Intervju Lara Liović – drugi dio…
Lara Liović je predsjednica Udruge Čepinski kupus. Udrugu su osnovali, kaže, kako bi motivirali ljude da se bave uzgojem kupusa. Dodaje da su generacije seljaka othranile svoju djecu na prodaji čepinskog kupusa.
Scena: Kako biste vi opisali život u Slavoniji ?
Jednom me su me sestrične iz Omiša, dok smo djeca bili, pitale što je stvarno tako ravno u Slavoniji? Da, u Slavoniji je sve tako ravno. Nije samo ravnica, već je i život u Slavoniji postao jednoličan.
Od one bujne bogate i raspojasane regije ostale su samo uspomene i rasprodani dukati. Opjevana kao zemlja veselih ljudi, sada je rasprodana, opustošena, opljačkana i poznata samo po pučkoj kuhinji u Osijeku. Uvukla se apatija i bezvoljnost.
To je proces koji već dosta dugo traje, krenuo je negdje odmah po završetku Domovinskog rata, kada su ljudi ne snalazeći se u vremenu tranzicije, krenuli u obnovu razrušenog. Mišljenja sam da tu počinje izvor svih problema koje su snašali Slavoniju.
Nesređenost poljoprivrednog zemljišta, sumnjive privatizacije, naravno uništena industrija, ekspanzija uvoza hrane i niz sličnih problema u kojima se poljoprivrednik nije najbolje snašao. Povrh toga, pojedine regije Hrvatske su se razvijale mimo stradanja od rata, a ovdje je jednostavno ostalo poslijeratno stanje dobrih 20-ak godina.
Tragove rata vidimo i danas po mnogim mjestima u Slavoniji. No ono što mene najviše muči jest spori oporavak od toga, a još veće prevare sa seljakom. Muči me što se dao olako nagovoriti za kupovinu mehanizacije na kredit koju danas ne može otplaćivati. Muči me što su nasjeli lažnim obećanjima o proizvodnji mlijeka, a danas nema krava u štali, a farme pod ovrhom. Muči me što je mrkva iz Nizozemske jeftinija nego lokalna proizvodnja.
Stotinu je tu muka, ali u jednom trenutku sam se i ja jednako tako pitala dokle ćemo više tako? Imaju li smisla prosvjedi seljaka traktorima na cesti, prosipanje mlijeka? Otkako sam počela živjeti u Čepinu prihvatila sam činjenicu da živim na selu, ali koji je nekada bio spavaonica Osijeka. Dakle ljudi su išli raditi u industrijski Osijek, a doma dolazili u Čepin, gdje su još imali svoja privatna imanja s nešto zemlje i domaćih životinja.
Veći poljoprivrednici su bili u malo udaljeniji mjestima od Osijeka, ali u ono vrijeme je to za mene bila seoska idila. Samo petnaest godina kasnije, kad sam se vratila iz Zagreba u Čepin, ništa više nije bilo kao prije. Osijek je industrijski marginaliziran grad, Čepin je i dalje bio spavaonica, ovaj put s većim brojem nezaposlenih i niz problema, a k tome, bio je još stariji.
Razlika je kad sam kretala u osnovnu školu u tome što je tih godina, postojale su dvije osnovne škole s po tri razreda prvačića s po 36 učenika, a danas u te dvije škole se upiše tek po dva razreda s po 20 učenika. Dalje vam ne trebam komentirati o poraznoj slici Slavonije, s napomenom kako je Čepin najveće selo u Hrvatskoj koje broji oko devet tisuća stanovnika, a kao općina 15 tisuća ljudi. I u toj moj nekoj percepciji događaja u kojima sam se zatekla u povratku shvatila sam da nema nekih privlačnih sadržaja za nas mlađe i našu djecu.
