fbpx

Tijekom potresa stradala mramorna skulptura nagog mladića

Zagreb…

skulptura nagog mladićaTijekom niza potresa 22. ožujka 2020. godine, stradala je mramorna skulptura nagog mladića koja je bila izložena u stalnom postavu Antičke zbirke na drugom katu Arheološkog muzeja u Zagrebu.
Konzervatorsko-restauratorski laboratorij pregledao je skulpturu i ustanovio velika oštećenja na skulpturi nastala prilikom potresa. Uslijed pada s postamenta skulptura je slomljena na veći broj fragmenata različite veličine pri čemu su neki od lomova nastali na mjestima ranijih restauratorskih zahvata dok se u slučaju ostalih oštećenja radi o sasvim novim lomovima. Zbog visokog stupnja oštećenosti te velike težine spomenika, konzervatorsko-restauratorska obrada će, bez sumnje, biti dugotrajna i najvjerojatnije će se provesti u jednom od specijaliziranih inozemnih laboratorija s kojima Arheološki muzej u Zagrebu već ima dugogodišnju suradnju.
skulptura nagog mladićaMramorna skulptura nagog mladića otkrivena je između 1820. i 1825. godine kod crkvice sv. Dujma u Solinu (jugozapadno od Manastirina), a u Arheološki muzej u Zagrebu dospjela je 1870. godine, iz ostavštine Vicka Solitra u Splitu.
Skulptura je u muzej pristigla slomljena na više mjesta: torzo poprijeko iznad pupka, desna nadlaktica po sredini, desna noga na polovini bedra i u koljenu, slomljeno je bilo i pripadajuće lovorovo stablo, zatim lijeva noga na sastavu uz tijelo, u koljenu i na gležnju, gdje su osim toga bili otkrhnuti i još neki komadi mramora. Neki su dijelovi skulpture u potpunosti nedostajali – glava s vratom, obje ruke povrh lakata, ud, komad odjeće i tijela na lijevom boku, desno koljeno s komadom noge (nadopunjeno je gipsom) te stražnja polovica šesterostrane baze. Otučeni su bili dio palca lijeve noge te mjestimice hlamida i površina tijela.
Nagi mladić je, kao što je gore spomenuto, pronađen bez glave, a na njezinu je mjestu nakon dolaska u muzej, neko vrijeme bila nasađena ženska glava (i taj se portret čuva u muzeju, vjerojatno je riječ o portretu carice Livije), koja dakako, kipu nije pripadala. I nagi mladić i ženska glava, skulpture koje odaju ranoklasične uzore, prema dostupnim podacima otkrivene su zajedno.
Sve je dijelove skulpture sastavio O. König, profesor kiparstva u Beču, pod nadzorom slavnog klasičnog arheologa, prof. Alexandera Conzea.
Figura nagog mladića uspravnog je stava, približno prirodnih ljudskih dimenzija, s težištem na desnoj nozi, dok je lijeva u blagom iskoraku prema naprijed. Odjeven je samo u hlamidu, koja je povrh desnog ramena pričvršćena velikom okruglom kopčom. U naborima odjeće naziru se ostaci grimizne boje, kojom je hlamida izvorno bila obojena. Spuštena desna ruka spojnom je prečkom bila vezana uz odgovarajuće bedro, a u njoj se možda nalazila lovorova grančica, ukoliko je uistinu riječ o Apolonu, dok bi u lijevoj ruci bili luk i strijela. Uz desnu nogu nalazi se lovorovo stablo.
Skulptura je nadasve elegantna – vitkog tijela i izduženih nogu – ali mladić je ipak naglašene muskulature. Izvorno je u stručnoj literaturi interpretiran kao Apolon, premda nema vidljivih sačuvanih Apolonovih atributa. Najbliža analogija je skulptura, nažalost također bez glave, koja se interpretira kao idealni Hermesov statuarni tip, u tradiciji kasnopolikletovskih mladića (Poliklet – grčki kipar i teoretičar iz Arga). Akademik Nenad Cambi je, interpretirajući skulpturu, istaknuo da bi moglo biti riječ i o carskom kipu, imajući u vidu rupu za nasad glave, ili pak o prikazu grčkog junaka Diomeda, čiji je kult bio popularan na Jadranu.
Ono što je sigurno – sudeći po stilizaciji i vještoj dorađenosti u svim, pa i najintimnijim pojedinostima skulpture – jest da je riječ o vrhunskom proizvodu, odnosnu importu iz rimskih radionica, kojeg možemo datirati u vrijeme kasne Tiberijeve ili rane Klaudijeve vladavine.
Skulptura ovako iznimne kvalitete dokaz je da su kopije klasičnih grčkih kipova počele pristizati u Dalmaciju već koje desetljeće nakon što se ondje stabilizirala rimska vlast. Pojava vrhunskih kopija je kulturološki fenomen koji se javlja u svim novoosvojenim rimskim provincijama, gdje je klasična umjetnost nailazila na prihvaćanje ne samo kod italskih i ostalih mediteranskih doseljenika, već i kod lokalnog stanovništva. Uvoz ovakvih spomenika pridonosio je procesu uranjanja lokalnog stanovništva u kulturu antičkog svijeta, koja je time postajala i njihova vlastita baština.

Foto: Press – Arheološki muzej