Intervju…
Miran Kurspahić za portal Scena.hr
Nesreća, ratova i nepogoda ima otkad je ljudske civilizacije. Ovisno o stupnju razvoja nekog društva i suočavanje s istima varira. Neki se okreću Bogu, neki ljudima, a neki jednostavno samo očajavaju. Rekao bih da su ljudi ’64., unatoč velikoj tragediji, imali perspektivu. Tragedija ih nije slomila. Iz vizure 2014. godine – perspektive nema. Izostaje volja i vizija, priča Miran Kurspahić u razgovoru za portal Scena.hr. Predstava ‘Potop’ je na programu u Teatru &TD 18., 20. i 21. ožujka 2015. godine. Kurspahić potpisuje režiju i dramaturgiju. Predstava se bavi 50. obljetnicom velike poplave u Zagrebu 1964. godine.
Scena: Kakve su reakcije publike nakon predstave?
Starija publika je obično malo potresenija, oni evociraju samu poplavu iz ’64. Pa malo emotivnije sve to proživljavaju. Mlađa publika uglavnom više doživljava sudbinu protagonista iz 2014.
Scena: Što ste spoznali kroz dosadašnje predstave?
Svaka predstava je živa, gotovo organska cjelina i s protokom vremena i igranjem postaje kompaktnija, usudio bih se reći i – logičnija. Gube se suvišci, a glumci s vremenom jasnije promišljaju svoje likove i njihove postupke. Posebno je upečatljiv razvoj od Franke, naše male glumice od devet godina, koja svakom novom izvedbom fascinantno raste kao izvođačica.
Scena: Predstava se bavi se 50. obljetnicom velike poplave u Zagrebu. Priča je to o dvije generacije obitelji, iz dva različita razdoblja, 1964. i 2014. godine. Koje su razlike u razmišljanju tih generacija o tragedijama?
Kataklizmi, nesreća, ratova i nepogoda ima otkad je ljudske civilizacije. Ovisno o stupnju razvoja nekog društva i suočavanje s istima varira. Neki se okreću Bogu, neki ljudima, a neki jednostavno samo očajavaju. Rekao bih da su ljudi ’64., unatoč velikoj tragediji, nekako imali perspektivu, gledali su naprijed. Tragedija ih nije slomila, već naprotiv, natjerala ih je da gledaju naprijed i barem pokušaju napraviti nešto novo, sagraditi nešto bolje. Iz vizure 2014. godine – perspektive nema. Vlada defetizam i apatija. Izostaje volja i vizija, na kraju tunela vidi se samo mrak, a jedini izlaz se vidi u bijegu iz zemlje. Takvo razmišljanje ne može biti dobro jer uz njega nema niti ikakve mogućnosti pomaka s mrtve točke.
Scena: A što im je zajedničko?
Malo toga. Možda to što se obitelji obično u takvim izvanrednim situacijama ipak konsolidiraju, ali i dalje je više razlika nego sličnosti. Ova predstava je svojevrsni lakmus papir za uočavanje upravo tih društvenih razlika, različitih sustava vrijednosti.
Scena: Možemo li promijeniti mentalni sklop?
Bojim se da ne. Čini se da se neke stvari opetovano događaju, kao da postoji zadani obrazac ponašanja. Mi smo žrtve zemljopisa i teško se otrgnuti od tog mentalnog stanja. Za promjenu sklopa potrebni su likovi poput mog pokojnog ujaka ili Luje iz ‘Potopa’, koji unatoč zidu na kraju tunela, u daljini ipak vide svjetlo. Ponekad se mora glavom razbiti zid da bi bilo bolje.
Scena: Što vas je navelo da napravite predstavu ‘Potop’?
Činjenica da se bližila pedeseta obljetnica poplave, ali i činjenica da je ta priča o poplavi uvelike vezana i uz moju obitelj preko moje majke, ujaka i none. Prvenstveno sam preko mog pokojnog ujaka, koji je bio ekspert po pitanju poplava, djelatnik direkcije za Savu, Vodoprivrede i Hrvatskih voda i aktivni sudionik same velike poplave, bio uvelike upoznat i do detalja informiran o samom događaju iz ’64. Kako je u samom procesu rada na predstavi moj ujak Ljudevit umro, odlučio sam predstavu posvetiti njemu i umetnuti neke od elemenata i iz njegovog zanimljivog života. Ali predstava je prvenstveno kronika jednog grada, jednog društva, pogled u to što se promijenilo kroz tih pedeset godina na primjeru jedne obitelji.
Scena: Osjećate li ponekad nemoć zbog teške situacije u kojoj živimo?
Naravno. Kao da mentalitet i nazadni duhovi nisu dovoljni, višegodišnja kriza proizvela je posvemašnje siromaštvo, ogorčenje i apatiju. To što je meni dobro, ne mijenja činjenicu da ovome društvu nije dobro, a to svakako nije nimalo poticajno okruženje. Svatko tko ima neki minimum socijalne svijesti ne može u takvoj društvenoj situaciji biti zadovoljan ili sretan, vlastitom blagostanju unatoč.
Scena: Kroz svoje predstave otkrivate anomalije društva kojih smo svi svjesni, pa ipak većina nas šuti o tome. Smeta li vas to?
Ponekad me smeta, no ne čudi me. Svjestan sam gdje i s kime živim. Imam neku vrstu društvene odgovornosti s obzirom na vrstu eksponiranosti koju dobivam s redateljskim pozivom. Tako da kroz svoje projekte pokušavam dotaknuti one neke neuralgične točke našeg društva. Smatram to svojom obavezom.
Scena: Mogu li u Hrvatskoj talentirani ljudi, ljudi s vizijom opstati i živjeti od svog rada, ili većina mora odustati od svojih snova?
Talentirani ljudi s vizijom i radnim navikama mogu opstati i uspjeti bilo gdje, pa čak i u Hrvatskoj, ili usprkos Hrvatskoj. Ako je zemlja u govnima i imamo govnastu vlast, to ne znači da baš svi moramo odustati. Zar ćemo svi pobjeći? A kamo ćemo pobjeći? Pa nije baš ‘tamo preko’ trava toliko zelenija. U krajnjoj liniji, ne možeš stalno bježati. Ja naivno vjerujem da uz dovoljno takvih ‘talentiranih’ ljudi, možemo napraviti neku razliku, krenuti naprijed. Ili barem pokušati.
Scena: Je li kritičko razmišljanje u Hrvatskoj postalo nešto što se radi ispod glasa?
Mislim da još uvijek postoji određen broj ljudi koji kritički promišljaju stvarnost, no pitanje je njihove vidljivosti u javnome prostoru. S recentnom radikalizacijom političkog diskursa i povratkom anakrone retorike iz devedesetih, bojim se da će se svako promišljanje van zadanih konzervativnih dogmi, biti tretirano kao nepoželjna hereza.
Scena: Planovi…?
U nadolazećem periodu ima nekoliko kazališnih projekata koje bih svakako volio realizirati, ali izdvojio bih ‘Pad’ koji je moj autorski projekt o Vukovaru. Nastavit ću uspješnu suradnju s Teatrom &TD, a i daljnji rad na seriji i televiziji je također izvjestan. Do tada možete u &TD-u pogledati moje tri predstave, a u Lisinskome predstavu ‘Thiscasting‘.
Foto: Press