Da jednostavno nema aktivnosti bilo kojeg oblika. Kad sam se aktivirala u općini Čepin, primijetila sam nekoliko, za mene ključnih stvari s kojima možemo oplemeniti mjesto na vrlo jednostavan i funkcionalan način. Zanimalo me malo poduzetništvo, žene na selu, medijski poboljšati informiranost sumještana, konjogojstvo, biciklizam i naravno čepinski kupus.
S tim aktivnostima sam ušla kao vijećnica u Općinsko vijeće i kasnije u koaliciju s pobjednicima prošlih lokalnih izbora, HSS-a i HDZ-a. U tim prvim vijećima sam snimila kako u biti općina funkcionira i na koji način ostvariti sve pretpostavke iz programa. Jednostavno sam počela s radom. Bilo je tu dosta i istraživanja i problema i naravno otpor ljudi.
Jer tko je sad tamo ona neka Lara koju nikad prije nismo ni vidjeli ni čuli i što sada ona hoće. To su bili prvi komentari, a prvi savjeti su mi bili ‘ne talasaj’. Ali moja namjera nije bila doći i uzburkati strasti, već raditi, kako nam sredina u kojoj živimo se ne bi pretvorila u močvaru zatrovanu vlastitim plinovima. Tu je naravno bilo još jedan segment, jako bitan u razvoju daljnje moje priče, što je ekipa koja je pobijedila za načelnika i njegovi zamjenici su praktički moji vršnjaci, a i općinsko vijeće nam se poprilično pomladilo, pa smo se vrlo brzo prepoznali kako smo ljudi koji u biti vrlo slično razmišljamo.
Moj rad prepoznaje i načelnik općine Dražen Tonkovac, te započinjemo suradnju kroz općinske projekte, posebno na ideji stvaranja komunalne tvrtke Komunalac Čepin d.o.o. gdje sam potpredsjednica Nadzornog odbora.
Kako sam vizionarski uvijek usmjerena, u razgovorima s načelnikom Tonkovcem i i direktorom komunalne tvrtke Željkom Barišićem te brojnim drugim ljudima iz vijeća, ali i sumještana ostvaruje se ideja, otvara se Komunalac Čepin d.o.o. s brojnim komunalnim uslugama s većim brojem zaposlenih ljudi kako na neodređeno, tako i kroz proces osposobljavanja mladih, ali i kroz javne radove.
Nabavljaju se dva radna stroja, bager i traktor za košnju, za osnove komunalnih aktivnosti. Napravljena je sistematizacija radnih mjesta, a posao se proširio i na okolne općine koje nisu bile u prilici širiti svoje komunalne djelatnosti. Tako da mislim da do Đakova nema bolje organizirane komunalne tvrtke.
I sad da se vratim na početak – opis života u Slavoniji, život u Slavoniji mogu samo opisati kroz rad. Ali rad puno nas u sinergiji. Slike iz Slavonije koje se odašilju svijetu su većinom poruke ili nekada davno bogatih sela i raspjevanih i vrijednih ljudi, što možemo trenutno samo održavati kao uspomenu i kulturnu baštinu po raznim slavonskim manifestacijama.
Ili slike napuštenih sela i opljačkanih seljaka, što kroz rat što kroz sumnjive tranzicije velikih poljoprivrednih kombinata. Život u Slavoniji u mojoj viziji je naravno idealan. Ali moguć je, mi smo dokazali radeći u Čepinu i za Čepin. Nismo se nikome inatili, nismo nikoga izbjegavali, sve smo pozivali i svima se obraćali. Sve te aktivnosti sada pokazuju rezultate.
Najgore je očekivati rezultate od danas do sutra. Sreća je što u Čepinu mladi ljudi sve više pokazuju inicijativu, te preuzimaju svoj dio odgovornosti i projekte provode u dijelu kroz udruge mladih Rame uz rame , Sretni i pozitivni, Noa, škola nogometa i odbojke. Gdje u radu s djecom prenose određenu percepciju života na selu.
