fbpx

Rosie Kugli: Ovo su moji tragovi u vremenu i duši

Intervju – Rosie Kugli

Imala sam nevjerojatnu sreću i privilegiju odrastati u obitelji u kojoj je knjiga oduvijek imala posebno, da ne kažem počasno mjesto… Knjižara ‘Kugli’, odnosno ‘Mladost’, zauvijek je ostala jednom od najomiljenijih zagrebačkih adresa, a prostor u Ilici 30, godinama je bio istinsko žarište kulture.

Tamo su se održavale promocije knjiga na kojima su svoja nova djela predstavljali vodeći književnici, priređivale su se brojne izložbe slikara, kipara i fotografa. Na toj je adresi oduvijek bujao život prepun kulturnih događanja. Sjećam se i ja tih svojih odlazaka u Ilicu 30.

Rosie Kugli

Navraćala sam onamo, isprva u pratnji roditelja, a poslije sama, privučena nečim očaravajućim među tim zidovima: čarolijom susreta s knjigama, čarolijom priče koja se pričala u mojoj kući, čarolijom koja i danas u meni budi nostalgiju za nečim čega više nema, ispričala je Rosie Kugli za portal Scena.hr.

Početkom listopada održana je promocija knjige ‘Tragovi u vremenu‘ poznate spisateljice Rosie Kugli. U intervju za portal scena hr Rosie otkriva nepoznate detalje iz svog života.

Priča o predrasudama, ženama, djeci, braku, strahu, depresiji, gubitku, sreći, nesigurnosti i pisanju. Govori o stvarnom životu. Koji živi i koji piše. Rosie u svojim književnim djelima progovara i o problemima mladih ljudi koji su se izgubili u svom odrastanju.

Rosie Kugli

Rosie smatra da nam se šutnja i ignorancija vraćaju u stostrukoj nevolji te kaže:

– Dužnost je nas književnika ukazati i objasniti te uznemirujuće pojave. Dužni smo našim mlađim generacijama objasniti što zapravo znači nepromišljeno i rizično ponašanje – što znači recimo sjesti u auto nakon konzumiranja alkohola, upustiti se u rizično, neodgovorno ponašanje. Ali trebamo im to objasniti tako da nas čuju kroz njihovu priču.

Scena: Objavili ste novi roman ‘Tragovi u vremenu’ koji tematizira povijest i kulturnu baštinu grada Zagreba s posebnom naglaskom na kultnu knjižaru Kugli. Sjećate li se svog prvog dolaska u knjižaru? Kako ste se osjećali i kako se osjećate danas kad dođete u knjižaru?

Rosie Kugli

Kao što ste rekli, moja nova knjiga ‘Tragovi u vremenu’ bavi se poviješću i kulturnom baštinom grada Zagreba, prateći osobito važne datume druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća s posebnim naglaskom na ulogu knjižare ‘Kugli’ u Ilici 30 koja je okupljala pisce, nakladnike i novinare te utabala put nakladničkoj kući ‘Mladost’.

Moje sjećanje seže samo u vrijeme knjižare ‘Mladost’ koja je doista postala i desetljećima ostala, jedna od najvećih nakladničkih i knjižarskih kuća u Jugoslaviji, no nikad nije dosegnula onaj prizvuk legende kakav je odzvanjao u nazivu knjižare ‘Kugli’. Kao i mnogi, i ja sam odrastala čitajući izdanja znamenite biblioteke ‘Vjeverica’, a kasnije ‘Mladost’. Knjižara ‘Kugli’, odnosno ‘Mladost’, zauvijek je ostala jednom od najomiljenijih zagrebačkih adresa, a prostor u Ilici 30 godinama je bio istinsko žarište kulture.

Tamo su se održavale promocije knjiga na kojima su svoja nova djela predstavljali vodeći književnici, priređivale su se brojne izložbe slikara, kipara i fotografa. Jednom riječju, na toj je adresi oduvijek bujao život prepun kulturnih događanja.

