoje stanove, iza svojih maski, gledaju na druge kao na prijetnju. Trebamo biti odgovorni i ja jesam za mjere opreza. Ali… Čak i ako nosimo maske i držimo fizičku distancu, ne znači da se moramo ponašati izolirano. Baš u ovo krizno doba trebamo smisliti nove načine kako pokazati nekome ljubav, suosjećanje, razumijevanje. Možda te ne mogu zagrliti i pozvati na kavu, ali postoji li nešto drugo što mogu učiniti? Najgore je ne učiniti ništa.

Scena: Što biste naglasili za kraj ovog razgovora?

Neka poruka mira za kraj…. Uh, teško je išta reći. Situacija s koronom je sve preokrenula. Mislim da se nitko više ne osjeća pametno i svi jedva čekamo da se vratimo u normalan život, na koncerte, kazališta, mise, svadbe…sve nam je to jednako bitno! Da vratimo poljupce, zagrljaje, obiteljska okupljanja. U medijima su krenule uvrede prema umjetnicima, pa prema poduzetnicima, prema državnim službenicima, prema doktorima…. Te uvrede se šire i šire, dijelimo se u tabore, mrzimo one druge. Smiješno! Svi smo povezani, svi ovisimo jedni o drugima. Treba nam i pjesma i hrana, inovacija i zdravlje. Svi tonemo i samo se skupa možemo izvući.

Foto: Kristina Gavran – Mirko Cvjetko, Vesna Zednik