Riblja konzerva kao suvenir: Vladimir Tintor: Planiram otvoriti on-line trgovinu

Intervju…

Oblik riblje konzerve me podsjeća na neki maleni teatar u kojem se sve ‘priče’ odigravaju. Tko pažljivije gleda, u svakoj od njih može naći jedan dio mene ili neku moju priču, san, misao, kaže glumac

Glumac osječkog HNK, Vladimir Tintor, od ribljih konzervi izrađuje unikatne suvenire. Vladimir je prvu tintoramu darovao kolegici Tatjani Bertok i otada izrađuje ove posebne i zanimljive suvenire. Trenutno se njegove tintorame mogu kupiti u galerijama Rovinja, Novigrada, Hvara, Dubrovnika i Amsterdama. Glumac dodaje kako planira otvoriti on-line trgovinu u kojoj će biti neka limitirana izdanja. Vladimir je za portal Scena.hr otkrio više detalja o svojoj ljubavi prema izradi suvenira.

Scena: Od ribljih konzervi radite suvenire…
Radim to s velikim uživanjem, polako i opušteno. Konzervice zahtijevaju strpljenje jer su likovi unutar njih jako mali te se ponekad zbog toga osjećam kao stari majstor koji popravlja satove. Izrađujem uglavnom morske motive, ali ima još tema. One su kao još jedan kanal kroz koji se mogu izraziti. Tko pažljivije gleda, u svakoj od njih može naći jedan dio mene ili neku moju priču, san, misao. Svaki put kad ih šaljem u galerije imam osjećaj da šaljem fragmente sebe i veselim se što će putovati i naći svoj put diljem svijeta.

Scena: Zašto baš riblje konzerve?
Učinilo mi se to kao idealan medij, veličina i forma. Njihov oblik me podsjeća na neki maleni teatar u kojem se sve ‘priče’ odigravaju. Zato sam išao za idejom i počeo ih izrađivati. Također, ta limenka je tako poznat objekt, predmet, s kojim se dosta ljudi može poistovjetiti. Slijedom toga, tako široko poznat objekt želim staviti u okvir pop kulture. Htio sam vidjeti može li biti prihvaćen i gledan iz drugog kuta. Ne samo kao limenka. A ona je sama po sebi zanimljiva, ako se pažljivo gleda. Svaka njena nepravilnost, hrđa na rubovima čini je posebnom jer ima svoju priču, patinu. Takve stvari volim. A s obzirom na to da imamo naše divno more, a i sama činjenica da imamo svoje tvornice sardina čini ovaj suvenir i autentičnim. Nešto što ljudi vole ponijeti kao uspomenu.

Scena: Kad ste otkrili ljubav prema izradi suvenira i toj vrsti umjetnosti?
Ljubav prema likovnoj umjetnost traje dugo. Volim uživati u svim njenim oblicima, grafike,slike, kiparstvo… Nisam se nikad usudio pokušati bio te priče, ali nešto je bilo jače od mene i odlučio pokazati svijetu svoju zamisao. Bio sam spreman na kritike. Ali se dio mene nadao da će biti prihvaćene. Početnu nesigurnost razbila je prva publika, čije riječi ohrabrenja su mi dale volju da nastavim dalje pričati svoje priče kroz ovaj medij. Hvala im na tome.

Scena: Gdje se mogu kupiti vaši suveniri?
Oni se mogu kupiti u nekoliko galerija u Rovinju, od kud je priča i počela. Zatim u Novigradu, Hvaru, Dubrovniku i Amsterdamu. Uskoro planiram i otvoriti on-line trgovinu u kojoj će biti neka limitirana izdanja. Do tada mi svatko može pisati na FB stranici ili na Instagramu: tintorama.art, pa možemo pokušati zajedno ispričati neku zajedničku priču ili zamisao.

Scena: Kako reagiraju vaši prijatelji i kolege na suvenire?
Moram priznati dosta dobro. Ispočetka je i mojim roditeljima sve izgledalo kao hir, ali sad i oni shvaćaju koliko su one važne u mom životu.

Scena: Jeste li kome napravili neki posebno zabavan suvenir?
Naravno. Prva je napravljena, a da nisam ni sanjao da će se od nje ovako sve divno nastaviti. Darovao sam je mojoj dragoj kolegici Tatjani Bertok. Napravio sam limenku kao mali teatar s teškim, crvenom zastorima od papira. Ona, tj. jedna njena simpatična fotografija iz predstave, koju sam jako volio, bila je glavni lik obgrljen ružama koje ona privatno voli.

Scena: Koliko vam je potrebno vremena za izradu jednog suvenira?
Ovisi. uglavnom traje onoliko dugo koliko je potrebno da dobije oblik koji se i meni sviđa. Ne volim dati u prodaju nijednu koju ne pogledam po nekoliko puta, dok se ne uvjerim da je sve na svom mjestu. Posvetim im se jako, tako da ni ne mjerim vrijeme.