Sjećam se i ja tih svojih odlazaka u Ilicu 30. Navraćala sam onamo, isprva u pratnji roditelja, a poslije sama, privučena nečim očaravajućim među tim zidovima: čarolijom susreta s knjigama, čarolijom priče koja se pričala u mojoj kući, čarolijom koja i danas u meni budi nostalgiju za nečim čega više nema.

Kultno mjesto nekadašnjih književnih susreta, razgovora i kupnje vrijednih knjiga danas je popularna trgovina moderne odjeće, trag novoga vremena, no akademik Pavličić u predgovoru knjige nostalgično ističe da još uvijek postoje oni koji i danas govore “kod Kuglija“.

Rosie Kugli

Scena: Možete li nam otkriti nešto iz svog djetinjstva te možda trenutak kad ste se zaljubili u pisanje?

Imala sam nevjerojatnu sreću i privilegiju odrastati u obitelji u kojoj je knjiga oduvijek imala posebno, da ne kažem počasno mjesto. Od kad znam za sebe, knjige su bile svugdje oko mene.

Čitale su mi mama i baka, a kad sam naučila čitati, knjige su postale neizostavnim dijelom moga odrastanja. I danas obožavam čitati, no žao mi je što sve teže pronalazim vrijeme za moju omiljenu aktivnost. Nakon dobre knjige, odmah se bolje osjećam.

Knjige su naše najbolje učiteljice, ali mislim da život ponekad nadmaši i onog najmaštovitijeg pisca i ponekad ispiše nevjerojatne priče.

Scena: Je li vas bilo strah ostaviti posao kojim biste više zaradili i odlučiti živjeti samo od pisanja? Jeste li ikad posumnjali u sebe zbog okoline?

Pravni fakultet bio je logičan nastavak mog školovanja, no pisati – onako ozbiljnije – počela sam kad mi je bilo najteže. U jeku gadne brakorazvodne parnice u pravom smislu riječi doživjela sam i jedva preživjela, tešku traumu i zasigurno najgoru noćnu moru. Ostala sam sama s dvoje male djece, bez posla i doslovno bez krova nad glavom.

Rosie Kugli

Beskrajno sam zahvalna mojim roditeljima što su nas primili jer u protivnom gdje bismo bili? Znam što znači kad te dohvati ona goruća mržnja, nezaustavljiva osveta kad ljudskost nestane sa scene, kad institucije u koje se svi zaklinju zakažu, kad te izdaju ljudi kojima vjeruješ, kojima plaćaš da te štite, da štite interese tvoje djece jer ja sam tada bila u izrazito teškom psihičkom stanju.

Znam za bol, za nesigurnost, strah, ljutnju, užas, nevjericu – za ono nezamislivo. Takve stvari obično gledamo u hororcima, oni se ne dešavaju nama. Sve dok se ne dogode. A svakom se može dogoditi, no na sreću takvi su hororci doista rijetki. Kako od užasa i silnih problema koje sam imala nisam mogla spavati, noćima sam se roštiljala u krevetu. Onda sam zaključila da je bolje da se ne mučim, nego da radim nešto korisno.

Puno mi je ljudi dobronamjerno savjetovalo da se okanim pisanja, da radim nešto od čega ću moći živjeti, ali nisam ih poslušala. Nisam zažalila, iako nije bilo lagano, vjerujte mi. Tisuću puta sam se pitala, kad sam u noći, umorna i crvenih očiju lupkala po tipkovnici, pa dobro, jesam li ja normalna? Što ja to radim? Hoće li itko ikad pročitati ove retke? No, ako želite uspjeti morate “odsvirati“ crne i bijele tipke zajedno!

Stvarno morate vjerovati u sebe i biti uporni. Danas je pisanje i moja terapija, i davanje oduška, i moj način izražavanja, i progovaranja o temama o kojima se šuti, koje se guraju pod tepih, od kojih se bježi. Ili o kojima maštam, ne izgovaram. Kad sjednem za računalo zaboravim na sve. Ne postoji više ništa, samo riječi, riječi i riječi. One teku, a ja se igram s njima. S njima mogu sve i s njima mi je dozvoljeno sve! Ljudi me prepoznaju, zovu, šalju komentare, pisma, govore mi kako su ih kolumne nasmijale, a knjige dotakle, rasplakale, promijenile…

To me beskonačno usrećuje. Naravno da ni danas nije sve ružičasto. Žalosti me što od pisanja ne mogu pristojno živjeti. Nije lako samohranoj majci baviti se pisanjem, ovdje, u Hrvatskoj. To je kruh sa sedam kora. Iako sam višestruko nagrađivana autorica, moje su knjige nositeljice javnozdravstvenih kampanja, postavljene na kazališne daske, književni su poticaji u mojem rječniku više kuriozitet nego pravilo.

