Ekskluzivni razgovor: Ivo Lovrenović prvi paraplegičar iz Hrvatske koji je zaronio pod led!

Donosimo vam ekskluzivni razgovor sa Ivom Lovrenovićem, prvim paraplegičarom iz Hrvatske koji je zaronio pod led. Taj prvi zaron bio je u Kočevju 25. veljače 2012. godine.
Ivo Lovrenović iz RK “Geronimo“ te Damjan Peklar RK”Gnjurac“, Klaudija Poropat, Aleš Povše i Peter Majcen iz Plavalnega kluba “Slovenske Konjice“ iz Slovenije, prvi su ronioci s ozljedom kralježničke moždine u svijetu koji su zaronili pod led. Akcija se odvijala u rudarskom jezeru u Kočevju, a organizirana je pod pokroviteljstvom International Association of Handicapped Divers – Adriatic (IAHD – Adriatic).

Jedan od ciljeva ove ronilačke akcije bilo je i istraživanje utjecaja ronjenja u hladnim uvjetima na osobe s invaliditetom. Istraživački tim, pod vodstvom prof. Dr. Žare Finderla iz Slovenije je, prije urona, svim sudionicima izmjerio temperaturu, tlak, puls i saturaciju obzirom na zasićenost krvi kisikom, te nastavio s mjerenjima funkcije srca. Temperatura vode bila je  4 ° C. Prvi neslužbeni rezultati pokazuju da, uz dobru pripremu za ronjenje, ronioci s ozljedom kralježničke moždine nisu ništa više ugroženi od drugih rekreativnih ronilaca. Ovim ledenim uronom, ronioci s invaliditetom uspjeli su postaviti nove granice rekreativnog ronjenja za osobe s ozljedom kralježničke moždine.

– Iskreno još ni sam nisam svjestan da smo napravili jedinstveni poduhvat u ronjenju, što se tiče osoba posebnim potrebama, ili sa ozlijeđenom kralježnicom, za sad je to  jedini slučaj u svijetu, ili bar nigdje nije zabilježeno, a ako je, mi smo spremni zamoliti da  podjele svoje  iskustvo sa nama – započeo je razgovor Ivo.
– Moj zaron pod led je bio prvi put u  životu, do  tad nisam nikad ronio u takvim uvjetima, i mogu priznati da je bilo neobično za razliku od ronjenja na moru gdje  je vidljivost kud i kamo bolja i uvjeti neusporedivi. Mada su  i uvjeti zarona pod ledom bili za taj poduhvat, skoro pa idealni, vrijeme je bilo sunčano, vanjska temperatura zraka je  bila 15- 17stupnjeva, temperatura vode je bila 4 stupnja, a debljina leda bila je 10- 15 cm. Vidljivost je  bila negdje oko 1- 2 metra,  moje očekivanje je bilo da će biti puno hladnije i teže nego što je bilo.

Scena:  Prvi ste hrvatski paraplegičar koji se okušao u ronjenju pod ledom, zajedno s roniocima s invaliditetom iz Slovenije. Kako ste se na to odlučili?
Da, prvi sam paraplegičar iz Hrvatske koji je zaronio pod led, skupa sa kolegama iz Slovenije. Sasvim slučajno sam se odlučio na zaron ispod leda, nazvao me je instruktor Branko Ravnak iz IAHD i pitao me da li želim zaroniti sa njima pod led, mada sam  se na početku malo dvoumio, ali sam brzo prihvatio taj izazov i zaronio skupa sa kolegama iz Slovenije.

Scena:  Kako je roniti ljeti, a kako ispod leda  na – 40 stupnjeva? Kako ste se za to odlučili?
Razlika ronjenja po ljeti je kud i kamo povoljnija: ugodnija, i jednostavnija, vidljivost je  puno bolja za razliku  kad se roni pod ledom, pod ledom vidljivost je 3 do 4 metra, dok je vidljivost u  moru kud i kamo veća, jednostavno se ne može usporediti, bar sam ja stekao takav dojam.

Scena:  Kako i koliko često trenirate?
Treninge održavamo svaki petak u bazenima Utrina u Zagrebu od 18 sati  to nam je jedini termin. Kako, sve isto kao i u otvorenim vodama, s nama su instruktori, u potpunosti obučeni i opremljeni sa potpunom opremom, i tu treniramo, balans, osnovne vježbe, plovnost, kretanje kroz vodu, punjenje i pražnjenje ronilačke maske, skidanje opreme i oblačenje pod vodom, vježba i treniranje disanja na hidrostatski regulator, kontroliranje potrošnje zraka, i sve ostalo sto nam instruktori daju za zadatak.