Dakle ne moramo više za svaku aktivnost djece voziti ih za Osijek. Ovakav rad u Čepinu primjenjiv je i na ostala sela u Slavoniji, bez obzira na demografsku katastrofu i raseljavanje. Iako i dalje nas prati bijela kuga, smanjenje nataliteta, neke općine ipak pokazuju trend rasta, a to je naravno svestrana pomoć oko mladih, ali i agilnost vodstva općine.
Poručujem dakle i drugim ženama po Slavoniji da se svestrano aktiviraju u mjestu u kojem žive. Nije uloga žene u Slavoniji samo da pravi zimnicu i drži od zaborava ručni rad. Puno je prostora da bi život u Slavoniji, a pogotovo na selu bio što bolji i aktivniji.
Scena: Može li se spasiti stanje u Slavoniji ?
Mnogi su već u naprijed osudili na propast obiteljska poljoprivredna gospodarstva, mnogi su namjerno uništili male poljoprivrednike, poput prethodne vlasti i ne funkcionalnog ministra Jakovine.
Sadašnje vodstvo na izdisaju s ministrom Romićem, jednostavno nije ništa radilo. Koalicija s Mostom je jednostavno cijelu Hrvatsku, pa tako i Slavoniju držala u talačkoj krizi svojim pričama o uvjetima, ucjenjujući u biti narod i manipulirajući njegovom egzistencijom, što je naravno dovelo do kašnjenja s isplatama poticaja, a ti poticaju su naravno bili zadnja nada za financijsku egzistenciju seljaka.
Pa kad me pitate ima nade, može li se spasiti stanje u Slavoniji, tvrdim da može, ali ono još što je gore ne može se spasiti bez glasača sad pred izbore. Oni kojima je dobro, oni će glasati za već uhodane igrače, ali znam da je puno više onih kojima je stotinu puta gore i ugrožena egzistencija i jednostavno su obespravljeni, ali takvi su prepušteni vlastitoj apatiji i ne izlaze na izbore.
Ne shvaćaju da postoje ljudi s kojima oni mogu biti svakodnevno za govornicom u Hrvatskom saboru. Izašli su iz mode političari kojem seljak svake četiri godine da glas, a ovaj zaboravi na njega i k tome mu još izglasa štetne zakone za poljoprivredno zemljište.
Osvijestiti Slavoniju da nije seljak jer samo živi na selu i bavi se poljoprivredom, već kako je poljoprivrednik i glavna baza, nazovimo ga primarna grana gospodarstva u Hrvatskoj. Mi nemamo specifične sirovine poput plemenitih metala, ali imamo osnovno bogatstvo što je potrebno da čovjek preživi hranu i vodu. Dakle proizvodnja hrane je osnova svih strategija Slavonije.
Scena: Predsjednica ste Udruge ‘Čepinski kupus’, može nešto o tome ?
Udruga Čepinski kupus je nastala kao poziv na spašavanje čepinskog kupusa kao tradicionalne povrtlarske kulture uzgoja te kupusnjače na području Čepina. Čepinski kupus je idealan po svoj strukturi za kiseljenje i za motanje sarmi.
Udrugu smo osnovali interesno kako bi motivirali ljude na daljnje bavljenje s uzgojem kupusa. Nekada su nas zvali kupusari i generacije seljaka je othranilo svoju djecu na prodaji čepinskog kupusa. Kad sam krenula u istraživanje, nađeni su zapisi još iz Osmanlijskog vremena, kada je naše područje plaćalo poseban porez na uzgoj kupusa i to po najvećoj tarifi jer je bila primarna djelatnost našeg kraja.
Poslije drugog svjetskog rata napravljeno je nekoliko znanstvenih radova na ovu temu, te smo tako započeli s radom. Općina Čepin i načelnik Dražen Tonkovac su prepoznali ulogu te nas u svim oblicima podržavaju. Struka, dakle inženjeri poljoprivrede nas podržavaju u tom segmentu oko brige i uzgoja. Osobno radim na brendiranju čepinskog kupusa, a na poljoprivrednicima je da ga uzgajaju što više, kako bi taj projekt postao jedan od vodećih djelatnosti u selu.