Rosie Kugli

Tolike susrete odrađujem pro bono, bez ikakva poticaja i honorara, obzirom da novac za projekte dobivaju neki drugi, a to boli. Priznajem, ima dana kad se doslovno raspadam, ali odustati od pisanja ipak ne dolazi u obzir.

Postoje stvari koje su meni važne i zbog čega ustrajem u tome što radim. Jedna od njih je saznanje koliko su neke moje knjige utjecale na moje čitatelje, pa čak do stupnja da su moje knjige mnogim mladima promijenile, pa čak i spasile život.

Scena: Koji je bio vaš najveći strah, a što sreća?

Moji su najveći strahovi i sumnje vezani za moju djecu, njihovo školovanje i budućnost s obzirom na to da sam odabrala put koji je neizvjestan, koji ne donosi novac i sigurnost. Ne želim da moja djeca pate i ostanu uskraćena zbog mojih odluka.

Nije lako ostati bez krova nad glavom, bez posla s dvoje male djece. Stalno sam živjela u neizvjesnosti, pod velikim stresom i pritiskom, s vječitim pitanjem kako ću ja sve to? Ni danas nemam riješeno stambeno pitanje. Živimo kod mojih roditelja, moji su prihodi nestalni i definitivno nedovoljni za život. Priznajem, u jednoj fazi života, upala sam u tešku depresiju.

Tada sam shvatila da neću moći kroz sve sama pa sam odučila potražiti pomoć. Kad sam se malo oporavila, otvoreno sam progovorila o tom teškom životnom iskustvu. Padneš i ustaneš. Radiš, stvaraš, pišeš, boriš se, ne daš se. Vjeruješ da će nadoći neki bolji dani. A ima i dobrih dana, štoviše, ima i odličnih dana, sjajnih dana, jer nakon kiše uvijek dolazi sunce…

Scena: Koje su vam najpotresnije teme koje obrađujete u svojim romanima?

U ljubavnim romanima, obrađujem ljubav, u povijesnim povijest, u biografijama, živote ljudi koji su ostavili neki trag u sportu, kulturi, umjetnosti… Ipak, najviše volim pisati za mlade. U tim romanima obrađujem najpotresnije teme – problematiku mladih poput nasilja, droge alkohola gubitak ideala, neodgovornog spolnog ponašanja, morala, depresije…

Kako imam kćer i sina u tim godinama, intenzivno proživljavam njihove burne godine, mislim da poznajem ukus današnjih tinejdžera. Iskreno i bez uljepšavanja, jezikom srca i emocija progovaram o odrastanju, služeći se jezikom mladih, njihovim forama i crticama iz života. Svaki mladi čitatelj s lakoćom će se moći identificirati, pronaći dio sebe.

Rosie Kugli

Mladi vole kad je stvarnost opisana na realističan način, ma kolikogod je ta realnost surova i ružna. Niti jedan tinejdžerski život nije idealan, mlad čitatelj voli se poistovjećivati s likovima, a kad ih glavni lik podsjeti na njih, to im je knjiga draža. Roman ‘Nisam ti rekla’, nagrađen prestižnom nagradom Grigor Vitez za najbolji književni tekst za mladež u 2015. godini. Odmah po izlasku, knjiga je od strane čitatelja proglašena hrvatskom inačicom ‘Mi djeca s kolodvora ZOO’.

Počašćena sam da je edukativna kampanja “Nisam ti rekla” koju je ove godine pokrenuo Centar za zdravlje mladih i Gradski ured za zdravstvo Grada Zagreba inspirirana mojim romanom. Bildungsroman ‘Hod po rubu’ obrađuje jednu od društveno najrelevantnijih i najosjetljivijih tema i pitanja: nasilja i mladenačke delinkvencije.

