Umjetnica za Scenu…

INSPIRACIJA SU LJUDI: Odrastanje uz dvije velike književnice, Sunčanu Škrinjarić i Sanju Pilić, život kroz fotografiju i ljubav prema dokumentarcu

– Iako sam rasla okružena ženama, umjetnicama, dugo vremena se nisam doživljavala kao umjetnica. Niti sam se deklarirala kao umjetnica, iako unazad 13 godina imam status slobodne umjetnice – započinje svoju priču sjajna fotografkinja Vladimira Spindler, koja je odrasla uz dvije velike književnice, baku Sunčanu Škrinjarić i majku Sanju Pilić.
– Nisam patila zbog njihove jačine, niti se trudila da im moram biti uz bok. To je došlo spontano. Genetski. Nisam mogla pobjeći od sudbine. Ipak mojim tijelom kola njihova krv. I danas sam ponosna na to. A dobila sam i njihovu individualnost. Niti jedna od njih; krenuvši od moje mame Sanje Pilić, bake Sunčane Škrinjarić do moje šukunbake, koja je isto bila spisateljica, Zofke Kveder, nisu pripadale nikakvim lobijima, političkim strankama, niti su se pretjerano družile kako bi osigurale svoju poziciju. One su najvjernije bile onome čime su se bavile. I preko svog rada su bile prepoznate. To je njihova posebna kvaliteta. Danas sam ponosna na to što sam pristala biti umjetnicom, čak sam naučila izgovoriti to preko svojih usana. Valjda sam konačno odrasla. I žene iz moje obitelji me sada više fasciniraju, nego kad sam bila djevojčica. Onda nisi toga svjestan. Pa se nisam niti time opterećivala – nastavlja Vladimira za portal Scena.hr te se prisjeća djetinjstva i jednog pisma.

Pismo Vladoši
– Moje djetinjstvo je bilo kao u sve djece, na biciklu, uz mjuzikle u kojima sam se ‘gušila’, na cesti, u muzičkoj školi… Život nam je bio više nego skroman jer se od knjiga nije naročito živjelo. Više se preživljavalo. No možda smo zato naučili biti skromni. I to kroz sve generacije. Novac nam je nekako bio najlošija karika. Čitala sam pisma šukunbake koja piše u Prag svojoj kćeri Vladoši, koja je tamo upisala studij, kako nema novaca, pa joj šalje neke štrudle, jabuke… I kako će poslati više kad bude imala. No Vladoša nažalost nije doživjela velike godine. Umrla je na svoj 19. rođendan pokošena španjolskom gripom u Pragu – otkriva Vladimira. U svijet fotografije Vladimira je zaronila s tadašnjim dečkom fotografom.

Put fotografije
– Prve korake sam radila uz njega. Krajem 1997. godine Rene Bakalović me pozvao u časopis Globus i rekao mi: “A sada moraš sama.” Bilo je nemilosrdno. Nisu me dočekali široko otvorenih ruku. Malo sam snimala. No u jednom kratkom periodu, najljepšem u tom vremenu, uzeo me kao svog fotografa pokojni Malnar. Koji je postao i moj veliki prijatelj. On je jako cijenio način na koji radim i savršeno smo se slagali. Nakon tog je uslijedio časopis Tjednik. Obožavala sam tamo raditi. Isprva, je ulazak opet bio težak, no bila sam strpljiva. Dolazila sam u redakciju, iako nisam dobivala snimanja. Nakon dva mjeseca mojeg strpljenja došlo je i prvo snimanje. Tog trena moj rad je primijetio Miljenko Jergović. U Tjedniku sam ostala do njegovog gašenja. Tada je postalo lakše. A u međuvremenu je krenula i stalna suradnja s kazalištem ‘Gavella’ zahvaljujući Krešimiru Dolenčiću. Tamo sam provela pet prekrasnih godina. Kazalište je ipak ostalo moja ljubav – ispričala je Vladimira. Kaže da joj je rad u kazalištu dao poseban pogled kroz fotoobjektiv.
– Tada se radilo na film. Hodala sam s bezbroj filmova po džepovima fotografske torbe. Na pozornici su se izmjenjivala svjetla, a ja sam morala računati blende u glavi i uloviti pravi trenutak. Jako puno procesa. Kad bi se svjetla upalila, mahnito sam brojala koliko sam filmova ispucala, bojeći se pritom da u tom mraku nisam izgubila koji. Rad u kazalištu je specifičan. I ono najvažnije, morate ga voljeti. Ja neizmjerno volim kazalište. I promatrati kako nastaje predstava. Biti dio ekipe. Dio svih koji rade na projektu. Biti jedna vrsta psihologa, kako bih što bolje osjetila karakter glumaca na sceni. To je puno više od pustog okidanja fotoaparatom – ističe lijepa Vladimira. Dodaje da je njezina najveća kvaliteta upravo ljubav prema poslu i ljudima.
– Moja fotografija se nije mijenjala u svojoj srži. Samo je počela nalaziti i druge smjerove. Kako su mi ljudi, oni obični, jako važni, tako sam se povremeno okretala i dokumentarnoj fotografiji. Često sam i sama, kao prosvjednica, bilježila događaje, ljude, ali s tom razlikom, da mi je bilo bitno da imaju fotografije i jednu art poziciju, a ne samo kao reportažna fotografija. Tako sam bilježila emocije ljudi. Tako je nastala jedna od mojih izložba pod nazivom ‘Kronike vremena‘, u vrijeme prosvjeda protiv Horvatinčića i za Varšavsku. Tako sam i sama nekim dijelom sudjelovala u istoj borbi, a ne bila tek puki promatrač – ističe Vladimira, pa nastavlja:
– Fotografski me privlače razni momenti. Ljubav, bol, sjetnost, ljepota… Nije važno je li to kolodvor, izmaglica, ruševna zgrada, lijepa djevojka, romski dječak koji plače, Zagreb pod snijegom, ljudi koji ispijaju kavu ili moja djeca. Bitan je trenutak, igra svjetla. To je ono što me ponese. Fotografiram život, koji me okružuje i nadahnjuje. Ne postoji tema koja je važnija.
Njezin fotografski potpis je postao prepoznatljiv, a kroz privatni rad iz nje često izlazi sjeta i tuga.
– Volim autoportrete svojih stanja. Ne volim baš kad me drugi fotografiraju. Možda se može to nazvati taštinom, no sama sebe najbolje snimim – kazala je. Vladimiru ponekad može rasplakati nečiji snažan rad.
– Desila se jednom situacija da sam posjetila izložbu, meni najdražeg hrvatskog fotografa Đure Janekovića, i cijelim njegovim opusom, šetajući po izložbenom prostoru, plakala. Plakala sam od ljepote – prisjetila se. Vladimira je nakon 20 godina rada kao fotografkinja odlučila krenuti u jednu novu formu – dokumentarni film.

