Tia Jurčić Warren
Zahvalna sam na svemu što imam jer mislim da ti Bog stavi na leđa točno onoliko koliko možeš nositi.
Uvijek i zauvijek sam zahvalna tati, obitelji i prijateljima, rekla je s puno ljubavi lijepa Tia Jurčić Warren. Pokćerka uglednog ekonomiste Ljube Jurčića u ekskluzivnom intervjuu za portal Scena.hr iskreno govori o životu u Americi, razlikama života u Dallasu i Zagrebu, braku s košarkašem Chrisom Warrenom, majčinstvu…
A dok govori o dirljivoj povezanosti njezinog sina i djeda Ljube, u njezinim očima zaiskri suza. Tia kaže kako Domenic zna da je djed Ljubo njegov štit, a njihov odnos opisuje kao jednu veliku ljubav.
Scena: Prije četiri godine postali ste majka malenog Domenica. Kako biste opisali majčinstvo?
Majčinstvo je za mene najintimnija povezanost. Najteža i najlakša zadaća u životu koju sam prije četiri godine dočekala potpuno spremna. Danas sam neizmjerno zahvalna Bogu što sam baš ja mama tom predivnom biću i znam da majčinstvo nije posao na kojem jedan dan jednostavno možeš odlučiti odmoriti se ili dati otkaz, nego je to poziv i dar.
Odrastati s vlastitim djetetom i učiti od njega nešto je najljepše što se ženi može dogoditi.
Scena: Koji vam je posebno lijepi trenutak u danu sa sinom?
Najljepši mi je onaj u rano jutro, prije vrtića, kad mi Domi kaže: “Dobro jutro, mišu, dođi mami svojoj“. Kako je dijete koje je paralelno odgajano na dva jezika, hrvatskom i engleskom, još se malo muči s našom gramatikom i formama i to mi je nešto najslađe na svijetu.
Scena: Od 2008. godine živite u Dallasu sa suprugom košarkašem Chrisom Warrenom. Kako ste se snašli u Americi?
Ljudi kod nas različito percipiraju Ameriku. I meni je pri prvom susretu bio popriličan šok činjenica da je tamo sve veliko, puno veće nego kod nas, i grad, i ceste, i trgovine, ulice… sve je ogromno. S obzirom na prirodu suprugovog posla, za Dallas su uglavnom bila rezervirana samo ljeta.
Tek smo lani, dok se oporavljao od ozljede tamo proveli neko dulje vrijeme i s vremenom sam se navikla na sve različitosti koje su mi u početku bile čudne. Amerika je zemlja koja pruža bezbroj mogućnosti onima koji žele i vole raditi, a za mene bi bila idealna zemlja kad bi u nju mogla preseliti sve koje volim.
Jer u protivnom mi, moram biti iskrena, ipak često nedostaje moj Zagreb i Hrvatska. Ali to je normalno, domovina je nezamjenjiva, gdje god otišli.
Scena: Koliko je drugačije odgajati dijete u Americi od odgoja u Hrvatskoj?
Velika je to razlika, iako ja nikada ne ulazim u to kako tko odgaja svoje dijete jer smatram da je moja briga samo moje vlastito, i ja se trudim odgajati ga na način na koji ja smatram da je ispravan, na tragu onog kako su mene odgajali moji roditelji.
Ako ćemo uspoređivati, onda mi se čini da su djeca u Americi malo otpornija i samostalnija nego naša jer se ranije odvajaju od roditelja i kreću u vrtić. Osim toga, naučeni su na razlike jer je tamo mnogo više rasa, kultura i vjerskih opredjeljenja.
Moj Domi je, recimo, krenuo u Zagrebu u vrtić s navršenih godinu dana i od tada je promijenio vrtić šest puta na dva kontinenta, ali nam to nije bio nikakav šok jer je on vrlo prilagodljivo i dobro dijete. Zajedno smo prolazili sve promjene, a ja sam uz njega naučila puno, postala fleksibilnija i prestala ‘dramiti’ oko stvari oko kojih prije jesam.
Recimo, više mi nije čudno to što je u SAD-u pravilo da se djetetu ne smije mazati guza, kao kod nas, osim ako nema osip, a i tada uz pismenu dozvolu. Tamo djeca spavaju u tenisicama zbog tornada i sličnih nepogoda, a razlika je i u tome što u Americi djeca počinju učiti čitati s tri godine. Sve drugo je manje-više slično, a odgoj je kod mene svuda isti jer pristojnost nije određena mjestom boravka.
Trenutno smo u Zagrebu i Domi ide u vrtić ‘Mali talenti’ na Kaptolu i jako sam zadovoljna jer je on sretan i svaki dan napreduje. Vrtić ima sjajan program koji uključuje poticanje kreativnosti i bavljenje sportom. Mislim da će predškolski dio odraditi tu. A za kasnije ćemo vidjeti.
Scena: Je li roditeljski strah veći u Americi od straha u Hrvatskoj?
U mom slučaju je veći jer je u Americi zbog višemilijunske naseljenosti, veća stopa kriminala, otmica, silovanja. Ni kod nas posljednjih godina ne cvjetaju ruže, ali držim da su djeca ovdje još uvijek bezbrižnija i ja sam nekako mirnija kad se igra tu.
Scena: Kakav je život u Dallasu?