Rukopis kao takav, prepoznala je i preporučila Lana Peto Kujundžić, predsjednica Udruge sudaca za mladež. Roman je nositelj i zaštitni znak javnozdravstvene kampanje ‘Nije cool biti bully’, a opisuje uzroke delinkvencije te društvene anomalije koje koče rehabilitaciju mladih koji su skrenuli s pravog puta.

Roman ‘Dvije crte plavo’ otvara temu koja se počesto gura pod tepih, a u suvremenom hrvatskom romanu za mlade nije relevantno ni dodirnuta. Tema je maloljetnička trudnoća i sve ono što ona neminovno povlači za sobom. Neplanirane, neželjene trudnoće su stvarnost za milijune tinejdžera, bez obzira na društveni i ekonomski sloj društva kojem pripadaju.

Scena: Koji vas je trenutak odredio da pišete o problemima mladih?

U početku nisam željela pisati o problemima, ne na takav način. Isprva sam željela na papir staviti samo neke zgode jer su se činile nevjerojatne, zabavne i urnebesno smiješne. No, onda su se počele događati i neke druge, manje lijepe stvari. Sin moje dobre prijateljice, počeo je eksperimentirati s drogama i tabletama, jedan mladi život ugašen je zbog nove droge ‘Galaxy -a’, a ja sam sve više slušala o alkoholu koji je (sve)prisutan u klubovima i koji se može kupiti na svakom koraku.

I tako nekako, knjiga se postepeno preobražavala. Iz komične i ‘lagane’, postajala je sve više mračna. Bojala sam je teškim i sivim, na trenutke i mučnim tonovima. Na kraju sam opisala priču dijela današnje mladeži. Naglašavam dijela jer naravno nisu svi takvi. Ovi ‘moji’ izgubili su se u stranputicama noćnog života, alkoholu, drogi.

Na žalost, život mladih u Hrvatskoj danas više nije bezazlena priča jer alkohol, droga, nasilje i besmisao vjerni su pratitelji odrastanja novih generacija. Mladi danas umiru više nego ikada prije. Stradavaju u automobilskim nesrećama, od droge, alkohola, u tučama, od zabijenog noža, od metka, u uličnim obračunima…

Nakon svakog novog tragičnog slučaja javnost najčešće traži krivca. Pita se tko je pogriješio. Jesu li to roditelji, država, školstvo, mediji? Vrlo često, glava se gurne u pijesak. Šutnja i ignorancija vraćaju nam se u stostrukoj nevolji. Dužnost je nas književnika ukazati i objasniti te uznemirujuće pojave.

Dužni smo našim mlađim generacijama objasniti što zapravo znači nepromišljeno i rizično ponašanje – što znači recimo sjesti u auto nakon konzumiranja alkohola, upustiti se u rizično, neodgovorno ponašanje. Ali trebamo im to objasniti tako da nas “čuju”: kroz njihovu priču.

Scena: Što vas je možda duboko potreslo da ste se odlučili i za tu tematiku?

Tragedije o kojima sam slušala i gledala, brojevi i statistika koja je neumoljiva. Okolnosti života u pandemiji , pa i ovaj potres dodatno je otvorio pitanje kakve će to mentalne posljedice ostaviti na mlade ljude. Već su dvjema generacijama oduzeti vrlo važni životni događaji, poput izleta, ekskurzija, maturalnih zabava…

Iako razumijemo prijetnje za tjelesno zdravlje, mislim da smo potpuno zanemarili ono psihičko. O ovome se ili govori utiho ili ne govori, ali depresija je uzela maha, a mi se često držimo kao da je sramota tražiti pomoć. Stopa suicida u cijelom svijetu raste, sigurno i kao posljedica zatvorenosti, straha i suočavanja s preteškim demonima u svoja četiri zida, a mi šutimo ili tek sramežljivo progovaramo, jer eto – tabu teme!

