Kućni ljubimci…
Vitomira obožava svoje pse. Otkrila nam je više o njima te poneku anegdotu…
– Mi imamo dva kućna ljubimca, dva psa. On se zove Merag, ona Valbiska, a imena su dobili po trajektnoj liniji Valbiska – Merag, koja spaja Krk i Cres – rekla je Vitomira Lončar. Ravnateljica kazališta ‘Mala scena‘ opisala je za portal Scena.hr svoje ljubimce.
– On je hrvatski ovčar, a ona je mješanka hrvatskog ovčara (Merag joj je tata) i jedne mješanke koju smo upoznali na našoj livadi. Merag će imati 11 godina krajem lipnja, a Valbiska krajem studenog 10 godina – otkrila je Vitomira. Merag je miran, kaže, a Valbiska je ‘živčana’, no pametnija od Meraga.
– Ona počne režati, a onda on počne lajati kao lud. Ona je stalno u kući, a on voli biti u vrtu. On će odlutati pa se vratiti, a ona se neće maknuti iz ‘sigurnosti’. Ona je stalno željna ljubavi i ‘zalijepi se’, a on nema takve ispade. Ona je ljubomorna, on nije. On uvijek leži na podu, a ona je stalno uz mene – opisala je Vitomira karakteristike svojih ljubimaca. Dok se Merag ne igra s igračkama, Valbiski je najdraža jedna mala gumena čizmica.
– Ima i jednu gumenu patku i neku plišanu igračku za koju se više ne zna što je – kazala je Vitomira. Njezini psi ne vole putovanja.
– On još teže podnosi od nje. Trese se. Nekada kad je bio mali je povraćao. Oboje se boje auta. Za njega možemo razumjeti jer smo ga našli na cesti, netko ga je odbacio, a nije znao ni hodati, pa vjerujemo da od toga ima traumu. A ona kao da kopira. Nema razloga. Ona nikad nije doživjela nikakvu traumu – priča Vitomira te nam je otkrila i najdražu anegdotu.
– Meni je najdraža priča kad je došla Valbiska. Naime, mi nikada nismo imali pse. Kad su naši prijatelji na cesti kod Meraga na Cresu našli Meraga i nije bilo druge nego da ga udomimo, to je bio šok. Osobito meni koja nisam htjela pse u kući. No Merag nam se toliko uvukao pod kožu u nekoliko dana da smo se brzo privikli na njega. Kad je imao nešto više od godinu dana moj muž je odlučio pariti ga. Ta se ‘akcija’ odvijala u našem vrtu, a kako je kuja bila veća od našeg Meraga, moj ga je muž morao držati. Kiša je pljuštala kao iz kabla, ali je operacija uspjela! Svi su bili mokri do kože. Uglavnom, dobili su šest ženkica i jednog mužjaka. Jako smo se namučili da ih sve podijelimo, ali Valbisku nije htio baš nitko. I onda je muž rekao: “nek se ljubav množi” i doveo je k nama. Merag je bio u potpunom šoku jer je ona odmah odlučila ‘uzeti sve pod svoje’. I čim je došla, zauzela je sva njegova ‘strateška’ mjesta u kući. On se jadan nikako nije snašao, ali nije bilo druge nego prihvatiti ju. Oboje često i glasno laju (ipak hrvatske ovčare nazivaju ‘šarmantnim lajavcima’), ali mi smo navikli na stalno lajanje. Sve u svemu, njih dvoje čuvaju nas, svoje ovce. Tretiraju nas kao svoje ovce – ispričala je Vitomira. No otkrila nam je još jednu zanimljivu zgodu.
– Jednog Božića muž je pekao kozlića s krumpirima. Kad ga je izvadio iz pećnice, otišli smo na kratko do susjede, a kozlića ostavili na visokom stolu u kuhinji da se malo ohladi. Kad smo se vratili na pladnju je bio samo krumpir, a kozliću ni traga. Kako su se popeli na taj visoki stol i ‘kirurški precizno’ pojeli samo kozlića i to bez tragova, a ostavili krumpir – nikada nećemo saznati.
Foto: Privatni album