Scena: Gdje trenirate?
Treninge održavamo ponedjeljkom i petkom u školskoj dvorani Petrijanec .

Scena: Bavite se i košarkom i atletikom gdje ste u svojoj disciplini državni prvak, kako ide zajedno ronjenje, košarka i atletika?
Atletikom se bavim već 7 godina, neki zapaženih rezultata nemam, osim što sam državni prvak već 3 godine u svojoj kategoriji, disciplina bacanje diska i koplja i sto sam imao B normu, za paraolimpijske igre u Pekingu, naravno normu nisam uspio potvrditi na državnom prvenstvu u Rijeci, tako da sam ostao bez paraolimpijskih igara na moju veliku žalost. Sve svoje sportove pokušavam uskladiti, iako  mi se košarka i treninzi ronjenja petkom preklapaju, za sad  idem  na treninge košarke, posto krajem 6 mjeseca je stanka i škola se zatvara tako da neće biti moguće trenirati košarku, a sezona ronjenja počela, tako da ronjene neće ispaštati, čemu se radujem.
Osnovali smo košarkaški klub u Varaždinu prije pola godine, i otad sam  se aktivno uključio, za sad je to još uvijek u povojima. Za sad nas ima 9 članova koji treniraju, nadam  se da će se članstvo povećati i da ćemo u skoroj budućnosti biti respektabilan klub, to su naše zelje i planovi. Prošli mjesec održan je Hrvatski kup košarke u kolicima u gradu Varaždinu gdje smo i  mi bili sudionici, i po prvi put zaigrali pravu utakmicu.

Scena:  Aktivno se bavite sportom, iako ste u kolicima, kako vam to utječe na kvalitetu života?
Za mene je sport način života, jednostavno  se ne mogu zamisliti da se ne bavim nekim od sportova, u sportu se nauči puno pozitivnih i kvalitetnih stvari, čovjek postane pametniji, plemenitiji, upozna puno dobrih ljudi, nauči kvalitetno živjeti, razmišljati, jednostavno kvalitetnije živi, tako ja gledam na sport.

Scena: Iako ste stopostotni invalid u potpunosti ste samostalni, koliki je to problem za psihu mladog čovjeka?
S psihom nemam problema, bar ja tako  mislim, hahahaha, šala, jednostavno sam se pomirio sa činjenicom da ne mogu hodati, što  mi je  bilo teže prihvatiti dok sam bio mlađi, ali jednostavno sam shvatio da život ne prestaje onog trenutka kad sam sjeo u  invalidska kolica i da se može i dalje kvalitetno živjeti i uživati u životu. Mnogi bi htjeli doživjeti ovo što  mi pojedini doživimo kroz svoj život i aktivnosti, “vjeruj te mi!“.

Scena: Što biste poručili mladima koji se nađu u vašoj situaciji?
Što poručiti mladima, nisam ja neko tko je kompetentan za to,  ali  sa svojim načinom  života i aktivnošću sam jako sretan i zadovoljan, jer  ne znam kako  bi sve ovo prolazio da sam pasivan, moja preporuka, da se treba pozitivno razmišljati, ne zatvarati se u sebe ili ti ostajati doma u četiri zida, to samo po sebi donosi negativne stvari, bilo kakva aktivnost, komunikacija sa ljudima, i pozitivno razmišljanje, siguran sam da je onda kvalitetan život neizbježan bez obzira na činjenično stanje.

Scena: Povucite paralelu između sporta i stopostotne invalidnosti?
Paralela između sporta i invalidnosti, hmm, mislim  svi se ne možemo  baviti sa svim  sportovima i nismo svi za sve, pa tako i sport i sportaši sa invaliditetom, ali osobe sa 100 posto invaliditetom mogu se baviti sa dosta sportova. Bitno je da su  uvjeti  za trening prilagođeni, kao teren za treniranje dvorane i slični. Sport je jako bitan za  naše zdravlje i održavanje psiho fizičkog zdravlja zbog  toga  ga  ja smatram  neophodnim za nas osobe sa invaliditetom.

Scena:  Imate li potporu u tome što radite?
Potporu imam od kolega, prijatelja iz kluba, obitelji  u svakom pogledu, i to  mi je jako bitno i puno mi znači i potiče me, ljudi su se senzibilirali, i puno drugačije danas gledaju na aktivnost i sport osoba sa invaliditetom, za razliku od prije, bar sam tako čuo od dečki koji su malo duže od mene u ovim sportovima.