Mislim da bismo trebali puno više pričati, puno više educirati jer samo tako možemo nešto promijeniti. Iz tog sam razloga osnovala Umjetničku organizaciju [email protected] i pokrenula biblioteku “Knjige koje mijenjaju svijet“. Jedna od knjiga iz te biblioteke je psihološki roman ‘Između’ profesorice i književnice Magdalene Mrčela.

U tom romanu, M. Mrčela iskreno i ljekovito progovara o pitanju mentalnog zdravlja i suicida. To je svakako roman koji je obilježio i oduševio čitateljsku publiku, a doslovno spasio i tri mlada života

Rosie Kugli

Scena: Veliki dio vašeg pisanja je i ljubav. Kako se nosite s ljubavi u stvarnom životu?

Ljubav je čarolija koja pokreće svijet. Ta čarolija stvara novi život, stvara čudesa. Remek djela svjetske književnosti, neke od najljepših slika i kipova inspirirana su tim uzvišenim osjećajem. Zbog ljubavi se pokreću ratovi, uništavaju kraljevstva. Ljudi pjevaju zbog ljubavi, rade zbog ljubavi, zbog nje žive i umiru…

Ipak, iz godina iskustva, (a možda i zbog svega što sam preživjela) znam, da zauvijek sretno postoji samo u bajkama. A bajke smo odavno prerasli. O nedovoljnosti poznavanja ljubavi govori realna slika svijeta oko nas. Od prvobitne euforije, zaklinjanja u vječnu ljubavi, do ispaljivanja verbalnih projektila i intimnog nasilja kratak je put. Više kao da se i ne čudimo kad čujemo da se naša srećica, onaj divni i obožavani, čudnovato metamorfozirao u pobješnjelog idiota, psihopata, monstruma.

Glavni krivac za takvo stanje jesu nerealna očekivanja! Osim toga, ljubav je pitanje ideala, a brak stvarnosti. Zbrka stvarnog s idealnim ne može ostati nekažnjena!

Scena: Kako vi doživljavate ljubav?

Stvarnost nas podsjeća da je sve manje ljubavi, da je otuđenje sve veće, da je sve više straha da se ne bude povrijeđen/ povrijeđena i da sve više ljudi bježi od ljubavi. Da bismo voljeli nekog ili nešto, najprije moramo upoznat objekt svoje ljubavi. U protivnom je riječ o voljenju iluzije, zamišljene slike, izmaštane priče…

Moguće je voljeti neke osobine, ali da bismo voljeli, za-pravo voljeli potrebno je prihvatiti osobu svim svojim manama i vrlinama. Većina priča o ljubavi i “sretnicima“ koji su se uspjeli pronaći i odabrati jedno drugo uvelike ističu snažnu seksualnu privlačnost, kombiniranu s požudom, ali i jasno definiranim ulogama.

Rosie Kugli

Te uloge, temelje se na načelu romantične ljubavi i snažnom muškarcu, zaštitniku, princu, gospodinu Savršenom, a žena kao krhka princeza koju treba spašavati. Samo to ne ide baš tako. Mi nismo glinene figure koje će se ukalupiti u unaprijed oblikovane kalupe, a i vremena su se promijenila.

Isto tako i mi se mijenjamo. No ako mene pitate, ja uvijek glasam za ljubav!

Scena: Jeste li zbog pisanja ljubavnih romana ikad osjećali predrasude?

Lakše je razbiti atom, nego predrasudu. A kad ste žena i pišete ljubavne romane, često vas gledaju s podsmijehom i omalovažavanjem što me silno vrijeđa i boli.

Jer, ljubavni romani mogu biti sjajno edukativno štivo s obzirom na to da je u njima opisana sva paleta osjećaja. Nitko nas ne uči o tome kako je bitno imati bliske odnose koji zadovoljavaju naše potrebe kao i postići druge ciljeve koji obuhvaćaju siguran i ispunjen život, zadovoljenje vlastitih emocionalnih potreba.

Sami moramo otkriti kako se odnositi prema drugima, osobito prema pripadnicima suprotnog spola čije su nam želje i potrebe uvijek izluđujuće i neshvatljive, a zapravo tako slične našima. U komunikaciji, posebice u ljubavnoj, “trošimo“ silne riječi. Olako zadajemo obećanja koja nismo u stanju ispuniti, a često i ne obraćamo pažnju na očiti nesklad između riječi i djela.