Suprotno mišljenju naših ljudi, život u Americi je skup. Međutim, puno se lakše pronalazi posao. Ako jedeš zdravu i organski uzgojenu hranu, nju ćeš platiti puno više nego onu jeftinu, namijenjenu širokim masama.
Samo primjera radi, štruca organskog kruha košta sedam dolara. Skupo je i zdravstveno osiguranje, i čak i kad ti doprinose plaća poslodavac, moraš dodatno izdvajati i iz svog džepa. Zbog te činjenice se ljudi sa slabijim primanjima tamo automatski lošije i hrane. Život u Dallasu je puno brži nego u Zagrebu. Rijetko ćete naletjeti na grupice koje bezbrižno ispijaju kavu na terasi kafića i ne gledaju na sat.
A i mentalitet je bitno drugačiji. Ako govorimo o sigurnosti, iako sam svjedočila nekim nemilim scenama pucnjave ispred klubova i jurnjave na cestama, nisam se do sada osjetila ugroženom. Ali sam uvijek na većem oprezu nego u Zagrebu.
Scena: Što je najskuplje, a što je povoljno?
Sve što se smatra luksuzom, skuplje je tamo. Recimo, odjeća za djecu je drastično jeftinija i za male se novce može kupiti jako lijepo i kvalitetno. Jeftin je i benzin, a skupi su, primjerice, frizeri, zubari, zdravstvo općenito i spomenuta organska hrana.
Osim što su jeftiniji, naši su frizeri i vizažisti bolji. Ne možete ni zamisliti koliko sam puta tamo pomislila što bih dala da me u tom trenutku može našminkati moja Lada iz Bela Make Up-a ili isfenirati Tina iz LaRita studija, što je moja nezaobilazna zagrebačka adresa.
Scena: Gdje uglavnom šopingirate?
Nemam točno određene favorite, volim zaviriti svugdje, kao tipično žensko. Osim hrvatskih dizajnera i Zare, volim kolekcije Diane von Furstenberg i Ted Bakera, u kojem sam imala zadovoljstvo i raditi.
Scena: Odvajate li već dio sredstava iz kućnog budžeta za školovanje sina?
Izdvajamo jer to u SAD-u stoji pravo bogatstvo i taj vid štednje ima gotovo svaka prosječna i iznadprosječna američka obitelj.
Scena: Nedostaje li vašem sinu djed Ljubo?
Tu jednu posebnu vezu između njih dvojice teško mi je opisati, a da mi ne zaiskri suza u očima. Domi je još premali da bi znao sve što sam ja prošla i jedino što on zna je da je dida njegov štit i taj odnos između njih dvojice najlakše je opisiv kao jedna velika ljubav.
Scena: Trenutno ste u Hrvatskoj. Planirate li možda jednom povratak u Hrvatsku. Jeste li vi i suprug razgovarali na tu temu?
Trenutno smo Domi i ja tu, a Chris igra u Makedoniji ovu sezonu. Domi uči hrvatski jezik, a meni je to jako važno jer bez obzira gdje jednog dana živjeli, on zna odakle je jednim dijelom sebe.
Želim i trudim se usaditi mu naše vrijednosti, znanja o našoj kulturi i volim da je okružen i ‘mojima’.
Scena: Koji su razlozi za i koji su protiv?
Nedostaci života ovdje sigurno je, kao prvo, manjak prilika za uspjeh, a iz prve ruke sam se uvjerila da se tamo rad više cijeni nego ovdje. Prvi razlog za život u Hrvatskoj bio bi taj da je ovo moj dom.
Međutim, kad pitaš Domija gdje bi on živio, on će vam reći svugdje. Ništa čudno, on je dječačić rođen u Španjolskoj, a u svoje male četiri godine proputovao je više svijeta nego što će netko u cijelom svom životu.
Scena: Je li vam se Hrvatska izmijenila?
Hrvatska se jako promijenila, no nažalost ne na bolje. I to je tužno, nadam se boljemu. Molim se za bolje.
Scena: Što kaže vaš suprug za Hrvatsku?
Chris jako voli Hrvatsku, naše običaje i hranu. Bavljenje sportom mu je ovdje otvorilo mnogo vrata, a osobito je vezan uz svog trenera Dražena Anzulovića, s kojim ima poseban odnos. Zulu neizmjerno cijeni. Kad ga pitate zašto voli Hrvatsku, uvijek će vam reći i da je to zbog ljudi, voli naš mentalitet.
Scena: Kako izgleda vaš društveni život u Americi?
Nakon posla bih se najčešće našla s jednom prijateljicom Portugalkom, s kojom sam često znala izaći i navečer, a imale smo prilike i zajedno putovati, tako da mi društvenog života ne nedostaje ni tamo, a ni ovdje.
Nisam tip koji olako sklapa prijateljstva i većina mojih najboljih prijatelja ipak je u Zagrebu, oni su uz mene bez obzira na sve i takve odnose ne može narušiti ništa, kilometri ponajmanje. Prava prijateljstva su se s vremenom još više učvrstila, a ona nebitna su postala upravo to – nebitna.
Scena: I za kraj, na čemu ste najviše zahvalni u životu?
Zahvalna sam na svemu jer se vodim onom da ti Bog stavi na leđa točno onoliko koliko možeš nositi. Uvijek i zauvijek zahvalna sam tati, obitelji i prijateljima i na kraju svega, najposebnije mjesto u mojim molitvama zauzima zdravlje jer bez toga nema ništa.
Foto: Tia Jurčić Warren priv. album