Scena: Jeste li dobili zanimljivu ponudu da izradite možda veću seriju vaših suvenira? Je li bilo ponuda iz inozemstva?
Za početak je proboj na inozemno tržište bila jedna galerija u Amsterdamu. I očekujem da je to samo početak. Također mislim da prilike možemo stvoriti i sami. Ja na to gledam ovako: Ideja o tint-o-rami je baš bila s neba. Jedan maleni glasić mi je došapnuo da trebam pokušati. Naravno da iza nje stoji znanje, osjećaj za boje, kompoziciju, ali nisam svjesno o tome razmišljao. Ja sam se samo ohrabrio tu ideju sprovesti koliko god ‘blesava’ bila. Sve što trebam je samo ne ograničavati ju. Ona, kao neko moje ‘dijete’ raste samo od sebe, a ja sam tu samo da joj pokažem put i budem podrška. I zasad se to pokazalo kao odličan put.

Scena: Imate li u planu izradu suvenira i od drugih predmeta iz svakodnevne upotrebe?
Još ne, ali naravno da hoću ako vidim da u nečemu mogu uživati kao u njima ili ako vidim da bih time zabavio ili uljepšao život nekome tko te predmete promatra iz drugog kuta. U svakom slučaju, volim te ‘obične’ predmete učiniti neobičnima.

Scena: Koji je vama najdraži suvenir koji ste kupili? I zašto?
Rijetko nađem nešto što me oduševi baš toliko. I na moju žalost najdraži mi je jedan suvenir koji nisam kupio. Nisam bio siguran hoću li imati dovoljno novca do kraja tog putovanja, pa sam odlučio ne kupiti ga tada, nego preko interneta kad se vratim doma. Kasnije sam saznao da je ta figura koju sam htio kupiti bila unikatna, limitirana edicija umjetnika Toma Hoffmanna. I dan danas žalim za njom. Toliko mi se svidjela. U pitanju je bila duhovita figura svinje. Kad sam je vidio u jednoj madridskoj galeriji, toliko mi se dojmila da sam bio uvjeren da me gleda. Pravo u oči. A to je najdivniji osjećaj u odnosu na umjetnost. Kad neko djelo toliko s vama uspostavi kontakt da imate dojam da je umjetnik mislio na vas kad ga je radio. Tome umjetnost služi.

Scena: Mislite li da je poduzetnička klima u Hrvatskoj dobra da sa suvenirima napravite i posao od kojeg se može pristojno živjeti?
Trebamo shvatiti da se sustav promijenio i da živimo u kapitalizmu, htjeli mi to prihvatiti ili ne. Što bolje upoznamo i istražimo njegove principe, lakše će nam biti. On je nemilosrdan, ali zna biti dobra podloga da se krenemo buditi i vidjeti kako se sami možemo boriti. Poduzetnička klima nije loša, sama po sebi, ali zna dosta kočiti stvari. Najviše zbog toga što je nedosljedna. Ne postoji nikakva edukacija. Sustav nam samo nameće obaveze, ali vas ne educira o pravima. Sad je lako otvoriti firmu, ali nigdje se ne može dobiti ni najjednostavnija brošura o tome što vam je činiti, kako da širite posao, što se od vas očekuje itd. To je sklizak teren jer ljudi iz neznanja rade greške, a budu kažnjeni više nego netko tko ih čini namjerno i usprkos sistemu. Tako da mi se čini da kao da je, ciljano ili ne, stvorena podloga da ljudi budu više u prekršaju nego u razvoju. Nedostaju nam znanja o poslovanju, tržištu, zakonu, i na kraju o pravima koja imamo. Trebamo shvatiti da je otvaranje firme jednostavno rečeno ugovor s državom. A svi sudionici ugovora imaju prava, ali i obaveze. Mi bi svoje obaveze, mislim, puno bolje ispunjavali da vidimo da je i s druge strane tako. Da odgovorim na pitanje, mislim da je sve moguće, samo treba izaći iz zone komfora i usuditi se. Izmišljati stvari, zanimanja. I ne plašiti se. I soboslikar, kuhar nisu bila zanimanja, ali su se ljudi navikli na njih vremenom jer su shvatili da su potrebna. I bicikl je bio predmet ruganja i neobično vozilo u koje je malo tko vjerovao. A sad?

Scena: Koje su vaše želje vezano za suvenire koje izrađujete?
Moje želje su da se proširim na veliko tržište. Ali se u svoje vrijeme. Kad budem spreman, tako će i biti. Puštam ih da mi same kažu.

Scena: Kako provodite ljeto?
Ljeto u skladu s temom, provodim radeći svoje tintorame, uz naravno odmor i druženje. Sezona još nije počela, punim za nju baterije, a u pripremi su kao i do sad vrhunski uspjesi osječkog HNK.

Foto: Vladimir Tintor priv. album