U ljubavnoj komunikaciji najvažnije je obratiti pažnju ponašanje, a ne na riječi i pusta obećanja. A tome vas ljubavni romani itekako mogu podučiti.

Scena: Kako se nosite s gubitkom u životu?

Gubitak je uvijek težak. I bolan. Neke stvari nikad ne preboliš, neki ti doslovno slome srce. Ne želim pričati o gubitku voljene osobe jer takve gubitke svatko proživljava na drugi način.

Koliko su gubici bolni ovisi i o tome koliko im dopustimo da utječu na naš dalji život. Možete dopustiti da vas gubitak recimo: posla deprimira, da vas slomi gubitak ljubavi, da vas poput kiseline izjede gubitak materijalnog…

S obzirom na to da sam doživjela mnoge gubitke, shvatila sam da želim li živjeti punim plućima, moram prihvatiti da je sve ono loše što mi se dogodilo, da su svi gubici koje sam morala podnijeti postali dio mene i da se život nastavlja. Mogu čak i reći da sam se kroz te gubitke izgradila, da su me oni učinili snažnom – u konačnici nisu me skršili, pa čak su i donijeli nešto dobro.

Da me život nije tako grubo izudarao, vjerojatno se nikad ne bih uhvatila pisanja. Zato, treba odbaciti teret bolnih gubitaka iz prošlosti i punim plućima uroniti u novu pustolovinu. Život je kratak i čeka nas puno toga lijepog.

Uostalom, natrag se ne može, nego uvijek samo naprijed. Pogled u budućnost treba biti lijep i neopterećen gubicima iz prošlosti.

Scena: Koliko vam je duhovnost važna za stvaranje?

Meni je duhovnost silno važna. Ne samo za stvaranje, prvenstveno za život. Važni su mi trenuci tišine, mira, samoće, razgovora s Onim tko me čuje. To mi uvelike olakšava život, a u teškim trenutcima daje utjehu.

Rosie Kugli

Scena: Kako doživljavate ovo razdoblje nemilosrdne pandemije i potresa? Kako se nosite s time?

Život se u razdoblju pandemije promijenio na puno načina. Gotovo da nema osobe u koja nije doživjela promjenu načina života, psihičko je zdravlje mnogima dobrano narušeno, isplivalo je tako puno toga lošeg. A onda još i potres!

Dva ogromna stresa i sad se ti nosi s posljedicama. Pojavili su se brojni izazovi, neizvjesnost, neznanje, promjene životnih okolnosti poput online nastave, rada od kuće, zatvaranja, ograničenja kretanja, financijska nesigurnost, crne misli, beznađe, samo su neki od stresora. Na takve se situacije zasigurno nismo mogli pripremiti jer nismo ih očekivali.

Pa opet mislim da je ovo što nas je zadesilo na površinu izvuklo i nešto dobro. Shvatili smo da ne treba tragati za varljivim oblicima sigurnosti jer sve može nestati u trenutku.

Shvatili smo koliko smo mali pred silama prirode, koliko je važno zajedništvo, ljudskost, pružanje podrške, topla riječ. Shvatili smo da se i dalje možemo smijati što je sjajno.

Mnogi su shvatili važnost i onih malih stvari koje život znače, a uzimali smo ih zdravo za gotovo. Kad je bilo teško, ja sam se zakopala u pisanje i iznjedrila čak tri sjajne knjige, dakle, nije sve bilo tako crno.

Vjerujem da ćemo i iz ovog izaći veći, bolji i jači jer ono što nas ne ubije to nas ojača. I želim vjerovati da će sve ovo vrlo brzo biti epizoda koju ćemo tek ponekad prepričati. Uz kavicu naravno!

Scena: Planovi…?

Planova ima puno. Uglavnom su vezani za pisanje, a nadam se realizaciji i nekih novih projekata. Tko zna što lijepog nose novi dani!

Foto: Rosie Kugli priv. album