Dokumentarni film
– To je došlo spontano. U trenutku stagnacije. Kad imate osjećaj da stojite na mjestu i da vas to više ne zadovoljava dovoljno. 2014. godine sam odlučila napisati sinopsis za film ‘Geni moje djece’, koji će govoriti o mojim genima, o ženama iz moje obitelji. Prošla sam natječaj i od HAVC-a sam dobila poticajna sredstva za pisanje scenarija. Nakon šest mjeseci i njega sam završila. No nekako još nije bilo vrijeme da krenem u taj projekt. Trebala sam još malo odrasti – objasnila je. Vladimira je napravila i kratki lirski dokumentarni film ‘Preko ruba’.
– Moja desna ruka, pomoćnica režije bila je moja najbolja prijateljica Ana. A film je nastao kao poklon mojoj prijateljici primabalerini Mirni Sporiš. No i on je čekao spremljen u ladici godinu dana. U međuvremenu sam upisala školu dokumentarnog filma. To mi je bila najbolja odluka životu. Uz satove snimanja, imali smo satove snimanja zvuka, montaže, razna predavanja, predavače, puno zadaća koje smo morali napraviti. Ta vrsta školovanja te tjera da svakodnevno učiš, radiš. Ja sam se naime potpuno zaljubila i u montažu. Ona je vrh nastajanja filma. Ona će na kraju odvesti priču do kraja. O njoj najviše ovisi. Ponovno sam se osjetila živom i kreativnom – priča Vladimira, koja je snimila i kratki dokumentarac od 20 minuta ‘Mama, zašto plačeš…’
– Nadam se da će ga mentori slati na festivale. A došlo je vrijeme da i film o Mirni izvadim i plasiram ga. I nakon godine dana stojim iza njega. On je na neki način moja prva beba. Nadam se da sam na putu da dokumentarni film postane moja profesija – zaključila je lijepa Vladimira te otkriva zašto baš dokumentarna forma.
– Zato što me zanimaju ljudske sudbine, priče, a ujedno sublimira sve ono čime sam se bavila. Preko muzičke škole, slikarstva, fotografije… Sve je to satkano u toj umjetnosti. I shvatila sam da je to jedini ispravni put. I ono čime se želim baviti. Do kraja života – sigurna je.
– Svoje zelje zapisujem. I maštam o njima. Sljedeća želja je završiti i dokumentarni film ‘Geni moje djece’ s kojim je sve počelo. Da nije bilo te prvotne želje, vjerojatno se ne bi ništa od ovoga u mom životu dogodilo. Ovako mogu samo zahvaliti mentorima, predavačima i onima koji vjeruju da mogu. I sebi što još imam profesionalnih želja – naglasila je Vladimira za portal Scena.hr.