Kolumna:

Piše: Iva Leko

U današnje vrijeme puno se piše i govori o pravilnoj prehrani, tjelovježbi i zdravom načinu života. Pitam se postoji li majka koja se toga strogo pridržava. Uvjerena sam da velika većina zdravo kuha, no koliko zapravo imamo vremena da se posvetimo hrani i dobrom odabiru namirnica.

“Jedem kad stignem”

Trudim se voditi zdrav način života, i stalno u našu svakodnevnu prehranu uvodim nove namirnice koje sam ‘otkrila’. No koliko je to zdravo ili nije – ne znamo ni sami. Sa svih strana nas bombardiraju s određenim ritualima. Ja sam sportski tip, a kuhati sam počela intenzivno kad sam rodila prvog sina. I zaista u tome uživam. Jedini problem mi je inspiracija za sutrašnji ručak, i tako stalno. No kad sam počela pravilno jesti? Zapravo nikada. Jedem u hodu, barem dok su djeca mala, pa se ulovim da jedem kad stignem i koliko stignem. I to sam shvatila tek kad sam malo razmislila o onome što zapravo unosim u sebe. Posljednjih godina o tome puno razmišljam zbog djece i zbog sebe.

Pilates

Prije nekoliko mjeseci sam krenula na pilates. To je najbolja stvar koja se ženinom tijelu može dogoditi. Vježbanje i istezanje istovremeno, za mene je fenomenalno iskustvo, u potpunosti pozitivno. No shvatila sam, da je uz to i uz dvoje djece, pravilno se hraniti – jednostavno nemoguća misija.
Bez obzira na sve to, mislim da bi svaka majka i žena trebala raditi na svojem tijelu jer pravo zadovoljstvo nakon dobrog treninga dolazi iznutra. I još kad bi se pridržavali pravilne prehrane, pa gdje bi nam bio kraj.

Djeca i različitosti

Koliko god je majčinstvo najljepši posao na svijetu, toliko je i najteži. Svaki dan se iznova u to uvjerim. Uz dvoje djece, koja su toliko različita, često se uhvatim kako ih sa strane promatram, i ni sama ne mogu vjerovati koliko su isti, a toliko različiti. Zajedničko im je na moju nesreću to što i nisu neke spavalice, a različitosti ima unedogled. Od imuniteta do apetita. Prije nekoliko dana bila sam s prijateljicama i našom djecom na zajedničkom druženju. Gledali smo djecu i toliko se smijale kad bi u njima vidjele neke svoje crte, pitanja, odgovore i pokrete. Jedino im je svima zajednička ta dječja dobrota i iskren osmijeh. Što im više svoje pažnje posvetimo, to više dobijemo. I onda smo se pitale koliko posto u kreiranju njihovih karaktera smo mi zaslužni kroz odgoj, a koliko je toga zapisano u genima. A veliki dio na formiranje kompletne osobe utječe i društvo, koje im mi roditelji ne možemo birati, ali možemo od njih napraviti osobe koje će pametno odabrati svoje prijatelje.