Isto tako čepinski kupus je dan kao svježi i kao ukiseljeni na analizu na osječki Prehrambeno-tehnološki fakultet na analizu, kako bi dobili njegovu i nutritivnu vrijednost. Ovom sinergijom znanosti, lokalne zajednice i poljoprivrednika treba doći do točke isplativosti i zapošljavanja, a što opet naravno vodi i k napretku Čepina.
Scena: Trenutno stanje u HSS-u?
Podijeljenost u HSS-u je posljedica izbora novog predsjednika stranke Krešimira Beljaka. Njegova koalicija s SDP-om pokazala je kako većina članova ne želi takvu koaliciju, unatoč obećanom Ministarstvu poljoprivrede.
U vrijeme političkih trgovanja pokazalo se kao najgora opcija zbog sustavnog zatiranja slavonskog sela kroz vrijeme vladavine Plana 21, ministar Jakovina je jednostavno kroz ministarstvo proveo do sada najveće zatiranje sela.
Osim toga stranka je već tradicionalno poznata kao desni centar, te ujedno se pokazalo i kao problem na lokalnoj razini, gdje u mnogim općinama HSS koalira s HDZ-om, te se odjednom događa pat pozicija. I kod nas kad je prezentirana ideja, i ja sam se povela s pregovaračkim stavom oko ministarstva poljoprivrede, kako je od svih rješenja to trenutno bilo najbolje rješenje.
Ali razvojem događaja i velikim negodovanjem ipak sam odlučila se zahvaliti crvenoj koaliciji i krenuti svojim putem. Trenutno stanje u HSS-u je raspadajuće, članovi negoduju, osipaju se i sve ih je manji broj. Mislim da se ta odluka vodstva pokazala katastrofalnom i kao takvom će se na ovim parlamentarnim izborima pokazati kao potpuni fijasko za HSS. A možda i kao nestanak HSS-a s političke scene.
U Koaliciji za premijera, najveću suradnju ostvarujem s Zvonimirom Šimićem, nekadašnjim županom Virovitičko-podravske županije, te redovitim radom na terenu širimo informaciju o mogućnosti puno bolje poljoprivrede od dosadašnjih percepcija i pokusa koji su vođeni iz ministarstva poljoprivrede.
Scena: Što saznajete od građana s kojima razgovarate. Njihova očekivanja?
Ljudi mi prilaze, zbunjeni događajima u posljednjih nekoliko mjeseci. Moram priznati da su vodeći ljudi opet uspjeli razjediniti seljake, ubaciti ih u kaos političkih zbivanja i trgovanja foteljama. 
Pozivam ih svakodnevno na razum i opcije koje im nude sigurnost u daljnjem radu. To se posebno odnosi na kraći rok plaćanja uokviren zakonima. Zakonom ćemo uvjetovati velikim trgovačkim lancima obvezu prodaje domaćih proizvoda u određenom postotku.
Naglasak je na izvornost i kvalitetu domaćih proizvoda. Dodatno ćemo poticati uzgoj autohtonih pasmina s naglaskom na crnu slavonsku svinju, lipicance i hrvatskog posavca.
Dosadašnje vladajuće strukture pogodovale su isključivo krupnom kapitalu dok ćemo se mi boriti za ravnomjernu raspodjelu EU sredstava. Nabrojano je samo od niza strukturalnih rezova u poljoprivredi uz dodatno bolje umrežavanje Zelene i Plave Hrvatske. Njihova očekivanja su očekivanja sigurnosti od života i rada na zemlji.
Poljoprivredniku treba sigurnost, državna zaštita kroz provođenje zakonskih okvira, te njena zaštita naših nacionalnih interesa. A glavni nacionalni interes je poljoprivreda i tu nema rasprave.
Foto: Lara Liović priv. album
