Kolumna Jelene Orešković
Jedna od žalosnijih stvari vezana uz preseljenje u drugu državu, svakako je činjenica da u svojoj domovini ostavljaš prijatelje. Jer, što je život bez prijatelja, a ja ih zaista imam mnogo. Pravih, odanih prijatelja s kojima sam odrastala, veselila se, plakala i brukala se. Prijatelja koji znaju što mislim i kad šutim, prijatelja koji često misle isto kao i ja jer smo se, na neki način, zajednički formirali u ličnosti kakve smo danas. Naravno, ima i onih koje sam upoznala nešto kasnije, moje kolegice iz firme su svakako među njima. Svi oni mi često fale. I uzalud sve mogućnosti tehnologije kad zajedničke trenutke ništa ne može zamijeniti. Zato se neizmjerno veselim svakom njihovom dolasku u Pariz.
Davor i Mare…
Svojim su me dolaskom prošli tjedan razveselili Davor i Mare. S njima provesti nekoliko dana nešto je poput gostovanja u seriji ‘Will i Grace’. Nađe se tu svega: red smijeha, red drame, red galame, red pjesme… Svega osim dosade.
Davor, ne znam kako mu to uspijeva, uvijek dođe u polu-stresnom stanju. Je li zbog toga što ga je taksist ‘oderao’ za dobrih 120 eura (taksist kojeg je, usput rečeno, pažljivo izabrao vjerujući svom šestom čulu) ili zato što ga je neka preiritantna tetka odmjeravala na cesti ili pak zato što je natekao od noćnog izlaska. On svakako ulazi u stan ‘prenabrijan’ i treba mu hitno rashlađena votka koju naruči SMS-om na putu prema meni. Ja mu se iz solidarnosti pridružim s čašom rosea pa njegov dolazak uglavnom završi s nekom od ‘naših pesama’.
Doza stresa je, zapravo, prisutna tijekom cijelog njegovog boravka jer je Davoru Pariz, kao takav, prestresan: prevelik je, prljav, previše se jede… Ovo zadnje ga posebno izbacuje iz takta, ali odoljeti zovu francuske kuhinje, čini se, 
ipak ne može! Tako se svakog puta, prilikom spremanja za jedan u nizu naših izlazaka, moglo čuti: “Majko mila! Pa ja neću imat nijednu fotku u kupaćem s Maldiva!” (aludirajući pri tom na kilograme koje je uspio nabiti u nekoliko dana svog boravka ovdje).
Istovremeno, Mare su mučili problemi sasvim druge vrste. Nakon jedne šetnje, uletjela je u stan zajapurena vičući: “A Jele, al’ su ovdje toaleti skupi!“. Nije mi bilo jasno o čemu priča jer u ove tri godine, nisam niti jednom platila toalet. “Ama kako ne! Eno tamo, u Costes, košta me 20 eura!“, nastavila je Mare. Tek sada mi ništa nije bilo jasno pa je Mare objasnila: “E pa Jele, ne mogu samo ući i drito na toalet. Pa sam naručila kavu, a uz kavu tako dobro paše ‘eclaire au chocolat’ kad mi ‘cukar’ padne. I ode 20 eura!“.
Nešto kasnije tog dana, naučili smo to da su toaleti još skuplji noću kad, zbog sniženog ‘cukra’, zasjedneš negdje uz ‘fois gras’ i butelju, dvije vina…
Pod kolektivnim stresom
Sutradan smo posjetili izložbu Azzedine Alaia u Muzeju mode u Palais Galliera i još jednom utvrdili gradivo: Čovjek je Bog dizajna! Ovdje smo se kolektivno nabrijali na Kineskinju koja je vrlo doslovno shvatila svoj posao osiguravatelja reda i mira u muzeju pa nas je, tako, zamalo izbacila van zbog dvogodišnjeg djeteta koje baš i nije bilo u stanju shvatiti pravila ponašanja! Uz dužno poštovanje prema svakoj vrsti umjetnosti i muzeju kao ustanovi koja je promiče i čuva, ne vidim zašto je potrebna mrtva tišina da bi se koncentriralo na nekoliko kostima i haljina. Tim više ako taj mir u neznanju remeti dvogodišnje dijete. Excusez – moi madame!
Definitivno PROTIV !
Nabasavši na odličan kineski restoran na povratku s izložbe, odlučili smo oprostiti Kineskinji i počastiti se ručkom. Tema koja je obilježila ručak, bila je čuveni referendum. Iako neću glasati budući da neću biti u Zagrebu, ovim putem javno kažem da sam PROTIV. Oduvijek sam bila protiv bilo kakve vrste predrasuda i uskogrudnosti, a kamo li kad su time ugrožena osnovna ljudska prava. Upravo zato sam prodisala u ovoj zemlji gdje je puno više slobode. ‘Live and let live’ moj je životni moto. I jedina predrasuda koju imam odnosi se na sve koji pokušavaju zabraniti drugima pravo na izbor.
A onda je došla Seve!
Naš dan je ipak završio bez stresa, rekla bih čak na najsavršeniji mogući način – večerom na brodu ‘Bateaux Mouches’ kod mog frenda Radeta u isto tako savršenom društvu. Taj dan stigla je Seve, te se oduševljena idejom o vožnji brodom po Seini, požurila s aerodroma da nam se pridruži. S nama i još nekolicinom prijatelja uživala je u mirisima i okusima vrhunskih francuskih specijaliteta, najfinijih vina, u ljepotama mostova ispod kojih smo prolazili, u zvukovima violine koja nas je pratila tijekom vožnje kroz grad svjetlosti.
Premda poneseni atmosferom, rastali smo se u pristojno vrijeme jer je Severina, kao prava profesionalka, morala odraditi svojih osam sati sna uoči sutrašnjeg nastupa!
Nas je također čekao zahtjevan dan koji bi se mogao svesti na tri osnovne aktivnosti: kuhanje, šoping i završne pripreme za koncert. Nisam sigurna tko se duže spremao za tu večer: ja koja sam pekla burek i mesnu štrucu za goste koji su trebali doći prije koncerta, Davor i Mare koji su opustošili trgovine ne bi li odabrali dobitnu odjevnu kombinaciju (što je kod Davora dovelo do nove doze stresa, a kod Mare do porasta ‘cukra’; u oba slučaja uzrok isti – količina potrošenog novca) ili sama Severina sa svojim uobičajenim predkoncertnim ritualima!
The noć!
Tu nas se večer skupilo dvadesetak, što ekipe koja je samo zbog Severine doputovala iz Zagreba, što nas iz bivše Juge (kako nas ovdje i dalje svrstavaju), a koji ovdje živimo, nešto Iranaca i nekoliko Francuskinja koje perfektno pjevaju Severinine stihove!
Prepuna dvorana posjetitelja zagarantirala je dobru noć kao što sam i predosjećala, kakva jedino i može biti uz Severinu i dobro društvo, a koja je završila na ostacima bureka s početka večeri!
Rastanak…
Sutradan su se moji dragi gosti morali pakirati, a meni se činilo da je to nekako prebrzo. Pa tek su došli. Pakiranje, dakako, nije bilo posve lišeno stresa jer je Panthea taman otkrila novu igru – vađenje upravo posloženih stvari van iz kofera. Na sreću, kako to kod djece biva, igra joj je prilično brzo dosadila pa su gosti nastavili s pakiranjem u zasluženom miru.
U nedjelju su otputovali, a njihova soba je ostala praznija za dva kofera, nešto cukra, malo stresa i puno smijeha!
Do njihovog idućeg dolaska…
